Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-728/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika FN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik dr.sc. Tomislav Jonjić, odvjetnik iz Zagreba i ŽN [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dragutin Rendeli, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-18/2019-79 od 27. ožujka 2026., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tuženika FN i ŽN kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-18/2019-79 od 27. ožujka 2026. se:

- potvrđuje u točkama I., IV. i V. izreke

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženicima naloženo da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 66.237,24 EUR sa zateznim kamatama kako je to određeno prvostupanjskom presudom

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženicima naloženo da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 3.679,86 EUR sa zateznim kamatama na način da se taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka, svakog u iznosu od 7.670,00 EUR (sedam tisuća šesto sedamdeset eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se prvotuženiku FN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i drugotuženiku ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 solidarno isplate iznos od 326.140,87 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2015. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se prvotuženiku FN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i drugotuženiku ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] da naknade tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, solidarno trošak parničnog postupka u iznosu od 69.917,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 28.212,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2026. pa do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev prvotuženika FN, OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 160.410,61 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2026. pa do isplate kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev drugotuženika ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 545.287,80 eura kao neosnovan.»

2. Protiv presude žale se tuženici TN i ŽN.

2.1. Tuženik TN žali se zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik ŽN žali se zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima obiju žalbi, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Čitanjem presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj K-11/08 od 8. srpnja 2010. prvostupanjski sud je utvrdio da su tuženik TN i tuženik ĆN, zajedno s ĐN i CN, proglašeni krivima što su 25. ožujka 1992. oko 02:00 sati u [adresa], ispred ugostiteljskog lokala „Amadeus“, u ulici J. [adresa], gdje su došli radi intervencije po prijavi zbog nereda i razbijanja lokala od strane IN, DN i SN, kada su ovi zajedno sa NN izašli iz lokala i ušli u automobil marke „Golf“, registarske oznake [registarska oznaka], te krenuli u pravcu Siska, pristajući da ih usmrte, u smjeru tog automobila ispalili točno neutvrđeni broj hitaca, i to tuženik TN najmanje jedan hitac iz automatske puške tvorničkog broja [serijski broj oružja] call. 7,62 mm, tuženik ŽN najmanje dva hica iz automatske puške tvorničkog 8 broja E-74810, call. 7,62 mm, a CN sveukupno 29 hitaca iz automata M - 56 tvorničkog broja [tvornički broj] call. 7,62 mm, kojom prilikom je jedan od ispaljenih hitaca pogodio IN koji je sjedio na stražnjem sjedištu vozila i pritom mu nanio ustrijelnu ranu slabinskog predjela sa strijelnim prijelomom trećeg slabinskog kralješka i posljedičnom djelomičnom oduzetošću donjih udova, te nemogućnošću zadržavanja stolice i mokraće, što sve čini cjelinu i predstavlja osobito tešku i po život opasnu ozljedu, a nakon što su se oštećenici spomenutim automobilom odvezli do Doma Zdravlja u [adresa] zbog pružanja pomoći ozlijeđenom IN, pa kada su DN, SN i NN ponovno sjeli u automobil, s ciljem da se odvezu, pristajući da ih usmrte ĐN ispalio 19 hitaca iz automatske puške tvorničkog broja [serijski broj oružja] call. 7,62 mm, a neutvrđeni broj nepoznatih osoba iz automatskih pušaka call. 7,62 mm otvorile rafalnu paljbu i ispalili najmanje 26 hitaca u smjeru automobila u kojem su se nalazili oštećenici, kojom prilikom je SN zadobio ulaznu strijelnu ranu na desnoj strani leđa koja se nastavlja u prostrijelni kanal tijekom kojeg je osim kože i potkožja ozlijeđen VIII grudni kralježak, donji režanj lijevog pluća i VI lijevo rebro, strijelnu ranu na desnoj strani leđa koja se nastavlja u strijelni kanal tijekom kojeg je osim kože i potkožja ozlijeđeno hvatište crijeva, vijuge crijeva, strijelnu ranu na lijevoj strani leđa koja se nastavlja u ustrijelni kanal tijekom kojeg je ozlijeđeno mišićje lijeve natkoljenice, strijelnu ranu na prednjoj strani tijela koja ozljeđuje kožu i potkožje te prolazi kroz tkiva zdjelice, probija debelo crijevo i kosti desne strane zdjelice, ulaznu strijelnu ranu na prednjoj i nešto unutarnjoj strani desne natkoljenice, a koje sve povrede su u svom zbiru teške i po život opasne i uslijed kojih je nastupila i smrt imenovanog, DN strijelnu ranu prsnog koša s nalazom slobodnog zraka u desnom prsištu, te strijelnu ranu lijeve potkoljenice s otvorenim višestrukim prijelomom goljenične kosti, koje ozljede u svom zbiru predstavljaju tešku i po život opasnu ozljedu, a NN zadobila eksplozivne rane u predjelu lijeve nadlaktice, lijevog ručnog zgloba i šake, te otvoreni prijelom s pomakom ulomka u predjelu srednjeg članka srednjeg prsta lijeve ruke, koje ozljede u svom zbiru predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu, a čime je tuženik TN počinio četiri kaznena djela - ubojstva u pokušaju – opisana u članku 34. stavak 1. KZRH u svezi članka 17. stavak 1. OKZRH, a kažnjiva po članku 34. stavak 1. KZRH u svezi članka 17. OKZRH, a tuženik ŽN četiri kaznena djela - ubojstva u pokušaju – opisana u članku 34. stavak 1. KZRH u svezi članka 17. stavak 1. OKZRH, a kažnjiva po članku 34. stavak 1. KZRH u svezi članka 17. OKZRH.

6.1. Nadalje je utvrđeno da je u postupku vođenom pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu donesena pravomoćna presuda poslovni broj Pn-3692/12 od 14. srpnja 2014. kojom je Republici Hrvatskoj kao poslodavcu tuženika, koji su na način opisan u navedenoj kaznenoj presudi IN počinili štetu, naloženo da tužiteljima u tom predmetu i to oštećenicima IN i njegov im roditeljima isplati naknadu štete u visini od 2.457.308,39 kuna.

6.2. Tužitelj u ovom predmetu regresnom tužbom od tuženika kao osoba odgovornih za počinjenu štetu traži platež navedenog iznosa od 2.457.308,39 kuna koliko je isplatio IN i njegovim roditeljima na ime naknade štete.

6.3. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da nisu osnovani prigovori koje su tuženici tijekom postupka iznosili i da su tuženici na temelju članka 1061. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) dužni tužitelju platiti iznos kojeg je on platio na ime naknade štete te je pobijanom presudom tuženicima naloženo da tužitelju solidarno plate iznos od 326.140,87 eura sa zateznim kamatama.

6.4. Oba tuženika se žale navodeći u žalbi da prvostupanjski sud nije odlučio o preinaci tužbe. Tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zatražio da se tuženicima naloži da mu solidarno plate utuženi iznos. Nakon toga je podneskom od 17. prosinca 2024. (list 341 spisa) na zahtjev suda uredio tužbu na način da je postavio određeni tužbeni zahtjev u eurima. Tim tužbenim zahtjevom je ispušten iz tužbenog zahtjeva zahtjev da se tuženicima naloži da solidarno plate utuženi iznos. Konačno, tuženik je na ročištu od 11. veljače 2026. na zahtjev suda izjavio da je podneskom od 17. prosinca 2024. samo uredio tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, ali i nadalje ostaje kod zahtjeva da se tuženicima naloži solidarna isplata utuženog iznosa. Tuženici su se protivili takvom uređenju tužbenog zahtjeva smatrajući da se radi o preinaci tužbe. Prvostupanjski sud je smatrao da se ne radi o preinaci tužbe u smislu članka 191. stavak 1. ZPP -a te u tom smislu nije donosio nikakvu odluku. Prema mišljenju ovog suda, sve i da se uzme da je tužitelj preinačio tužbu ponovnim unošenjem zahtjeva da se tuženicima naloži solidarna isplata utuženog iznosa, budući da je takav zahtjev bio ispušten u tužbenom zahtjevu koji je postavljen 17. prosinca 2024., pa da je stoga prvostupanjski sud u smislu članka 190. stavak 3. ZPP-a bio dužan odlučiti o toj preinaci, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a zbog toga što sud nije donio nikakvu odluku o preinaci. Naime, takva preinaka bi bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa su postojali uvjeti za dopuštenje te preinake i izostanak donošenja odluke o dopuštenju preinake nije u smislu članka 354. stavak 1. ZPP-a bio od utjecaja za donošenje zakonite i pravilne presude pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

6.5. Oba tuženika se nadalje žale zbog toga što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo da nije sporno da je tužitelj oštećeniku IN i njegovim roditeljima isplatio iznos koji mu je naloženo isplatiti gore navedenom presudom broj Pn-3692/12 od 14. srpnja 2014. navodeći u žalbi da ta činjenica u tijeku postupka nije priznata. Točno je da ta činjenica nije učinjena nespornom. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj uz tužbu priložio dopis Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za proračun, financije i informacijske sustave od 12. veljače 2015. upućen Službi za građansko-pravne poslove uz koji je toj Službi dostavljena preslika izvatka o promjenama i stanju na transakcijskom računu Hrvatske narodne banke. Iz te preslike jasno proizlazi da su roditeljima oštećenika UN, ŠN kao i samom oštećeniku IN isplaćeni iznosi koji su im dosuđeni gore navedenom presudom broj Pn-3692/12 od 14. srpnja 2014. pa je tužitelj na taj način dokazao svoje tvrdnje da je tim osobama isplatio dosuđeni iznos zbog čega navedeni žalbeni razlog nije osnovan.

