REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4442/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, Zagreb, Pisarnica Osijek, protiv tuženika Županijska uprava za ceste Požeško-slavonske županije, OIB 84424023604, Požega, Republike Hrvatske 1 b, kojeg zastupa Dominik Brekalo, odvjetnik u Požegi, radi isplate 431,35 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-173/2025-7 od 30. rujna 2025., 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-173/2025-7 od 30. rujna 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužiteljeva žalba izjavljena protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-173/2025-7 od 30. rujna 2025. u točki III. izreke, kao nedopuštena.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-173/2025-7 od 30. rujna 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 431,35 eura sa zateznim kamatama (točka I. izreke); naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 250,00 eura (točka II. izreke); odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 13,27 eura, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da ne postoji tuženikova odgovornost za nastanak štetnog događaja, budući da tužiteljev osiguranik, LD „Vepar“ nije ni tražio od tuženika da postavi znak opasnosti „Divljač na cesti“. Dodatno, sud utvrđuje kako tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari jer je tužitelj svom osiguraniku, na čijem je vozilu nastala šteta, isplatio kao osiguratelj temeljem Ugovora o osiguranju od građanskopravne izvanugovorne odgovornosti prema trećim osobama svih lovoovlaštenika u Republici Hrvatskoj. Uz navedeno, prvostupanjski sud navodi kako postojanje prometnog znaka ne bi spriječilo divljač na izlijetanje, a da li bi postojanje predmetnog znaka utjecalo na vozača treba cijeniti u svakoj konkretnoj prometnoj situaciji. Stoga je primjenom odredba čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23, 133/23; dalje: ZC) i odredbe čl. 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući ju u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 182,79 eura.

4. U obrazloženju žalbe u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7., 8. i 219. ZPP-a jer tuženik nije niti pokušao dokazati da je omogućio siguran promet svim sudionicima u prometu redovitim i izvanrednim održavanjem predmetne prometnice. Dalje ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je pobijana presuda nerazumljiva, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te proturječi ispravama koje se nalaze u spisu. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužitelj nije dokazao tuženikovu odgovornost za nastanak štetnog događaja, tužiteljevu aktivnu legitimaciju u ovoj parnici, kao i uzročno posljedičnu vezu između nepostavljanja prometnog znaka i nastanka štetnog događaja. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari.

5. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eura.

6. Tužiteljeva žalba je djelomično nedopuštena, dok je djelomično neosnovana.

7. Tužitelj žalbom pobija i točku III. izreke presude kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 13,27 eura, a protiv koje tužitelj nema pravni interes. Stoga je tužiteljevu žalbu u navedenom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredaba čl. 358. st. 3. u vezi s čl. 367. st. 1. ZPP -a kao što je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja.

8. Prvostupanjska presuda je u preostalom dijelu (točke I. i II. izreke) ispitana na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Predmetni spor je spor male vrijednosti, pa se presuda u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. toga Zakona.

10. Predmet spora je regresni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 431,35 eura koju je tužitelj isplatio na temelju osiguranja Lovačkog društva „Vepar“ za štetu nastalu na vozilu kojim je upravljao SF zbog naleta srne 4. svibnja 2022. oko 21,00 sati na županijskoj cesti između naselja Komarovci i Doljanovci.

11. Prije svega, treba reći kako je zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja pogrešan, na što s pravom tužitelj ukazuje žalbom.

12. Naime, odredbom čl. 50. ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (st. 1.), pri čemu pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. tog članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (st. 2.). To znači da se krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost mogućeg naleta divljači.

13. S druge strane, odgovornost lovačkog društva za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar. Slučajevi oslobođenja od odgovornosti za tu štetu propisuje odredba čl. 1067. st. 1. ZOO-a u skladu s kojom se vlasnik opasne stvari oslobađa od odgovornosti ako je šteta nastala, među ostalim, isključivo radnjom treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao spriječiti (st. 2.), a ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (st. 4.).

14. Prema tome da bi se lovačko društvo moglo osloboditi objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ako dokaže da je propust tuženika koji je vezan za nepostavljanje prometnog znaka divljač na cesti na predmetnoj prometnici usprkos zahtjevu osiguranika tužitelja bio u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, a ako ne dokaže ne bi se mogao osloboditi od odgovornosti.

15. Stoga, prema shvaćanju ovog suda za štetu koja nastane naletom divljači na automobil na javnoj cesti, o čemu se ovdje radi, prema odredbi čl. 1107. st. 4. ZOO-a solidarno odgovaraju lovačko društvo koje gospodari lovištem, po načelu uzročnosti (čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a) jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar i nadležna uprava za ceste zbog neodgovarajućeg održavanja prometnice po načelu presumirane krivnje (čl. 1045. ZOO-a).

16. U takvom slučaju oštećenik može utužiti oba solidarna dužnika odjednom ili svakog zasebno, dakle može zahtijevati ispunjenje obveze naknade štete i samo od jedne odgovorne osobe (čl. 414. st. 1. ZOO-a), tj. od bilo kojeg solidarnog dužnika koji zatim u regresnoj parnici može tražiti od drugog dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega (čl. 423. st. 1. ZOO-a, čl. 208. ZOO-a).

17. U konkretnom slučaju iz isprava u spisu proizlazi da se oštećenik izvansudski obratio tužitelju kao osiguratelju nadležnog lovačkog društva koje gospodari lovištem, i da mu je tužitelj kao osiguratelj nadležnog lovačkog društva naknadio štetu koja je nastala na njegovom vozilu. Potom je tužitelj pokrenuo predmetnu regresnu parnicu kojom traži od tuženika kao drugog dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega (čl. 52. st. 1. ZOO -a, čl. 1109. ZOO-a). Zbog navedenog razloga pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj nije aktivno legitimiran regresno potraživati naknadu štete prema tuženiku i da na tužitelja kao osiguratelja nisu mogla prijeći osiguranikova prava jer da ih osiguranik niti nema.

18. Nadalje, nejasno je zašto se sud upuštao u ocjenu tuženikove odgovornosti pored utvrđenja da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj parnici, jer je već takav zaključak dovoljan za odbijanje tužbenog zahtjeva.

19. Međutim, unatoč tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio o nepostojanju tuženikove odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja.

20. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-352/2022-2 od 5. travnja 2022. izraženo je pravno shvaćanje da pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar, odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima odnosno da se krivnja pravne osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionara može sastojati samo u propustu da postavi posebnu signalizaciju i znakove koji će sudionike u prometu upozoravati na opasnost od mogućeg naleta divljači. Nadalje, u istoj odluci je izraženo i pravno shvaćanje da se lovoovlaštenik može osloboditi od objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ako dokaže da je propust pravne osobe koja upravlja cestom koji je vezan uz nepostavljanje prometnog znaka opasnosti „divljač na cesti“ na predmetnoj prometnici, usprkos zahtjevu lovoovlaštenika, bio u uzročnoj vezi sa štetnim događajem te da nepostupanje osobe ovlaštene upravljati javnom cestom po zahtjevu lovoovlaštenika iz čl. 50. st. 2. ZC-a oslobađa lovoovlaštenika od objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na cesti samo ako je to nepostupanje u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i štetom.

21. Budući da iz dopisa na str. 56. do 58. spisa ne proizlazi da je tužitelj kao osoba koja gospodari lovištem uputio zahtjev tuženiku kao pravnoj osobi koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionaru, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da na strani tuženika nije bilo propusta da postavi posebnu signalizaciju i znakove, jer takav zahtjev nije niti zaprimio, slijedom čega je pravilno tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

22. Dodatno se ukazuje kako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo kako se nije upuštao u utvrđenje eventualne odgovornosti lovoovlaštenika sukladno odredbama čl. odredbama čl. 1067. ZOO-a, niti treće osobe (vozača), jer je primjenom odredbe čl. 50. ZC-a zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog toga neosnovano tužitelj u žalbi ističe kako je pogrešno zaključio prvostupanjski sud da nepostojanje prometnog znaka nije u uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, jer sud o navedenom nije niti iznosio zaključak. Iako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo kako prema mišljenju suda postojanje prometnog znaka ne bi spriječilo divljač na izlijetanje, a da li bi postojanje predmetnog znaka utjecalo na vozača treba cijeniti u svakoj konkretnoj prometnoj situaciji, ističe se kako navedeno ne znači da je ocjenjivao postojanje uzročno posljedične veze između nepostojanja prometnog znaka i predmetnog štetnog događaja, kako je to i sam sud naveo u obrazloženju odluke. U svakom slučaju, svoju odluku sud nije utemeljio na utvrđenju nepostojanja uzročno posljedične veze između nepostojanja prometnog znaka i predmetnog štetnog događaja.

23. Tužitelj pobija i odluku o parničnom trošku, međutim uopće ne navodi niti obrazlaže razloge zbog kojih pobija tu odluku. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na odluku o troškovima postupka postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

24. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke jer ne postoje dopušteni razlozi radi kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

25. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na žalbu (točka II. izreke ovog rješenja) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o žalbi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Sudac

Branka Šabarić Zovko