REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3873/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-173/2025-10 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-173/2025-10 od 17. srpnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-173/2025-10 od 17. srpnja 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka Ugovora o kreditu broj 418 -50- 4734915 od 29. veljače 2008., sklopljenog između tuženika i NĐ kao korisnika kredita, sadržana u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „3/treće/ NAKNADA 3,30% (tri zarez deset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 240,92 € sa zateznim kamatama koje teku od 13. ožujka 2008. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv točaka I. i II. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati s obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe prigovor aktivne legitimacije jer smatra da tužitelj ugovorom o cesiji nije mogao steći utuženu tražbinu, budući se radi o tražbini strogo osobne naravi. Ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača kada je utvrdio ništetnom odredbu ugovora o jednokratnoj naknadi te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Napominje da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrđivao odlučne činjenice za donošenje odluke je li sporna odredba u ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Žalitelj osporava i tijek zateznih kamata i ističe prigovor zastare. Osporava trošak i traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 104,67 €.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

6. U postupanju prvostupanjskog suda nisu uočene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a pobijana odluka nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razumljiva je te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

7. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, na ime jednokratne naknade za obradu kredita, sklopljenog 29. veljače 2008. između NĐ i tuženika, a koja se naknada prije isplate kredita odbila od iznosa kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, te zahtjev za isplatom stečenog bez osnove iznosa od 240,92 € s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Iz podataka u spisu proizlazi da među strankama nije sporno da je NĐ kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 418 -50-4734915 od 29. veljače 2008., da mu je na temelju tog Ugovora isplaćen kredit u iznosu od 11.981,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti kao namjenski kredit za kupnju rabljenog vozila, na temelju kojeg je platio i jednokratne troškove obrade. Također između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjskom presudom u pobijanom dijelu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude nije nerazumljiva ni proturječna sama sebi i razlozima presude. Presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima zastupnika po zakonu stranka i samih tih isprava i zapisnika. Presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, o ocjeni istaknutih prigovora te o sadržaju materijalnog prava koje je prvostupanjski sud primijenio.

11. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, sukladno odredbi čl. 80. st. 1. („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi. Radi se o novčanoj tražbini, čiji je ustupitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/07; dalje: ZZP) prema primatelju koji je pravna osoba (tužitelju), odnosno osobi koja nije potrošač. Dakle, novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju.

12. S tim u vezi prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetnim ustupanjem tražbine nije promijenjen identitet tražbine i da tužitelj kao primatelj tražbine, u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a, ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku (tuženiku) do ustupanja. Nastavno se napominje da u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl . 502.c ZPP-a. Pored toga, za ukazati je da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023) izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička), kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

13. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost zbog čega se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a. Sud je utvrdio da je korisnik kredita ugovorom o ustupu tražbine ustupio tužitelju svoju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu na povrat plaćenog iznosa naknade. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina te da je vidljivo koja tražbina je ustupljena, dok se njena visina također može utvrditi.

14. Dakle, u ovom slučaju radi se o ustupanju tražbine po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja i tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra nevaljanom osnovom. Stoga je prvostupanjski sud, prilikom donošenja pobijane presude, pravilno primijenio, a kako je već naprijed navedeno, odredbu čl. 80. ZOO-a.

15. Također ovaj sud je suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a utvrđeno je i da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u predmetnom Ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije dobio.

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/7 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe Zakona o zaštiti potrošača treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

17. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije korisniku kredita prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo korisniku kredita kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-502/2024 od 15. svibnja 2024. i Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

18. Neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu ocjene istaknutog prigovora zastare jer i u tom dijelu ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 29. veljače 2008.

19. Također odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

Nadalje, pravilno smatra prvostupanjski sud da je tuženik nepošten stjecatelj i s tim u vezi pravilno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju zaključivši da zatezne kamate u konkretnom slučaju počinju teći od trenutka kada je tuženik stekao utuženi iznos bez pravne osnove, po stopi propisanoj za ostale odnose iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20. Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima postupka (čl. 154. i 155. ZPP-a) koju je prvostupanjski sud valjano i detaljno obrazložio, navođenjem parničnih radnji za koje tužiteljici priznaje troškove, u kojem iznosu i po kojoj osnovi.

21. Slijedom svega navedenog, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje te odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva te je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu te potvrditi presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branka Šabarić Zovko