6.6. Oba tuženika se također žale zbog toga što je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaz čitanjem spisa toga suda broj P-563/13, Pn-21/2017 i Pn-26/17 i da je odbio izvesti dokaz očevidom i rekonstrukcijom događaja te da nije ocjenjivao gdje je oštećenik IN ranjen, a da je izveo te dokaze utvrdio bi da odgovornost tuženika u ovom spisu jednostavno nije moguća.

6.7. Kako je prvostupanjski sud u smislu članka 12. stavak 3. ZPP-a bio vezan gore navedenom kaznenom presudom u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti tuženika, pravilno je odbio izvesti dokaze koje tuženici spominju u žalbi. Vezanost suda u pogledu postojanja kaznenog djela uključuje i vezanost za činjenični opis tog djela te stoga prvostupanjski sud u ovom postupku nije niti mogao utvrditi činjenično stanje iz kojeg bi proizlazilo da tuženici nisu počinili kazneno djelo za koje su osuđeni. Stoga nije bilo potrebno izvoditi dokaze rekonstrukcijom predmetnog štetnog događaja i očevidom na licu mjesta, jer iz kaznene presude jasno proizlazi da je oštećenik IN ranjen metkom koji je mogao biti ispaljen iz pušaka iz kojih su tuženici pucali. Iz nalaza i mišljenja balističkog vještaka koji je vještačio u ovom predmetu je utvrđeno da su na vozilo u kojem se je nalazio IN pucale tri osobe i to tuženici i CN, a metak koji je pogodio IN ispaljen je iz automatske puške Kalašnjikov, dakle iz puške kakvu su imali samo tuženici, a ne i CN. Dakle, IN je mogao pogoditi samo metak koji su ispalili tuženici a balističkim vještačenjem je utvrđeno da nije moguće utvrditi iz čije puške je ispaljen metak koji je ranio IN. Stoga se radi o situaciji iz članka 1107. stavak 4. ZOO-a kojim je propisano da kad je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila, te osobe odgovaraju solidarno. Obzirom na to, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženici solidarno odgovaraju za štetu koju su pretrpjeli IN i njegovi roditelji. Zbog tih razloga nisu osnovani niti ostali žalbeni navodi kojima se usporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja i ukazuje na postojanje činjeničnog stanja iz kojeg bi proizlazilo da tuženici nisu počinili kaznena djela za koja su osuđeni gore navedenom kaznenom presudom.

6.8. Oba tuženika se nadalje žale navodeći u žalbi da prvostupanjski sud nije ocjenjivao prigovor koji je tuženik TN iznio u tijeku postupka, a taj je da je tužitelj oštećeniku IN i njegovim roditeljima ispunio zastarjelu obvezu.

6.9. U ovom predmetu šteta oštećeniku IN i njegovim roditeljima je nastala kaznenim djelom počinjenim 25. ožujka 1992. te stoga treba primijeniti članak 377. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 11/93.; dalje: ZOO/91) kojim je propisano da kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Pri tom treba reći da je citirana zakonska odredba sadržajno ista kao i odredba članka 231. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Revd-3613/2023-2 od 22. studenog 2023. naveo da ostaje kod pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-195/2022 od 15. studenog 2022.koje glasi: „Prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom je okrivljenik proglašen krivim (osuđujuća presuda), a ne od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imonskopravni zahtjev, odnosno neovisno o tome je li od strane kaznenog suda upućen na pokretanje parnice u određenom roku i je li u tom roku podnio tužbu“. Pri tome je navedeno da odredba članka 377. ZOO/91 sadržajno odgovara odredbi članka 231. ZOO.

7. Navedeno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud te bi zastara naknade štete u ovom predmetu počela teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom su tuženici proglašeni krivima. Tuženici su proglašeni krivima presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj K-11/08 od 8. srpnja 2010. Ta presuda je postala pravomoćna 6. srpnja 2011. kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu broj I Kž-15/11-8 kojom je navedena presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici potvrđena u odnosu na tuženike. Oštećenik IN i njegovi roditelji su tužbu protiv Republike Hrvatske u predmetu tada Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn -1240/02 podnijeli 19. veljače 2002. dakle i prije nego što je zastara počela teći. Zastara je počela teći nakon donošenja navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dakle, 7. srpnja 2011., ali je odmah nastupio prekid zastare sukladno članku 241. ZOO- a budući da je već bila u tijeku parnica radi naknade štete. Ta parnica je pravomoćno okončana 2014. godine pravomoćnom presudom poslovni broj Pn-3692/12 od 14. srpnja 2014. Općinskog građanskog suda u Zagrebu i tužitelj je 2015. godine postupio po toj presudi i oštećenicima isplatio štetu. Budući da je tražbina oštećenika tražbina utvrđena navedenom pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3692/12 od 14. srpnja 2014., ta tražbina sukladno članku 233. stavak 1. ZOO-a zastarijeva za 10 godina, a kako je tužitelj štetu isplatio 2015. godine, razvidno je da šteta isplaćena unutar zastarnog roka od 10 godina pa stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelj ispunio zastarjelu obvezu.

7.1. Tuženici se nadalje žale navodeći u žalbi da doprinos oštećenika IN nije adekvatno ocijenjen. Prvostupanjski sud je utvrdio da oštećenik IN nije doprinio nastanku štete uz obrazloženje da on i njegovo društvo po izlasku iz kafića nisu bježali, a niti su se ispred kafića zadržavali, već da su samo po izlasku nastavili smjer kretanja prema automobilu u koji su u konačnici i ušli, pa je prvostupanjski sud ocijenio kako oštećenik IN nije doprinio vlastitoj šteti. Takvu ocjenu prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Činjenica da su IN i njegovo društvo za vrijeme svog boravka unutar kafića radili nered ne može se smatrati doprinosom IN nastanku štete. Doprinos bi eventualno moglo biti ponašanje IN nakon izlaska iz kafića i njegovo poduzimanje nekih radnji koje su tuženike opravdano mogle navesti da zapucaju u pravcu automobila u koji je IN ušao. Međutim, nije utvrđeno da bi IN poduzimao takve radnje te je stoga prvostupanjski sud pravilno procijenio da nema doprinosa IN nastanku predmetnog štetnog događaja.

7.2. Tuženici se nadalje žale navodeći da prvostupanjski sud nije adekvatno ocjenjivao zakonitost postupka koji je prethodio predmetnoj tužbi odnosno uopće nije ocjenjivao je li tužitelj uredno ispunio obveze iz članka 186.a ZPP-a, a da je to ocjenjivao utvrdio bi da tužbu treba odbaciti.

7.3. Člankom 186.a. stavak 1. ZPP-a propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba, a stavkom 8. istog članka propisano je da će se odredbe prethodnih stavaka ovoga članka na odgovarajući način primjenjivati i u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u [adresa]. Tužitelj je uz tužbu priložio Zahtjev za mirno rješenje spora u skladu s člankom 186.a stavak 8. ZPP-a kojim su tuženici pozvani da u roku od 3 mjeseca od dana primitka tog zahtjeva odgovore na prijedlog tužitelja radi mirnog rješenja spora. Uz prijedlog je priložen nacrt tužbe pa proizlazi da je tužitelj prije podnošenja tužbe postupio u skladu s člankom 186.a stavak 1. i 8. ZPP-a zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.4. Tuženici se žale i protiv dijela prvostupanjske presude kojim im je naloženo da tužitelju naknade parnični trošak. U žalbi navode da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, a također niti jedan od podnesaka za koje su tužitelju dosuđeni troškovi nije bio potreban za vođenje parnice. Taj žalbeni razlog je prema stavu ovog suda osnovan u odnosu na podnesak tužitelja od 17. prosinca 2024. kojim je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u valuti euro. Tužitelju bi primjenom Tbr. 8.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa) za taj podnesak pripadalo 25 % nagrade iz Tbr. 7.1. Tarife, dakle 613,30 bodova što daje iznos od 1.226,60 eura. Prvostupanjski sud je tužitelju za taj podnesak dosudio iznos od 4.906,46 eura pa je tužitelju na taj način pogrešno dosuđen iznos od 3.679,86 eura zbog čega je točka II. izreke pobijane presude potvrđena u dijelu kojim je tuženicima naloženo da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 66.237,24 eura jer ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo prilikom utvrđenja visine tužiteljevog parničnog troška, a preinačen je preostali dio točke II. izreke kojim je tuženicima naloženo da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 3.679,86 eura na način da je taj dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

7.5. Budući da tuženici nisu uspjeli sa svojim žalbama, odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a je odbijen njihov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka i to u odnosu na tuženika FN u iznosu od 7.670,00 eura, a u odnosu na tuženika ŽN u iznosu od 7.670,00 eura.

Koprivnica, 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić