REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4705/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JUPITER HIMALAJA j.d.o.o., OIB 06985882377, Zagreb, Šenoina ulica 3, kojeg zastupa punomoćnica Iva Orlić Šoletić, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-27/2025-42 od 11. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-27/2025-42 od 11. srpnja 2025. u točkama I., II. i III. izreke te u točki IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-27/2025-42 od 11. srpnja 2025. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 17,69 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-27/2025-42 od 11. srpnja 2025. odbijen je kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu broj 600/2003 sklopljenog 17. prosinca 2003. između tuženika kao kreditora i UM, [adresa] kao korisnika kredita (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.460,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 641,52 EUR. Točkom IV. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR, dok je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR.

2. Protiv presude žalbu su podnijele obje stranke.

3. Tužitelj pobija presudu u točkama I., II. i III. izreke te u točki IV. izreke u dijelu u kojem mu je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, navodi što je sve prvostupanjski sud utvrdio te smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 219. i članka 221.a Zakona o parničnom postupku, odnosno da je pogrešna odluka suda da ne izvodi dokaze koje je tužitelj predložio izvesti. Smatra i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. Navodi i da u obrazloženju pobijane presude nema navoda radi čega sud nije uputio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje oglednog spora. Smatra i da je počinjena bitna povreda odredbe članka 502.k stavka 1. i članka 502.lj Zakona o parničnom postupku jer je tužitelj kao stranka ovlašten putem prvostupanjskog suda podnijeti prijedlog radi pokretanja oglednog spora radi pitanja o kojem je isključivo nadležan Vrhovni sud Republike Hrvatske. Predlaže ovome sudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik pobija presudu u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, odnosno preko dosuđenog iznosa troškova postupka od 500,00 EUR zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi još trošak sastava podnesaka od 9. rujna 2024., 29. listopada 2024., 20. prosinca 2024. i od 8. svibnja 2025. Smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske u vidu prava na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na nadoknadu zatraženih troškova postupka, prava na zaštitu od arbitrarnosti suda pri odlučivanju o nadoknadi troškova postupka i pravo na jednakost oružja. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu na način da mu se dosudi zatraženi trošak. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 352,32 EUR.

5. Tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu. U bitnome navodi da je tužiteljeva žalba neosnovana u cijelosti, potpuno nejasna i nerazumljiva. Ističe da čak i da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze tužitelja da bi suprotno žalbenim navodima donio istu odluku, s obzirom na to da nijedan predloženi dokaz tužitelja nije mogao opravdati traženje tužitelja, a to je da je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Navodi i da su tužiteljevi navodi glede oglednog postupka nerazumljivi i nejasni. Navodi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti. Predlaže ovome sudu tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu. Zahtijeva naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 17,69 EUR.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP -a time što nije izveo dokaze predložene od strane tužitelja. Naime, odluku o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica donosi sud (članak 220. stavak 2. ZPP-a), uzimajući u obzir sve okolnosti, pa tako i okolnost bi li izvođenje nekog dokaza bilo svrsishodno za pravilno rješenje spora. Prvostupanjski je sud u presudi, nakon analize izvedenih dokaza i na temelju toga izvedenih činjeničnih zaključaka, obrazložio zašto nije prihvatio prijedlog tuženika za izvođenje predloženih dokaza. Time što sud određeni dokaz, koji ne smatra važnim za odluku, odbije i naznači razlog odbijanja (članak 292. stavak 4. ZPP-a), ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP -a, jer se u takvom slučaju ne radi o nezakonitom postupanju suda.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 600/2003 od 17. prosinca 2003. koji su sklopili tuženik kao banka/kreditor i UM, Soline, Smokvjenac 50, kao korisnik kredita na iznos 15.000,00 EUR te za isplatu 1/10 tog iznosa koja iznosi 2.430,75 EUR kao posljedice ništetnosti tog Ugovora. Nesporno je da je na temelju Ugovora o cesiji UM kao cedent ustupio tužitelju kao cesionaru jednu desetinu /1/10) novčane tražbine s osnove restitucije na temelju ništetnosti radi stjecanja bez pravne osnove iznosa od 15.000,00 EUR, koje ima prema tuženiku.

10. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja zaključio o neosnovanosti tužiteljevog zahtjeva za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu.

11. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud smatra spornim pravno pitanje može li opstati ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije kao vjerovnika i potrošača kao dužnika u slučaju kada sud utvrdi da su odredbe o parametrima primjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne. Prvostupanjski sud zaključuje da je ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena na temelju odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te izvodi zaključak da ugovor o kreditu može opstati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu. Stoga zaključuje da ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom na to da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ne povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Uz to se poziva na odredbu članka 87. Zakona o zaštiti potrošača/2003 i Zakona o zaštiti potrošača/2007 kojima je izričito propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji način se mijenja kamatna stopa. Stoga je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. Međutim, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupa iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju tužitelj ukazuje u žalbi, jer su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni sadržaju isprava u spisu. Međutim, u konkretnom slučaju primjenjiva je odredba članka 373.a ZPP-a.

13. Naime, iz Ugovora o kreditu (str. 20. -27. spisa) proizlazi da prema odredbi članka 2. banka UM u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 EUR prema srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan korištenja kredita, u svrhu uređenja turističkih kapaciteta. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o korisniku kredita kao potrošaču u smislu odredbe članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03). Prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga u konkretnom slučaju korisnik kredita nije sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, nego u svrhu obavljanja svoje turističke djelatnosti.

14. Međutim, sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, ali u okviru činjeničnih navoda stranaka.

15. Tužitelj u tužbi tvrdi kako iz Ugovora o kreditu, odnosno iz odredbe članka 6. proizlazi da je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a da nisu razvidni promjenjivi parametri, struktura kamatne stope, način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom, trenutak kada se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi nije razvidno o promjenjivom parametru, strukturi kamatne stope, načinu usklađivanja. Budući da po njegovim tvrdnjama nije određen način određenja promjenjive kamate stope, smatra da promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula koju su ugovorne strane ugovorile predstavlja neodređenu i neodredivu činidbu radi čega je Ugovor o kreditu ništetan prema odredbi članka 270. i 322. Zakona o obveznim odnosima. Ističe i kako su promjenjiva kamata i valutna klauzula bile uvjet i odlučujuća pobuda u smislu članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

16. Iz Ugovora o kreditu broj 600/2003 od 17. prosinca 2003. proizlazi da je sklopljen između Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Zagreb, kao banke i UM kao korisnika kredita, da je ugovornim odredbama ugovoren način otplate kredita, osiguranje novčane tražbine iz kreditnog posla u korist banke i druga prava i obveze ugovornih stranaka, da je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.000,00 EUR prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke, važećem na dan korištenja kredita, i to u s vrhu uređenja turističkih kapaciteta (članak 2.), da je članak 3. ugovoreno da se na ugovoreni iznos kredita zaračunavaju kamate, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i da se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31. siječnja 2004. Nadalje, iz odredbi ugovora proizlazi da se kamata obračunava mjesečno, da su uključene u anuitete i da se plaćaju sukladno odredbi stavka 2. članka 3. Ugovora; da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu od dana izračunavanja kredita izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke Hypo Alpe-Adria Bank d.d., da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća promjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (članak 6. Ugovora ).

17. Prema odredbi članka 269. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

18. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (članak 272. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima). Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (članak 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima).

19. Iz sadržaja citiranih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile promjenjivu ugovornu kamatu, što predstavlja valjanu ugovornu odredbu kojom se određuje cijena koju će korisnik kredita platiti kreditoru za odobreni kredit.

20. Suprotno tužiteljevim navodima, sama valutna klauzula činidbu povrata kredita ne čini neodredivom, budući da je jasno određeno primjenom kojeg tečaja i na koji dan će se utvrđivati vrijednost 1 EUR u HRK. Naime, srednji tečaj određuje središnja banka odnosno u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u Hrvatskoj je Hrvatska narodna banka svakog radnog dana objavljivala srednji tečaj za EUR i druge valute koji se temelji na kretanjima na međunarodnim tržištima. U eurozoni Europska središnja banka objavljuje dnevne referentne tečajeve na temelju prosjeka iz više banaka. Banke koriste srednji tečaj kao bazu na koju dodaju svoju maržu za kupovni tečaj (niži od srednjeg) kada otkupljuju valutu i za prodajni tečaj (viši od srednjeg) kada prodaju valutu. U predmetnom Ugovoru o kreditu određeno je da se anuiteti podmiruju u kunama obračunatim prema srednjem tečaju za deviza Hrvatske narodne bake važećim na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja pa činidba odnosno novčana obveza korisnika kredita nije izričito određena jer se u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije znao točan iznos anuiteta unaprijed, ali ona je odrediva jer postoji jasan parametar po kojem se može izračunati visina mjesečnog anuiteta, a to je srednji tečaj banke na dan dospijeća. Zbog toga se ne radi o neodredivoj činidbi u smislu odredbe članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer se činidba može odrediti na dan dospijeća na temelju javno objavljenog tečaja banke.

21. Međutim, odredbom članka 6. Ugovora o kreditu ugovorne strane su ugovorile da je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i način obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njen kasnije izmjene i dopune. Predmetna ugovorna odredba je ništetna jer je ovako određena visina stope redovnih kamata, u dijelu koji se tiče njenih budućih promjena, temeljem nejasnih parametara, neodređena i neodrediva. Međutim, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima). Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila niti uvjet niti odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor o kreditu sklopljen. Naime, cijena kredita jest sama ugovorna kamata i to je odlučujuća pobuda zbog koje kreditor sklapa ugovor o kreditu, a ne promjenjivost te kamatne stope. Stoga Ugovor o kreditu može opstati bez te ništetne odredbe, ali sve i da se radi o odlučujućoj pobudi, ništetnost je u konkretnom slučaju ustanovljena upravo da bi Ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe i vrijedio i bez nje, u smislu odredbe članka 324. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (tako i u presudi ovog suda poslovni broj Pž-661/2026-2 od 14. travnja 2026.).

22. Slijedom navedenog, kako Ugovor o kreditu nije ništetan, zbog gore iznesenih razloga, a koje utvrđenje ništetnosti tužitelj traži tužbenim zahtjevom, valjalo je ocijeniti neosnovanim i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu 1/10 isplaćenog cijelog iznosa kredita, a koja 1/10 iznosi 2.430,75 EUR, a koji tužitelj traži kao posljedicu ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana točki IV. izreke u dijelu kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR, a u odnosu na koju tužitelj ne iznosi nikakve posebne žalbene razloge, je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP -a), tako i po visini (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

24. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode glede njegovog prijedloga za pokretanje oglednog postupka ukazuje se da je prvostupanjski sud o tom prijedlogu odlučio rješenjem poslovni broj P-27/2025-53 od 28. listopada 2025. protiv kojeg je tužitelj također podnio žalbu, a povodom koje podnesene žalbe će ovaj sud također odlučiti posebnim rješenjem u kojem će ispitati osnovanost tih tužiteljevih žalbenih navoda. Stoga ovaj sud povodom odlučivanja o tužiteljevoj žalbi protiv presude nije ispitivao osnovanost žalbenih navoda glede podnošenja prijedloga za pokretanje oglednog postupka.

25. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 373.a ZPP -a potvrditi prvostupanjsku odluku u točkama I., II. i III. izreke i u točki IV. izreke u naznačenom dijelu.

26. Tuženikova žalba u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka sadržana u točki IV. izreke presude u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR je neosnovana.

27. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u dijelu za naknadu troškova sastava podnesaka od 9. rujna 2024., 29. listopada 2024., 20. prosinca 2024. i 7. svibnja 2025. pravilno ocijenivši da njihov sastav nije bio trošak potreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

28. Naime, u podnesku od 9. rujna 2024. tuženik ponavlja navode koje je već iznio tijekom postupka te traži spajanje postupka s postupkom pred istim sudom poslovni broj P-3431/23. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da taj podnesak nije bio potreban za vođenje postupka. Podnescima od 29. listopada 2024. i 20. prosinca 2024. tuženik opetovano traži da sud odluči o prijedlogu za spajanje postupka, dakle ponavlja navode iz podneska od 9. rujna 2024. slijedom čega ni sastav tih podnesaka nije bila radnja potrebna za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Podneskom od 8. svibnja 2025. tuženik u prilogu dostavlja praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, slijedom čega ni taj podnesak nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da je ta presuda javno objavljena i dostupna sudu kao i protivnoj stranci.

29. Slijedom navedenog, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu u tom dijelu potvrditi.

30. Tuženik nema pravo na naknadu troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu jer sastav odgovora na žalbu nije bila radnja potrebna za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak