REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2438/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza Hotel ESPLANADE d.d. - u stečaju, Zaprešić (Grad Zaprešić), Ivana Vencla 32, OIB: 89763742643, kojeg zastupa punomoćnik Leo Andreis, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Andreis & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi utvrđenja, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-332/24-56 od 24. prosinca 2024., te o tuženikovoj žalbi protiv dopunskog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-332/24-66 od 15. travnja 2026., 8. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-332/24-56 od 24. prosinca 2024., u točki II. izreke u pobijanom dijelu kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 46.980,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje dopunsko rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-332/24-66 od 15. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu presudom i rješenjem poslovni broj P-332/24-56 od 24. prosinca 2024. u presudi (koja nije predmet ovog žalbenog postupka) utvrdio je osnovanim osporavanje tražbine drugog višeg isplatnog reda stečajnog vjerovnika GRADA ZAGREBA, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 u dijelu za iznos od 1.680.949,25 EUR (ranije 12.665.112,10 kn), prijavljene u stečajnom postupku nad dužnikom Hotel ESPLANADE d.d. - u stečaju, Zagreb, Mihanovićeva 1, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj St-277/11, dok je rješenjem u točki I. izreke (koja nije predmet ovog žalbenog postupka) utvrdio da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi: „Utvrđuje se osnovanim osporavanje tražbine drugog višeg isplatnog reda stečajnog vjerovnika GRADA ZAGREBA, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937 u dijelu za iznos od 55.072,88 EUR (ranije 414.946,61 kn), prijavljene u stečajnom postupku nad dužnikom Hotel ESPLANADE d.d. - u stečaju, Zagreb, Mihanovićeva 1, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj St-277/11“. U točki II., koja je djelomično predmet žalbe, naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 118.652,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, počevši od 24. prosinca 2024. do isplate, sve u roku 15 dana. U točki III. izreke rješenja (koje nije predmet žalbenog postupka) odbio je u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Pobijani dio rješenja, koji se odnosi na dio troškova od ukupno 46.980,00 EUR, prvostupanjski sud je obrazložio u točkama 15., 16. i 17. (koja pobliže navodi troškove podnesaka na koje ukazuje žalitelj), 18. i 19. (koja pobliže navodi trošak podneska na koji ukazuje žalitelj). U bitnome se obrazloženje omjera dosuđenih troškova svodi na to da je tuženik uspio u razmjerno neznatnom dijelu (2,81% u razdoblju do donošenja drugostupanjske odluke 14. veljače 2018., odnosno 3,17% u razdoblju nakon te odluke), dok su za žalitelja sporni troškovi obrazloženi pozivanjem na točku Tbr. 8/1 OT (dva podneska – od 19. listopada 2012. i 8. veljače 2013., u iznosima od po 18.692,00 EUR, uvećano za PDV 25%), odnosno pozivanjem na točku Tbr. 8/3 OT (podnesak od „18. lipnja 2024.“ pravilno: od 18. lipnja 2014.).

3. Protiv rješenja o trošku, sadržanog u točki II. izreke rješenja poslovni broj P-332/24-56 od 24. prosinca 2024., žalbu je 10. siječnja 2025. pravovremeno podnio tuženik, pobijajući je izričito samo u dijelu točke II. izreke koji se odnosi na podneske od 19. listopada 2012. i 8. veljače 2013., te na podnesak od 18. lipnja 2024., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da podnošenje prvospomenuta dva podneska nije bilo nužno za svrhovito vođenje predmetne parnice, jer su predani neposredno prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, pa je njihov sadržaj mogao biti iznesen od strane tužitelja i neposredno na ročištu za glavnu raspravu. Iz sadržaja predmetnih podnesaka prema tvrdnjama žalitelja proizlazi da se u njima ne iznose nikakve nove činjenice, niti predlažu dokazi, nego tužitelj iznosi svoja prethodno već iznesena stajališta oko pravnih pitanja spornih u ovom postupku, a tim stajalištima sud uopće nije vezan. Nadalje, sud je priznao tužitelju kao potreban i svrhovit trošak sastava podneska od 18. lipnja 2024., iako je uvidom u predmet razvidno da tužitelj nije podnio nikakav podnesak tog datuma, pa se radi o omašci suda budući da takav podnesak ne postoji, niti se može priznati trošak sastava tog podneska tužitelju. Tuženiku niti je dostavljen takav podnesak, niti je uvidom u e-Komunikaciju utvrđeno da on postoji, niti je sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo o kakvom se podnesku radi, te zbog čega je njegov sastav bio potreban za vođenje ove parnice. Isto tako, tuženiku nije poznato ni je li tužitelj uopće zatražio naknadu troška sastava toga podneska, s obzirom da ne postoji. Ako tužitelj nije navedeno ni tražio, sud bi prekoračio granice tužbenog zahtjeva dosuđujući takav nezatraženi trošak.

4. Dopunskim rješenjem poslovni broj P-332/24-66 od 15. travnja 2026. prvostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 23.365,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2., 8. i 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, počevši od 15. travnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

5. Iz obrazloženja dopunskog rješenja proizlazi da je njegovo donošenje pravovremeno predložio tužitelj, te da je riječ o trošku o kojemu je propustio odlučiti u presudi, a riječ je o zatraženom trošku zastupanja na ročištu od 12. studenoga 2024., na kojem je zaključena glavna rasprava (list 264. spisa), koji je tužitelj zatražio troškovnikom u iznosu od 18.692,00 EUR uvećano za PDV 25% tj. 4.673,00 EUR. Kako je na ročištu 12. studenoga 2024. zaključena glavna rasprava, tužitelju za pristup na navedeno ročište sukladno Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT) pripada pravo na puni iznos nagrade. Kako je riječ o ročištu za glavnu raspravu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i na kojem je glavna rasprava zaključena, tužiteljeva nazočnost tom ročištu bila je nužna, pa je sud taj trošak ocijenio potrebnim i svrhovitim.

6. Žalbu protiv tog dopunskog rješenja 28. travnja 2026. podnio je tuženik, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava te bitnom povredom odredaba parničnog postupka, navodeći u bitnom da je sud kao potrebne i svrhovite troškove ocijenio troškove pristupa punomoćnika tužitelja na ročište 12. studenoga 2024., iako je iz zapisnika s predmetnog ročišta razvidno da se radilo o ročištu za glavnu raspravu na kojem se nije ni o čemu raspravljalo, niti su se izvodili bilo kakvi dokazi, nego je samo zaključena glavna rasprava i određeno ročište za objavu presude. Kao dokaz predlaže uvid u zapisnik s ročišta održanog 12. studenog 2024., koji prilaže u kopiji uz žalbu.

7. Odgovor ni na jednu žalbu nije podnesen.

8. Tuženikove žalbe od 10. siječnja 2025. i od 28. travnja 2026. nisu osnovane.

9. Ovaj sud ispitao je pobijana rješenja na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a (postupak pokrenut 10. siječnja 2012.) te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

10. Žalitelj u obje žalbe osporava pobliže navedene troškove kao nepotrebne (dva podneska, odnosno jedno zastupanje na ročištu), odnosno kao nepostojeće (podnesak od 18. lipnja 2024.).

11. Neosnovano se tuženik u žalbi od 10. siječnja 2025. poziva na to da u spisu ne postoji tužiteljev podnesak, za koji je prvostupanjski sud, očitom greškom u pisanju, naveo da je „od 18. lipnja 2024.“, te tužitelju na ime troška tog podneska priznao 250,00 EUR s uključenim PDV-om 25%. Ovaj sud izvršio je uvid u fizički spis, kao i kroz sustav e-spis. Iz uvida u tužiteljev troškovnik (list 264. spisa) proizlazi da je tužitelj zatražio trošak podneska od 18. lipnja 2014. (a ne 2024. godine, kako je očitom greškom u pisanju naveo prvostupanjski sud), u iznosu od 200,00 EUR, pozivajući se na Tbr. 8/3 OT, uvećano za PDV 25%. Iz uvida u spis proizlazi da je tim podneskom (list 208. spisa) tužiteljev punomoćnik predložio nastavak postupka koji je bio u prekidu, pa je to svakako bila radnja potrebna za vođenje postupka. Dakle, iako je točno da ne postoji podnesak od 18. lipnja 2024., imajući u vidu da je tužitelj zatražio naknadu podneska od 18. lipnja 2014., taj mu je trošak valjalo dosuditi, što je prvostupanjski sud očito i učinio, ali uz navođenje pogrešne godine podneska, pa se ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva, što sugerira žalitelj.

12. Neosnovano se tuženik u žalbi od 10. siječnja 2025. poziva na to da su troškovi podnesaka od 19. listopada 2012. i od 8. veljače 2013. neosnovano dosuđeni, ukazujući na zabranjeni duplicitet troškova s obzirom na to da je sadržaj podneska bilo moguće iznijeti i na dvama ročištima koja su uslijedila nedugo nakon tih podnesaka.

13. Iako je točno da sud načelno ne priznaje takve troškove ako su stranci priznati i troškovi zastupanja na ročištu na kojemu je bilo moguće istaknuti sadržaj podneska, postoje i iznimke s obzirom na posebne okolnosti, kao u predmetnom slučaju. Naime, iz uvida u sporne podneske (list 112. -114. i 119.-174. spisa) proizlazi da ih je tužitelj sudu dostavio šest dana, odnosno jedanaest dana prije zakazanih ročišta. Podneskom od 19. listopada 2012. tužiteljev punomoćnik je opsežno iznosio analizu iznimno složenih pravnih pitanja s područja stečajnog prava, očitujući se na podnesak tuženika, te je prema ocjeni ovog suda riječ o pravnim pitanjima koja se ne bi mogla dovoljno temeljito i kvalitetno razmotriti na samom ročištu da tužitelj nije prethodno na njih ukazao prvostupanjskome sudu i ostavio mu vremena da ih razmotri i pripremi se za njih prije usmene rasprave. Podneskom od 8. veljače 2013. tužitelj je također opsežno analizirao dodatna složena pravna pitanja, te je na zahtjev suda dostavio opsežnu dokumentaciju i tablice (preslika tražbine tuženika prijavljene u stečajnom postupku, preslika zapisnika sa stečajnog ročišta itd.), kako bi sud to mogao unaprijed proučiti. S obzirom na navedene specifičnosti konkretnog slučaja, koje opravdavaju odstupanje od tumačenja prava na naknadu za podneske koji neposredno prethode ročištima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio navedene obrazložene podneske potrebnima za vođenje postupka, te naknadu za njih dosudio u punom iznosu propisanom Tbr. 8/1 OT.

14. Neosnovano tuženik u žalbi na dopunsko rješenje osporava dosuđivanje tužitelju troškova zastupanja na ročištu 12. studenoga 2024., pozivajući se na to da je iz zapisnika s predmetnog ročišta razvidno da se radilo o ročištu za glavnu raspravu na kojem se nije ni o čemu raspravljalo, niti su se izvodili bilo kakvi dokazi, nego da je samo zaključena glavna rasprava i određeno ročište za objavu presude. Kao što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio, na tom je ročištu glavna rasprava zaključena, te je tužiteljeva nazočnost tom ročištu bila nužna, pa je pravilno sud taj trošak ocijenio potrebnim i svrhovitim. Iz zapisnika s tog ročišta vidljivo je da je zbog promjene raspravnog suca glavna rasprava počela iznova, da se uz suglasnost stranaka vršio uvid u spis, te su se čitali zapisnici i ostala dokumentacija, a stranke su ostale kod svojih navoda iznesenih u ranijim podnescima. Stoga nije točna žaliteljeva konstatacija da se nije ni o čemu raspravljalo i da se nisu izvodili nikakvi dokazi.

15. S obzirom na navedeno, valjalo je prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu, kao i dopunsku odluku, potvrditi u odnosu kao u izreci na temelju čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Sudac

Ivana Mlinarić