Poslovni broj: Us II-274/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća te Mire Kovačić i Snježane Horvat-Paliska, članica vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice KMU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Lana Roje, odvjetnica iz Rijeke, Trpimirova 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Zagreb, Kneza Mutimira 5, OIB: 60383416394, kojeg zastupa predsjednica KM, odlučujući o tužbi tužiteljice protiv odluke tuženika, KLASA: UP/I-034-02/24-01/30, URBROJ: 711-02-02/02-2025-9 od 11. rujna 2025., radi sukoba interesa, na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika, KLASA: UP/I- 034-02/24-01/30, URBROJ: 711-02-02/02-2025-9 od 11. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za sastav tužbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom tuženika utvrđeno je da je tužiteljica, kao obveznica, istovremenim obnašanjem dužnosti članice uprave trgovačkih društva Park d.o.o. i Park odvodnja d.o.o. od 25. prosinca 2021. do 9. svibnja 2025. počinila povredu članka 17. stavka 1. i članka 18. stavka 1. Zakona o sprječavanju sukoba interesa („Narodne novine“, 143/21. i 36/24.; dalje: Zakon) za što joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 eura (točke I. i II. izreke). Točkama III., IV. i V. izreke razrađen je način izvršenja predmetne kazne.

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost odluke tuženika. Ističe da je funkciju članice uprave društva Park odvodnja d.o.o. obavljala radi osiguranja nesmetanog funkcioniranja sustava javne odvodnje na području Grada Buzeta, volonterski, bez naknade i bez ostvarivanja osobne koristi, isključivo u javnom interesu. Društvo Park odvodnja d.o.o. bilo je privremeno osnovano radi usklađivanja s propisima iz područja vodnih usluga i od početka je bilo predviđeno njegovo pripajanje zakonskom preuzimatelju. Tužiteljica navodi da je razdoblje obnašanja dužnosti pogrešno utvrđeno jer je Park odvodnja d.o.o. nastalo izdvajanjem iz društva prednika Park d.o.o., pripojeno Istarskom vodovodu d.o.o. Buzet dana 28.veljače 2025. Bez obzira što je, na njen zahtjev, tuženik u srpnju 2022. dao mišljenje o obvezi razrješenja okolnosti obnašanja funkcije člana uprave u Park d.o.o. i Park odvodnja d.o.o., tužiteljica smatra da je navedeno trebalo biti razriješeno slijedom njene tadašnje inicijative o hitnom pripajanju društva Park odvodnja d.o.o. Istarskom vodovodu d.o.o. Buzet, što se nije dogodilo do 15. siječnja 2023. Navodi da je bila ključna stručna osoba za obavljanje djelatnosti javne odvodnje, zbog nedostatka odgovarajućeg stručnog kadra nije postojala druga osoba koja bi mogla preuzeti navedenu funkciju. Ističe kako je upravo ona poduzimala aktivnosti radi što skorijeg pripajanja društva Park odvodnja d.o.o. Istarskom vodovodu d.o.o., zbog čega se trajanje sporne situacije ne može pripisati njezinu postupanju. Tužiteljica smatra da je tuženik odredbe Zakona primijenilo formalistički, bez ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja i bez utvrđivanja postojanja stvarnog sukoba između privatnog i javnog interesa. U tom smislu ističe da nije ostvarila nikakvu privatnu korist, već je dodatnu dužnost obavljala u javnom interesu, na vlastiti teret. Napominje da je u članku 2. sadržana svrha Zakona, a to je sprječavanje situacija kada je privatni interes obveznika u suprotnosti s javnim interesom, što kod nje nije bio slučaj. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016.), Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-89/21 od 2. ožujka 2021. u kojoj su izražena pravna shvaćanja zauzeta u odlukama Europskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić) za koje smatra da idu u prilog prihvaćanju njenog tužbenog zahtjeva osnovanim. Smatra da u konkretnom slučaju nisu ostvarena obilježja povrede članka 17. Zakona jer je drugu dužnost obavljala volonterski, bez naknade, kao ni povrede članka 18. Zakona budući da su oba društva bila povezana s obavljanjem javnih službi i imala istog osnivača, Grad Buzet.

2.1. Tužiteljica podredno navodi da tuženik pri odmjeravanju sankcije, a sankcionirana je retroaktivno nakon što je Park odvodnja d.o.o. prestalo postojati, nije uzelo u obzir sve olakotne okolnosti, osobito činjenicu da nije nastala nikakva šteta, da je svojim radom osnivaču ovih društava uštedila značajna sredstva, da nije ostvarivala privatnu korist te da je postupala radi zaštite javnog interesa. Zbog toga smatra da je izrečena novčana kazna nerazmjerna težini utvrđene povrede. Poziva se na slučaj kada je tuženik za povredu Zakona izricao opomenu za teža djela.

2.2. Smatra da nije mogla jednim postupanjem počiniti povredu dva propisa, članaka 17. i 18. Zakona. Navedene odredbe su međusobno povezane na način da jedna regulira situaciju obavljanja javne dužnosti (članak 17.) u koju ulazi i obavljanje dužnosti člana uprave društva čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave, a druga regulira obavljanje dužnosti u pravnim osobama koje nisu povezane s javnim djelovanjem (članak 18.) kako bi se spriječio mogući privatni utjecaj (kao člana uprave u trgovačkom društvu) na obavljanje javne dužnosti.

2.3. Tužiteljica predlaže Sudu usvojiti tužbu, poništi odluku tuženika i dosudi joj trošak spora.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi osnovanosti iste iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane odluke.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. U skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS) odgovor na tužbu dostavljen je tužiteljici.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sukladno članku 47. ZUS-a, prema slobodnom uvjerenju i na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, Sud je utvrdio da je osporena odluka zakonita. Pravilna je odluka tuženika o postojanju sukoba interesa kod tužiteljice o čemu je tuženik dao valjane razloge koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća. Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, očitovanja stranaka tijekom upravnog spora, izvršio je uvid u spis tuženika, te je, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Tuženik je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona, članke 17., 18. i 48., koje je citirao u pobijanoj odluci.

7. Sud ocjenjuje neosnovanim tužbeni navod da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba članka 17. stavka 1. i članka 18. stavka 1. Zakona. Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja odluke tuženika nesporno proizlazi da je tužiteljica istodobno obnašala dužnost članice uprave trgovačkih društva Park d.o.o. i Park odvodnja d.o.o. od 25. prosinca 2021. pri čemu sporno vrijeme do kada je to traja lo, tj. do 9. svibnja 2025. (prema tuženiku) odnosno do 28.veljače 2025. (prema tužiteljici) nije od utjecaja na postojanje protupravnog stanja u kojem se tužiteljica kao obveznica Zakona našla. Oba su društva, Park d.o.o i Park odvodnja d.o.o., bila u većinskom vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Budući da su predsjednici i članovi uprava trgovačkih društava u kojima jedinice lokalne samouprave imaju većinski udio obveznici Zakona, pravilno je tuženik zaključilo da je tužiteljica istodobnim obnašanjem navedenih funkcija obnašala dvije javne dužnosti u smislu članka 17. stavka 1. Zakona. Kako Zakon izričito propisuje zabranu istodobnog obnašanja druge javne dužnosti, osim u slučajevima kada je to posebnim propisom dopušteno ili proizlazi iz položaja dužnosnika, a tužiteljica nije dokazala postojanje takve zakonske osnove, pravilno je utvrđena povreda navedene odredbe.

8. Sud ne prihvaća navod tužiteljice da činjenica što je dužnost članice uprave društva Park odvodnja d.o.o. obavljala volonterski isključuje primjenu članka 17. i članka 18. Zakona. Za postojanje povrede odlučna je sama činjenica istodobnog obnašanja zakonom nespojivih funkcija, dok okolnost ostvarivanja ili neostvarivanja naknade nije zakonsko obilježje predmetne povrede. Stoga činjenica da tužiteljica nije ostvarivala imovinsku korist može predstavljati olakotnu okolnost pri odmjeravanju sankcije, ali ne dovodi do isključenja odgovornosti.

9. Sud uvažava navode tužiteljice da je funkciju člana uprave društva Park odvodnja d.o.o. prihvatila radi osiguranja kontinuiteta pružanja komunalne usluge, zbog nedostatka stručnog kadra i u interesu Grada Buzeta, bez naknade. Međutim, svrha Zakona nije samo sprječavanje ostvarivanja osobne koristi, već i sprječavanje situacija u kojima jedna osoba istodobno obnaša više funkcija za koje je zakonodavac ocijenio da moraju biti međusobno odvojene. Stoga postojanje javnog interesa za obavljanje određene funkcije samo po sebi ne može derogirati izričitu zakonsku zabranu.

10. Sud ne prihvaća navod da se na isto činjenično stanje ne mogu istodobno primijeniti članci 17. i 18. Zakona. Navedeno stoga što ove odredbe štite različita pravna dobra. Člankom 17. uređuje se zabrana istodobnog obnašanja više javnih dužnosti, dok se člankom 18. Zakona uređuje zabrana istodobnog obavljanja upravljačkih funkcija u poslovnim subjektima. Stoga činjenica da je isto ponašanje dovelo do ostvarenja obilježja povrede iz obje odredbe ne predstavlja nezakonitu dvostruku sankcioniranost, već posljedicu činjenice da je jednim postupanjem povrijeđeno više zakonskih zabrana.

11. Sud smatra da tuženik nije povrijedio načelo razmjernosti. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je tuženik prilikom odmjeravanja sankcije uzeo u obzir sve okolnosti na koje se tužiteljica poziva, osobito da nije ostvarivala naknadu za jednu od funkcija, da je poduzimala aktivnosti radi pripajanja društva, da se protiv nje ranije nisu vodili postupci, da je riječ o društvima povezanima organizacijskim i funkcionalnim vezama. Navedene okolnosti tuženik je cijenilo kao olakotne te je izrekao novčanu sankciju pri donjoj granici predviđenog raspona. Slijedom navedenog, Sud ne nalazi da je osporena odluka nerazmjerna cilju koji se njome želi postići. Napominje se da, sukladno članku 50. stavku 1. Zakona, tuženik može izreći kaznu od 530,00 do 5.309,00 eura vodeći računa o težini i posljedicama povrede Zakona.

12. Sudska praksa na koju se tužiteljica poziva nije od značaja za rješavanje ovog upravnog spora odnosno za prihvaćanje njenog tužbenog zahtjeva osnovanim. Također, neosnovano je pozivanje na odluku tuženika u kojoj je obvezniku Zakona izrekao opomenu. Navedeno stoga jer tuženik u svakom predmetu postupa i odlučuje s obzirom na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja. Kazna izrečena tužiteljici nalazi se u okviru propisanog Zakonom i tuženik njome nije postupio suprotno danim mu ovlastima.

13. Slijedom navedenog, tuženik nije postupao proizvoljno, nije prekoračio granice svojih ovlasti, dao je razumno i dostatno obrazloženje zbog kojih razloga smatra da je tužiteljica povrijedila odredbe Zakona. Trebalo je stoga, temeljem članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

14. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora odbijen je kao neosnovan sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a koji propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora (točka II. izreke).

U Zagrebu 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković