REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2835/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja ROYAL WOOD d.o.o., OIB 42471585610, Punikve 108, Punikve, kojeg zastupa punomoćnik Marko Tušek, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika LUPUS STUDIO d.o.o., OIB 08459672006, Savica I. 131, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Dijana Brezak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-590/26 od 1. lipnja 2026., 8. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-590/26 od 1. lipnja 2026.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-590/26 od 1. lipnja 2026. određena je prethodna mjera radi osiguranja tužiteljeve tražbine i određen način njenog provođenja (izreka rješenja).

1.1. U obrazloženju odluke o određivanju prethodne mjere prvostupanjski sud navodi da se ista temelji na odredbi članka 501.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje ZPP) pri čemu obrazlaže uvjete za donošenje prethodne mjere i razloge njenog donošenja u ovom predmetu.

2. Protiv rješenja žalbu je podnio tuženik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka, odluke o troškovima i odluke o prethodnoj mjeri.

2.1. U žalbi navodi da pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da u rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Činjenično stanje smatra pogrešno i nepotpuno utvrđenim, zbog čega je, prema mišljenju žalitelja, materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

2.2. Smatra netočnim zaključak prvostupanjskog suda kako tuženik nije predložio nikakve dokaze, jer je tuženik priložio CMR obrazac iz kojeg je vidljivo tko je obavljao prijevoz, a kome je roba isporučena te predložio saslušanje i stranaka i svjedoka.

2.3. Također navodi kako je prvostupanjski sud, za određivanje prethodne mjere prema odredbi članka 501.a ZPP-a, trebao utvrditi navode iz prigovora tuženika. Predlaže preinačiti pobijano rješenje uz naknadu troškova tuženiku, odnosno isto ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijano rješenje ispitano je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 365. stavku 2. u vezi s člankom 381. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Prvostupanjski sud, u postupku određivanje prethodne mjere, nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinio povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Naime, izreka odluke u skladu je s obrazloženjem te ispravama u spisu, nije nejasna niti nerazumljiva, pa se pobijano rješenje može ispitati.

7. U odnosu na navode tuženika kako je prvostupanjski sud, prije donošenja odluke, trebao provesti dokaze koje je tuženik predložio, ovaj sud ukazuje kako se, prilikom tumačenja zakonske norme, mora polaziti kako od sadržaja same norme, tako i od njenog obrazloženja, odnosno od onoga što zakonodavac navodi kao razlog njenog donošenja. U ovom konkretnom slučaju, obrazloženje prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnog postupku od 1. veljače 2013., javno objavljeno na stranicama Hrvatskog sabora, navodi kako je svrha te odredbe da se osigura, cit.: „određivanje prethodne mjere u postupku pred trgovačkim sudovima radi osiguranja naplate tražbine u slučaju kada iz podataka u spisu proizlazi veća vjerojatnost uspjeha u sporu.“

8. Dakle, prilikom tumačenja odredbe članka 501.a ZPP-a težište treba biti na utvrđivanju vjerojatnosti uspjeha u sporu temeljem podataka odnosno isprava u spisu, a ne u tome da se odluka donese tek nakon provođenja svih predloženih dokaza.

9. Stoga to što je sud, u konkretnom slučaju, odlučio prije provođenja dokaza koje je tuženik predložio nije utjecalo na pravilnost i zakonitost same odluke. Naime, prvostupanjski je sud obrazložio sadržaj tuženikovih prigovora, a posebno činjenicu da tuženik u tim ispravama nije iznio činjenicu, a niti priložio dokaz o tome da bi o vidljivim odnosno o skrivenim nedostacima na bilo koji način obavijestio tužitelja prije pokretanja postupka.

10. Suprotno mišljenju tuženika, u ovom su predmetu ispunjene sve pretpostavke za određivanje prethodne mjere po članku 501.a ZPP -a jer se postupak vodi povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, tužitelj je podnio odgovarajući prijedlog, a iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi stav prvostupanjskog suda da iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava ne proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

11. Dalje, što se tiče trećeg uvjeta za određivanje prethodne mjere (vjerojatnost uspjeha u sporu), ovaj sud ukazuje da pravo ocjene vjerojatnosti uspjeha u sporu, kao jednog od uvjeta za određivanje prethodne mjere, pripada isključivo sucu koji vodi parnični predmet, i odnosi se isključivo na taj predmet.

12. U ovom konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud obrazložio razloge zbog kojih smatra kako ne postoji veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu (točke 6., 7. i 8. obrazloženja pobijanog rješenja).

13. Naime, prvostupanjski sud ukazuje da u svom prigovoru tuženik samo navodi da preuzeti trupci nisu bili ugovorene kvalitete, no da u prigovoru ne navodi da bi o uočenim nedostacima, vidljivim ili skrivenim, na bilo koji način obavijestio tužitelja kao prodavatelja. Upravo u odnosu na takvo postupanje tuženika prvostupanjski sud pravilno ukazuje na odredbe članka 403. i 404. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO). Prema tim odredbama tuženik je, kao kupac, bio dužan primljenu robu na uobičajeni način pregledati ili je dati na pregled čim je to prema redovitom tijeku stvari moguće i obavijestiti prodavatelja o vidljivim nedostatcima bez odgađanja, a o skrivenim nedostatcima također bez odgađanja od dana kada je nedostatak otkrio, pod prijetnjom gubitka prava koja mu pripadaju po toj osnovi.

14. Tuženik niti u svojoj žalbi ne tvrdi da je, prije podnošenja prigovora protiv rješenja, na bilo koji način obavijestio tužitelja o postojanju kakvih nedostataka u primljenoj robi, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da, iz isprava u spisu, ne proizlazi veća vjerojatnost da će tuženik uspjeti u sporu.

15. Slijedom navedenog, tuženikova žalba protiv odluke o određivanju prethodne mjere odbijena je kao neosnovana, a rješenje potvrđeno, primjenom odredbe članka 380. stavka 2. i članka 381. ZPP-a.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Sudac

Mladen Šimundić