Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj: Gž-629/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica JK, dipl. pravnica, službenica Područnog ureda u Koprivnici, Hrvatske državnosti 3, protiv tuženika ĆK iz [adresa], sada na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Sewer, odvjetnik u Ludbregu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskoga suda u Koprivnici poslovni broj 17 P-189/2019-37 od 8. prosinca 2021. i odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dopunske presude Općinskoga suda u Koprivnici poslovni broj 17 P-189/2019-46 od 20. siječnja 2026., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga suda u Koprivnici poslovni broj 17 P-189/2019-37 od 8. prosinca 2021.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te se potvrđuje dopunska presuda Općinskoga suda u Koprivnici poslovni broj 17 P-189/2019-46 od 20. siječnja 2026.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da ovrha u predmetu Općinskog suda u Koprivnici br. Ovr- 1038/15, nije dopuštena".

II. Tužitelj je dužan tuženiku platiti parnični trošak u iznosu od 7.000,00 kn, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

2.Dopunskom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se pravo tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623, na naknadu za korištenje stana u [adresa], od strane tuženika ĆK OIB: [osobni identifikacijski broj], u svoti od 31,85 EUR- a, (ranije 240,00 kn), mjesečno, za sve vrijeme držanja stana u posjedu, što je tuženik dužan priznati i tužitelju podmiriti dospjele, a nepodmirene obroke“.“

3.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući presudu u cijelosti, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba postupka i pogrješne primjene materijalnoga prava iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4.Protiv prvostupanjske dopunske presude tužitelj je također podnio žalbu, pobijajući i tu odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući i dopunsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, podredno ukinuti odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5.U odgovoru na žalbu protiv presude, tuženik se usprotivio žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti i potvrditi pobijanu odluku.

6.Žalbe nisu osnovane.

7.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka su tužiteljevi zahtjevi na utvrđenje kako nije dopuštena ovrha u predmetu Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Ovr-1038/15 i na utvrđenje prava tužitelja na naknadu za korištenje stana u [adresa], od strane tuženika u iznosu od 31,85 EUR-a, (ranije 240,00 kn) mjesečno, za sve vrijeme držanja stana u posjedu. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva jer tužitelj tvrdi kako su (nesporna) potraživanja stranaka namirena, odnosno kako je izvršen prijeboj potraživanja, a tuženik tvrdi kako mu je tužitelj izvršio uplate tek nakon pokretanja ovršnog postupka, no da tužitelj nije u potpunosti, kao ovršenik u ovršnom postupku, namirio tražbinu te kako i dalje postoji tužiteljevo dugovanje.

8.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, u bitnom je utvrđeno:

-kako je tužitelj rješenjem prvostupanjskog suda broj Ovr-1038/15, od 18. listopada 2016. upućen na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja nedopuštenosti predmetne ovrhe i da je tuženik, kao ovrhovoditelj dana 7. rujna 2015. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem pravomoćne i ovršne presude istog suda poslovni broj P-180/11, od 25. rujna 2012. radi naplate iznosa glavnice od 30.450,00 kn i naplate kamata na taj iznos od 12. kolovoza 2015. do isplate,

-kako tužitelj navodi da je u trenutku pokretanja ovršnog postupka tužitelj kao ovršenik imao prema tuženiku i ovrhovoditelju dospjelo, a ne naplaćeno potraživanje na ime naknade za korištenje stana u vlasništvu tužitelja, da je tuženik stan koristio temeljem Utanačenja od 23. svibnja 2020. kojim se obavezao tužitelju bez valjane pravne osnove plaćati 240,00 kn, svaki mjesec za korištenje stana i to najkasnije do 15 dana tekućeg mjeseca za prošli mjesec, kako je tuženik zadnju uplatu izvršio 12. siječnja 2012. i prestao plaćati naknadu te je tužitelj 9. siječnja 2013. pokrenuo ovršni postupak radi naplate duga dospjelog do zaključno 15. studenoga 2012., kao i kako je presudom broj P-180/11 od 25. rujna 2012. tuženik imao potraživanje prema tužitelju u iznosu od 82.348,44 kn, na ime ulaganja u stan u vlasništvu tužitelja, a tužitelj navodi kako ima pravo potraživati od tuženika naknadu za sve vrijeme korištenja stana koji tuženik nije namirio u cijelosti,

-kako tužitelj navodi da je tuženik nastavio stan koristiti te je tužitelj 11. kolovoza 2015. izvršio prijeboj međusobnih dospjelih potraživanja i tuženiku, temeljem presude br. P-180/11, isplatio razliku do presuđenog iznosa od 82.348,44 kn, s obzirom da je prema tuženiku imao dospjelo potraživanje u iznosu od 30.450,00 kn, kako je o isplati glavnice od 51.898,44 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obavijestio tuženika 11. kolovoza 2015., a unatoč tomu tuženik 7. rujna 2015. podnio zahtjev za izravnu naplatu „predmetne svote“ od 30.450,00 kn sa zateznom kamatom,

-kako je tužitelj, nakon izvršenog prijeboja i pokretanja prisilne naplate, dana 17. listopada 2016., primio presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-3180/14 od 19. rujna 2016., kojom je djelomice izmijenjena presuda Povr-55/13 i utvrđeno da tužitelju na ime naknade za korištenje stana pripada mjesečna naknada od 240,00 kn, za razdoblje od srpnja 2013. do srpnja 2015. te da tuženik duguje tužitelju 6.000,00 kn umjesto ranije obračunatih 15.750,00 kn, a tuženik nastavio stan koristiti i nakon srpnja 2015. sve do 10. veljače 2016., kada je stan slobodan od osoba i stvari predao tužitelju i dalje odbijajući platiti dužnu naknadu te je tužitelj za razdoblje od 6 mjeseci i 10 dana podnio tužbu radi namirenja preostale dospjele, a ne podmirene tražbine, da naknada u mjesečnom iznosu od 240,00 kn, za 6 mjeseci i 10 dana iznosi 1.520,00 kn, a obračunata kamata na taj iznos za razdoblje od 5. svibnja 2016. kao dana podnošenja tužbe u predmetu P- 161/16 zaključno do 31.10.2016. iznosi 58,80 kn, pa tužitelju za navedeno razdoblje od kolovoza 2015. do veljače 2016. pripada 1.578,80 kn koje tuženik nije podmirio,

-kako tužitelj ističe da ima potraživanje prema tuženiku na ime dospjele, a nepodmirene naknade za korištenje stana od 13.943,69 kn, a kako je tužitelj u prijeboju potraživanja izvršenom 11. kolovoza 2015. naplatio 16.506,31 kn, više od iznosa koji ga pripada, tužitelj je dao nalog za isplatu navedene razlike od 16.506,31 kn, s kamatom od 12. kolovoza 2015. do isplate, na račun tuženika, da je tuženiku iznos uplaćen 9.11.2016. i o tomu je isti obaviješten, kako je razliku duga od 16.506,31 kn s pripadajućom kamatom od 12.8.2016. tužitelj isplatio tuženiku, čime je dug tužitelja prema tuženiku s osnove ulaganja u stan kao i dug tuženika prema tužitelju za korištenje stana obostrano namiren te se tužitelj poziva na odredbu članka 244. st. 2. Ovršnog zakona, držeći kako se predmetna ovrha na novčanim sredstvima ne može provesti na računu tužitelja jer se radi o naplati s računa sa sredstvima koja su nužna za obavljanje osnovnih zadaća tužitelja kao javne ustanove,

-kako je u odgovoru na tužbu tuženik naveo da je pokrenuo 10. rujna 2015. ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja za preostalo dugovanje od 30.450,00 kn i pripadajuće zatezne kamate temeljem pravomoćne i ovršne presude kojom je tužitelj tuženiku bio dužan isplatiti novčani iznos od 82.348,44 kn s pripadajućom kamatom, a tužitelj je isplatio iznos od 51.898,44 kn, s kamatom i to dana 11.8.2015.,

-kako tuženik ističe da je 11. kolovoza 2015. tužitelj izjavio prijeboj tuženiku za iznos od 30.450,00 kn, a tuženik osporio prijeboj jer nije postojala presuda kojom bi tužitelj bio dužan tuženiku navedeni iznos, kako je nesporno da je tužitelj platio novčani iznos od 51.898,44 kn, na ime dijela glavnice i dospjelu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 28.312,95 kn, obračunatu 11.8.2015. te je preostalo dugovanje od 30.450,00 k, sa zateznom kamatom od 11.8.2015. do plaćanja te je naveo kako je pokrenuo ovršni postupak za preostalo dugovanje, kako umanjuje potraživanje zatraženo ovrhom nakon 11. studenoga 2016. kada je presuda postala pravomoćna i ovršna za iznos od 4.560,00 kn i dospjele kamate u iznosu od 1.804,89 kn, na dan 31.10.2016., da je tužitelj dana 10. studenoga 2016. uplatio tuženiku daljnji iznos od 16.506,31 kn, na ime dijela glavnice duga i 1.651,87 kn na ime zateznih kamata, od 12.8.2015.g. do 10. studenoga 2016.g. ili ukupno 18.158,18 kn, kako je dugovanje u tijeku provođenja ovršnog postupka umanjeno te je preostalo za naplatiti još 7.578,80 kn sa zateznom kamatom od 12.8.2015. do isplate, odnosno sveukupno 8.500,46 kn, za koji iznos se vodi ovršni postupak, kao i da je ključeve stana zadržao radi prava retencije, koje ima sve dok mu tužitelj ne isplati dugovanje,

-kako je pregledom spisa predmeta prvostupanjskog suda broj Ovr-1038/15 utvrđeno da je rješenjem od 18. listopada 2016. tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, upućen na pokretanje parničnog postupka protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom temeljem članka 210 st. 1. Ovršnog zakona u svezi s člankom 55. st. 1. Ovršnog zakona i člankom 50. st. 1. točka 9. i 10. Ovršnog zakona,

-kako je presudom br. Povrv-55/2013-15, od 27. veljače 2014. naloženo ĆK, tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, isplatiti na ime korištenja stana ukupno iznos od 14.700,00 kn sa zateznom kamatom, protiv koje presude je žalbu podnio tuženik te je Županijski sud u Varaždinu donio presudu i rješenje broj Gž-3180/14-2 od 19. rujna 2016. kojim je presuda potvrđena u točki I. izrijeke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju na ime korištenja stana plati iznos od 4.560,00 kn sa zateznom kamatom, preinačena u dijelu točke I. izrijeke, ukinuta je presuda u odbijajućem dijelu (cijela točka II. izrijeke presude), i u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka,

-kako je pregledom spisa poslovni broj P-161/16 utvrđeno da je donijeta presuda od 4. siječnja 2017. kojom je u točki I. naloženo tuženiku ĆK isplatiti tužitelju iznos od 1.520,00 kn sa zateznom kamatom, utvrđeno da je tužbeni zahtjev za iznos od 2.477,24 kn povučen i naloženo tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.333,76 kn, a Županijski sud u Šibeniku donio je presudu broj Gž-124/2017-2 od 22. veljače 2018., kojom se odbija žalba tuženika te se u pobijanom dijelu presuda potvrđuje,

-kako iz spisa predmeta broj P-180/11 proizlazi da je tužitelj HZMO podnio tužbu protiv ĆK, radi iseljenja, a tuženik podnio protutužbu tražeći da sud utvrdi da je isti vlasnik u ½ dijela nekretnine u ulošku br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kako je presudom od 25. rujna 2012. naloženo tuženiku iseliti iz stana i isti osloboditi od osoba i stvari i predati Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i odbijen protutužbeni zahtjev, a Županijski sud u Varaždinu donio presudu br. Gž- 5337/12-2 od 4. lipnja 2013., kojom je žalba tužitelja protutuženika odbijena kao neosnovana, dok se žalba tuženika – protutužitelja djelomično usvaja, a djelomično odbija i potvrđuju točke III. IV i V. navedene presude, a preinačuje se u točki I. presude te je presuđeno i tuženiku ĆK naloženo iseliti iz predmetnoga stana, nakon što tužitelj protutuženik ispuni novčanu obvezu naloženu u točki III. prvostupanjske presude,

-kako je u postupku izveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji Sanji Pernjak, koja je nalaz i mišljenje od lipnja 2020. izradila temeljem uvida u spis predmeta i uvida u predmete poslovni broj P-180/11, Ovr- 1038/15, P-161/2016, Povrv-350/16,

-kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj imao obvezu prema tuženiku i bio mu dužan platiti iznos glavnice od 82.348,44 kn, s uračunatom zakonskom zateznom kamatom, od 25.9.2012. do isplate, na ime ulaganja u korištenu, kako je tužitelj imao obvezu prema tuženiku u visini od 3.673,40 kn, s osnove plaćanja parničnog troška u predmetu br. Povrv-350/16 od 6.12.2016. pa do isplate, da tuženik ima obvezu plaćanja temeljem potpisanog Utanačenja br. 9808- 111-055, (potpisanog dana 23.5.2000.), o korištenju stana bez pravne osnove od 5. mjeseca 1994., temeljem kojeg se tuženik kao korisnik stana obvezao plaćati mjesečnu naknadu za korištenje stana u vlasništvu tužitelja u visini od 240,00 kn, svakog mjeseca najkasnije do 15 dana, tekućeg mjeseca za prošli mjesec, kako je presudom Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-3180/14 presuđeno da je ĆK dužan vlasniku stana podmiriti mjesečnu naknadu od 240,00 kn za korištenje stana koji ugovorni odnos teče do 10. veljače 2016., kada korisnik stana predaje stan vlasniku ovdje tužitelju HZMO,

-kako je vještakinja u pisanom nalazu i mišljenju utvrdila je da je ukupna obveza tuženika u visini od 15.890,16 kn, naplaćena u cijelosti od strane tužitelja dana 11. siječnja 2016., međusobnim prijebojem potraživanja i obveza, da ukupno dugovanje tužitelja HZMO, prema tuženiku na dan 15. lipnja 2020. iznosi 519,25 kn, a sastoji se od glavnice s osnove ostatka nepodmirenog parničnog troška po presudi br. P-350/16, u visini od 419,65 kn te zatezne kamate obračunate do dana izrade nalaza 15. lipnja 2020. u visini od 99,60 kn,

-kako je vještakinja u očitovanju od listopada 2021., a vezano za prigovore tuženika, navela da je odgovorila na sva postavljena pitanja te u potpunosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 17. lipnja 2020., kako tuženik u dijelu prihvaća obračun koji je vještakinja izradila, a koji sadržava i prijeboj međusobnih potraživanja i obveza, da je nalaz i mišljenje izradila na temelju dokumentacije koja se nalazila u spisu i u priloženim sudskim predmetima,

-kako je u predmetu broj P-161/16, pravomoćno odlučeno i tuženiku naloženo tužitelju isplatiti najamninu u mjesečnom iznosu od 240,00 kn, u spornom razdoblju kada je bio u posjedu tužiteljevog stana u [adresa], a što je bio dužan učiniti sukladno Ugovoru o najmu iz 2000. te da je ključeve istog stana tužitelju vratio tek 10. veljače 2016.

9.Temeljem navedenih utvrđenja, cijeneći sve izvedene dokaze, a prije svega prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstveno financijske struke, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako tužitelj nije u tijeku predmetnoga ovršnog postupka u cijelosti podmirio tuženikovo potraživanje, odnosno kako postoji dug i ukupno dugovanje tužitelja prema tuženiku na dan 15. lipnja 2020. iznosi 519,25 kn, a sastoji se od glavnice temeljem ostatka nepodmirenoga parničnog troška po presudi br. P-350/16, u visini od 419,65 kn te zatezne kamate obračunate do dana izrade nalaza 15. lipnja 2020. u visini od 99,60 kn. Osim toga, kako je o tužiteljevu pravu na naknadu za korištenje predmetnoga stana od strane tuženika već ranije pravomoćno presuđeno te da tužitelj više nema pravni interes na utvrđenje koje traži tužbenim zahtjevom od 6. lipnja 2017., a na što sud u tijeku postupka pazi po službenoj dužnosti, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drži kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, kao niti koja druga povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost presude može ispitati.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud cijenio u bitnom pravilnom primjenom članka 8. ZPP-a, a prvostupanjska presuda sadrži prihvatljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama.

12.U smislu članka 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17., dalje OZ) protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Temeljem članka 52. stavak 3. tog Zakona, ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode rješenje kojim će ovršenika uputiti u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu.

13.Prije svega valja navesti kako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, a koji se temelji na rezultatima vještačenja, kako ukupno dugovanje tužitelja HZMO-a prema tuženiku na dan 15. lipnja 2020. iznosi 519,25 kn, kao i da je ukupna obveza tuženika u visini od 15.890,16 kn, naplaćena u cijelosti od strane tužitelja dana 11. siječnja 2016., međusobnim prijebojem potraživanja i obveza, što zapravo znači da su u vrijeme vođenja predmetnoga ovršnog postupka postojala međusobna nepodmirena potraživanja stranaka.

14.Naime, temeljem pravomoćne presude broj P-180/11 od 25. rujna 2012. tuženik je imao potraživanje prema tužitelju u iznosu od 82.348,44 kn, sa zateznim kamatama, na ime ulaganja u stan, a tužitelj tvrdi da je 11. kolovoza 2015. izvršio prijeboj međusobnih dospjelih potraživanja i tuženiku (temeljem presude br. P- 180/11) isplatio razliku do presuđenog iznosa od 82.348,44 kn (jer je prema tuženiku imao dospjelo potraživanje u iznosu od 30.450,00 kn) te kako je o isplati glavnice od 51.898,44 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obavijestio tuženika 11. kolovoza 2015., a unatoč tomu tuženik 7. rujna 2015. podnio zahtjev za izravnu naplatu iznosa od 30.450,00 kn sa zateznom kamatom. U takvom stanju stvari, kada se radilo o potraživanju iznosa glavnice i iznosa zateznih kamata i kada je tuženik osporavao prijeboj potraživanja ističući prigovore na tužiteljevo potraživanje, prema shvaćanju ovog suda, u trenutku pokretanja predmetnoga ovršnog postupka 8postupka izravne naplate) nije bilo nedvojbeno da bi tuženikova tražbina u cijelosti prestala na temelju navedene činjenice koja je u međuvremenu nastala i tuženik (ovrhovoditelj) je zakonito mogao pokrenuti predmetni ovršni postupak. Osim toga, kako je već i navedeno, i u tijeku tog postupka ukupno dugovanje tužitelja HZMO-a, prema tuženiku je na dan 15. lipnja 2020. iznosilo 519,25 kn pa je jasno kako to dugovanje do tada nije bilo podmireno. Stoga i ovaj sud drži kako nisu ostvareni zakonski razlozi za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom u smislu citiranih odredaba OZ-a.

15.Neutemeljeno tužitelj u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

16.Prvostupanjski sud u bitnom pravilno zaključuje kako, budući da je o tužiteljevu pravu na naknadu za korištenje predmetnoga stana od strane tuženika već ranije pravomoćno presuđeno kondemnatornom odlukom kojom je tuženiku naložena isplata određenih iznosa po toj osnovi, tužitelj više nema pravni interes u ovom postupku zahtijevati utvrđenje postojanja tog istog prava, a kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom. U tom dijelu odluke, pravilnom primjenom članka 187. ZPP-a, umjesto odbijanja tužbenog zahtjeva, valjalo je predmetnu tužbu odbaciti, no ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbama ZPP-a, nije ovlašten takvu prvostupanjsku odluku preinačiti u žalbenom stadiju postupka.

17.Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tužiteljeve žalbe kao neutemeljene i potvrditi prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu.

18.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP- a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tužitelj određeno i ne ukazuje na pogrješnu primjenu materijalnoga prava u odluci o parničnom trošku.

19.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić