REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6276/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku BZ, odvjetnku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice GZ, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Lucije Ćurković, odvjetniče vježbenice, dana 08. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 5./Troškovi Ugovora o kreditu broj 016-444/2007 od 2. svibnja 2007. godine zaključenog između tužiteljice DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 97,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5.5.2007. do 31.12.2007.godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 140,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.07.2026. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita zaključila sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 016-444/2007 od 2. svibnja 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.941,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 7 godina.

2. Nadalje, tužiteljica navodi da joj je čl.5. TROŠKOVI predmetnog Ugovora nametnuta naknada, u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije isplate kredita, dakle u slučaju dobivanja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bio primorana pristati odnosno platiti ju kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 97,19 EUR (1,50% od iznosa kredita).

3. Tužiteljica ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštena, a slijedom toga i ništetna jer se o navedenoj odredbi ugovora uopće nije pojedinačno pregovaralo.

4. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem iste. Sve je tužiteljici bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor, bez da joj je tuženik prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj sporne odredbe, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, tužiteljica smatra kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Također, tužiteljica ističe kako je takva odredba usmjerena jedino ka dodatnom bogaćenju banke, stjecanju ekstraprofita i neopravdanom korištenju pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

5. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da ne da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi iz čl. 5. TROŠKOVI predmetnog Ugovora o , koja glasi: " Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita“. Kako je tuženik dana 4. svibnja 2007. godine tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 97,19 EUR, to tužiteljica tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 97,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. svibnja 2007. godine do isplate. Također, tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prije svega prigovara u tužbi označenoj vrijednosti predmeta spora od 1.424,42 EUR jer tužiteljica potražuje isplatu nižeg iznosa od 97,19 EUR. Tuženik stoga smatra da je vrijednost predmeta spora očito previsoko označena pa se postavlja pitanje prava na naknadu troška postupka, slijedom čega predlaže da sud odredi vrijednost predmet spora u iznosu od 97,17 EUR. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. Također, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama. Navodi kako predmetni Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora pa tako i s odredbom o naknadi za obradu kredita. Ističe kako u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge, a koja naknada je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke koja izvješena u poslovnicama i predočava se svim klijentima, a nalazi se i na internetskim stranicama tuženika. Iz svega navedenog proizlazi da je tužiteljica s naplatom naknade za obradu kredita bila upoznata prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da je na tu naknadu pristala potpisom istog, a niti u jednom trenutku nije zatražila izmjenu niti jedne ugovorne odredbe. Ujedno tuženik tvrdi da je sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi dopuštena, da je u skladu s tadašnjim Zakonom o bankama i da sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik dodatno ističe kako je tužiteljica potpisivanjem ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju obzirom da je isti solemniziran kod javnog bilježnika i kao takav ima dokaznu snagu javne isprave, dok se ne dokaže suprotno. Osporava i zatraženi tijek zateznih kamata.

8. Visinu naplaćene ulazne naknade tuženik ne osporava, a na ročištu održanom 10. lipnja 2026. tuženik je učinio nespornim da je tzv. ulazna naknada u iznosu od 97,19 EUR naplaćena tužiteljici 4. svibnja 2007. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

9. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: pregled prometa po predmetnom kreditu, otplatni plan, specifikaciju uplata, Ugovor o kreditu broj 016- 444/2007 od 2. svibnja 2007. godine, dopis tuženika od 20. veljače 2024., isplatni nalog – obračun od 04.05.2007., saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

11. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredbu sadržanu u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 97,19 EUR jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

12. Nesporno je među strankama da su tužiteljica i tuženik odnosno njegov pravni prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 016-444/2007 od 2. svibnja 2007. godine, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 10.941,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno niti da je u čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade odnosno troškova za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita, time da se isti naplaćuju jednokratno prije isplate kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 97,19 EUR (što je visina naplaćene naknade za obradu kredita) niti da je naknada za obradu kredita tužiteljici naplaćena dana 4. svibnja 2007. godine.

13. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 1,50% iznosa kredita sadržane u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 97,19 EUR. Nadalje, sporno je li nastupila zastara te je sporan utuženi tijek zatezne kamate.

14. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da sporna ugovorna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

15. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

16. Tužiteljica je iskazala da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje motocikla. Motocikl koji je kupila predmetnim Ugovorom o kreditu koristili su njezini sinovi za svoje osobne potrebe, odnosno za vožnju. Nikada taj motocikl nije davala u najam niti zakup. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a niti tijekom otplate istog nije u vlasništvu imala trgovačko društvo niti obrt. U autokući u kojoj je našla motocikl koji je željela kupiti za svoje sinove, su je uputili da vezano uz kredite surađuju sa tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. U samom sastavljanju Ugovora o kreditu nije sudjelovala, već ju je u banci čekao pripremljeni Ugovor o kreditu. Prije nego što je pročitala Ugovor službenica u banci, između ostalog, rekla joj je da će morati platiti naknadu za obradu kredita, ali joj nije objašnjavala od čega se ta naknada sastoji, odnosno na koje troškove i usluge banke se odnosi. Misli da joj je rekla da će ta naknada iznositi određeni postotak od iznosa kredita, ali se sada zbog proteka vremena više ne sjeća o kojem se postotku radilo. Prije nego što je potpisala Ugovor o kreditu isti je pročitala i sjeća se da je u njemu bilo navedeno da mora platiti naknadu odnosno troškove obrade kredita u nekom postotku, ali nije bilo napisano od kojih troškova se ta naknada sastoji. Na upit suda je li pitala može li dobiti kredit bez da plati naknadu za obradu kredita navodi da nije to pitala službenicu banke jer ju je čekao već pripremljen Ugovor o kreditu i bilo je „uzmi ili ostavi“ odnosno mogla je potpisati takav Ugovor o kreditu ili ne bi dobila kredit. Koliko se sjeća prije nego što je potpisala Ugovor o kreditu, a niti nakon što ga je potpisala, u banci joj . Zbog proteka vremena tužiteljica se ne sjeća je li naknada za obradu kredita naplaćena od samog iznosa kredita ili je tu naknadu banci morala dodatno platiti, ali ima sve uplatnice i misli da je iz dokumentacije u spisu vidljivo na koji način je naknada za obradu kredita naplaćena.

17. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljičinog iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužiteljice potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

18. U trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 3. st. 1. točka 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom otplate kredita, dana 7. kolovoza 2007. godine stupio je na snagu ZZP/07 koji u čl. 3. st. 1. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja.

19. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je kupnja motocikla kako to proizlazi iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, a potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da su motocikl koji je tužiteljica kupila predmetnim ugovorom o kreditu, koristili njezini sinovi za svoje osobne potrebe tj. za vožnju, da predmetni motocikl nikada nije davala u najam ili zakup, kao i da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tijekom otplate istog, nije imala u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Iz navedenog proizlazi da je predmetnim kredit iskorišten za zadovoljenje osobnih potreba tužiteljičine obitelji (njenih sinova) tj. za vožnju u privatne svrhe, a tuženik nije u spis dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, slijedom čega ovaj sud smatra da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. točka 1. ZZP/03 koji je vrijedio u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, kao i u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita.

20. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

21. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

22. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

23. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba sadržana u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

24. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužiteljici kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

25. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je sastavila banka i koji je bio prezentiran tužiteljici od strane banke.

26. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

27. Iz odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50%, kao i da je sve troškove vezano uz predmetni kredit dužan snositi korisnik kredita, iz čega proizlazi da troškovi odnosno naknada za obradu kredita padaju na teret tužiteljice kao korisnika kredita.

28. Iako je predmetna odredba koja se odnosi na troškove za obradu kredita sadržana u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknade / troškova za obradu kredita (1,50% od iznosa kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

29. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljica nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

30. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi / troškovima za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba sadržana u čl. 5. koja se odnosi na naknadu / troškove za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

31. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

32. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

33. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

34. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu odredbom sadržanom u čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača (tužiteljice) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,50% od iznosa kredita.

35. Obzirom da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije sudjelovala u sastavljanju predmetnog Ugovora o kreditu već da je Ugovor sastavila banka te da ju je u banci čekao već pripremljen ugovor o kreditu, stav je ovog suda da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te ovaj sud smatra da se o odredbi tog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Navedeni stav suda potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom navodeći da joj je prije no što je pročitala Ugovor službenica u banci rekla da će morati platiti naknadu za obradu kredita, ali joj nije objasnila od čega se ta naknada sastoji odnosno na koje se troškove i usluge banke odnosi, kao i da u samom ugovoru o kreditu to nije bilo navedeno, već samo koliko naknada za obradu kredita iznosi u postotku, a kako je doista u čl. 5 Ugovora i naznačeno da iznosi 1,50 % od iznosa kredita. Također iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj u banci nisu pokazali niti uručili Opće uvjete banke niti ikakvu Odluku o naknadama banke iz koje bi se vidjelo na koji način se izračunava naknada za obradu kredita odnosno što ta naknada konkretno pokriva. Iz prethodno navedenog proizlazi da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se određuje njena visina tj. zašto baš u postotku 1,50% od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je prethodno opisano postupanje tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika, u suprotnosti s čl.4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a.

36. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

37. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl.17. st. 3. istog, između ostalog, ugovoreno da potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita (ovdje tužiteljica) u cijelosti prihvaća odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine banke (tuženika) iz ovog Ugovora. Stav je ovog suda da je i navedena ugovorna odredba standardna stipulacija u ugovoru koju je unaprijed pripremio tuženik, pri čemu sud ističe kako u predmetnom Ugovoru nije niti navedeno da je Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. predočena i uručena tužiteljici kao korisnici kredita, a iz njenog iskaza proizlazi da joj nikakva odluka o naknadama banke nije pokazana niti uručena.

38. Međutim, čak da je tuženik odnosno njegov pravni prednik predočio i uručio tužiteljici Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., uzimajući u obzir odredbu čl.295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama te Odluke banke (tuženika odnosno njegovog pravnog prednika) na koju se poziva predmetni Ugovor o kreditu (kako u čl. 17. st. 3.) , po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općem aktu odnosno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., koju donosi banka (tuženik odnosno njegov pravni prednik) koja se primjenjuje na sve klijente banke, a ne samo na tužiteljicu, a što posljedično znači da tužiteljica sa tuženikom nije mogla pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, što tužiteljicu kao potrošača stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca.

39. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade tj. zašto ista iznosi baš 1,50% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

40. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna i bez pravnog učinka odredba, sadržana u čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

41. Ovaj sud ističe i kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužiteljici kao potrošaču učiniti razumljivom. Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

42. U smislu odredbe 323. st. 1. ZOO ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime troškova / naknade za obradu, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

43. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za odobrenje kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

44. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 97,19 EUR s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima / naknadi za obradu kredita nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

45. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46. Kako je tuženik utuženi iznos od 97,19 EUR primio s obzirom na ugovornu odredbu o troškovima / naknadi za obradu kredita, a koja ugovorna odredba je utvrđena kao ništetna, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici. Ugovaranjem ništetnih ugovornih odredbi o naplati troškova / naknade za obradu kredita, tuženik odnosno njegov pravni prednik je, smatra ovaj sud postupao nesavjesno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika odnosno njegovog pravnog prednika se sporne naknade odnose, vežući pri tome naplatu takse (naknade) uz svoju jednostranu Odluku o naknadama, što sve predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužiteljici na temelju čl.1115. ZOO-a, u točki II izreke, na dosuđeni iznos od 97,19 EUR dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 5. svibnja 2007. godine (dan nakon plaćanja naknade za obradu kredita koju je tuženik naplatio tužiteljici 4. svibnja 2007. godine, što je među strankama nesporno) do isplate, kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom.

47. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

48. Vezano za prigovor tuženika na previsoko naznačenu vrijednost predmeta spora iz tužbe u iznosu od 1.424,42 EUR, ovaj sud ističe kako smatra da je tužiteljica previsoko označila vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita, postavila i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 97,19 EUR na ime neosnovano plaćene naknade za obradu kredita. Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita zapravo jedino što je tužiteljici životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništavosti sporne ugovorne odredbe, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327 ZOO-a kojom je određeno da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

49. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 97,19 EUR, što je ovaj sud učinio po službenoj dužnosti na ročištu održanom 10. lipnja 2026. godine, jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, jer je naknada troška postupka, prema vrijednost predmeta spora od 1.424,42 EUR kako ju je naznačila tužiteljica u tužbi, četverostruko viša nego kod naknade troška prema vrijednosti predmeta spora od 97,19 EUR obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 1.424,42 EUR iznosi, bez PDV-a, 200,00 EUR, a prema VPS od 97,19 EUR iznosi 50,00 EUR, bez PDV-a, a dokazni postupak je isti.

50. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25, dalje OT, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužiteljice odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26).

51. Vrijednost predmeta spora je 97,19 EUR.

52. Trošak zastupanja tuženika po odvjetniku sastoji se od troška jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak - 50 bodova po Tbr. 7. točka 9. OT, što uz važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54 OT) i porez na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46 OT) iznosi 125,00 eura.

53. Trošak sudskih pristojbi tužiteljice sastoji se od troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 15,00 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, dok tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu jer tužiteljica do zaključenja glavne rasprave u sudski spis nije dostavila dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu, niti je plaćanje sudske pristojbe vidljivo u e spisu, a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu, na temelju čl. 4. točka 1. ZSP, nastaje u trenutku podnošenja tužbe sudu.

54. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 140,00 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

55. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 140,00 EUR, tekuću od 08.07.2026. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužiteljici

56. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 08. srpnja 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda ,županijskom sudu.

DNA:

1.pun. tužiteljice uz rješenje za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 15,00 EUR

2.pun. tuženika