Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Valpovo, Kralja P. Krešimira IV br. 3.

Poslovni broj: P-1346/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice KI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po pun. Nikolini Karpati, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, zastupan po pun. Josipu Mađariću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne javne rasprave 8. lipnja 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), objavljene 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužiteljice KI koji glasi: "Proglašava se nedopuštenom izravna naplata, odnosno pljenidba i prijenos, koju je kod Financijske Agencije 15. listopada 2024.g. pokrenuo tuženik B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367 Radnička cesta 41, 10000 Zagreb, kao ovrhovoditelj, protiv tužiteljice KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na temelju zadužnice poslovni broj OV-8531/13, ovjerene 23. prosinca 2013. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić – Musa iz Osijeka.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana. "

II. N a l a ž e s e tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 € u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-3115/2025-6 od 26.08.2025. kao ovršenica upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom izravne naplate koju je kod Financijske Agencije 15. listopada 2024. pokrenuo tuženik kao ovrhovoditelj na temelju zadužnice poslovni broj OV-8531/13, ovjerene 23. prosinca 2013. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić – Musa iz Osijeka. Ističe da u obveznopravnom odnosu iz kojeg potječe navedena zadužnica, sudjeluje kao sudužnik dok je korisnik kredita NI, a jamac i založni dužnik je FI. Radi se o Ugovoru o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj 3234711735 sklopljenim dana 28.11.2013. sa Zagrebačkom bankom d.d.. Kredit je sklopljen na iznos od 78.700,00 CHF. U međuvremenu, Zagrebačka banka d.d. je prodala potraživanje po navedenom kreditu sadašnjem vjerovniku, društvu B2 Kapital d.o.o. Zagreb.

1.1. Smatra da je nastupila zastara tražbine jer je zadužnica ovjerena 23.12.2013., a prvi put je dostavljena FINI na naplatu 22.09.2014. što znači da je u to vrijeme već bila pravomoćna i ovršna. Nadalje, 19.02.2015. tadašnji vjerovnik Zagrebačka banka d.d. obavještava FINU o povećanju iznosa dugovanja. Dakle, prije tog datuma, otkazan je ugovor o kreditu i cjelokupni preostali iznos kredita je dospio na naplatu, kako je to utvrđeno u čl.17. A ugovora o kreditu. Zbog proteka vremena ne sjeća se točnog datuma otkaza ugovora, niti raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, ali iz gore navedene obavijesti proizlazi da je ugovor o kreditu svakako otkazan prije 19.02.2015. Posljednji put je zadužnica dostavljena na naplatu dana 15.10.2024., dakle protekom više od deset godina od izdavanja i pravomoćnosti, odnosno ovršnosti.

1.2. Navodi da Zakon o obveznim odnosima, čl. 233. st. 1. propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Kako je navedeno, zadužnica je ovjerena 23.12.2013. U samoj zadužnici navedeno je da ona ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Pa ukoliko je zadužnica pravomoćna i ovršna s danom ovjere, onda je nesporno da je 15.10.2024. već bila nastupila zastara tražbine.

1.3. Osim toga, ističe da predmetni dug iznosi manje nego od 92.017,18 € s obzirom da je u ovršnom postupku prodana nekretnina založnog dužnika FI te je od ukupne cijene od 172.800,00 kn namiren dio duga u iznosu 140.046,42 kn. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi u cijelosti navodima tužiteljice. Navodi kako je točno da je Ugovorom o namjenskom kreditu za restrukturiranje obveza broj 3234711735, dana 28. studenog 2013., sklopljenim sa Zagrebačkom bankom d.d., kao prethodnim vjerovnikom te korisnikom kredita NI, jamcem i založnim vjerovnikom FI te tužiteljicom KI, kao sudužnicom, ugovoren kredit na iznos od 78.700,00 CHF. Budući da korisnik kredita nije uredno ispunjavao svoju obvezu iz Ugovora o kreditu, prethodni vjerovnik je otkazao kredit temeljem čl. 17. točke a) Ugovora o kreditu te je javni bilježnik potvrdio da je Ugovor o kreditu postao ovršni. Otkazom je ovršeniku dospjela cjelokupna tražbina na naplatu 16. siječnja 2015. U međuvremenu Zagrebačka banka d.d. prenijela je tražbinu iz Ugovora o kreditu na novog vjerovnika, B2 Kapital d.o.o., Ugovorom o ustupu i prijenosu prava i tražbina, sklopljenog 6. srpnja 2018. te ovjerenog kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV- 8153/2018.

2.1. Ističe da je Zadužnicu dostavio na naplatu kod Financijske agencije 23. veljače 2015. i 15. listopada 2024. Osim navedenog, po predmetnom dugovanju su se vršile uplate. Tužiteljica u tužbi navodi kako je ovrha nedopuštena uzimajući u obzir zastaru te da dug iznosi manje, obzirom je prodana nekretnina u postupku Ovr- 402/2019. Uzimajući u obzir odredbu Zakona o obveznim odnosima sadržanu u čl. 215. koja regulira tijek zastare na način da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno, razvidno je da zadužnica nikako ne može dospijevati na naplatu prvog sljedećeg dana od dana izdavanja, nego isključivo kada dospije glavni dug na naplatu jer tek tada vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, zastara nije počela teći onaj dan kada je zadužnica izdana, nego kada je glavni dug dospio na naplatu. Rokovi za zastaru ne mogu se računati od dana izdavanja zadužnice, pa kad bi se na zadužnicu primjenjivao taj rok, ovrhovoditelj više ne bi mogao tražiti ovrhu, odnosno zastara za zadužnicu bi počela teći prije nego što bi vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze od ovršenika. Predmetno je potvrđeno i Presudom Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž- 785/2021 od 13. listopada 2021.

2.2. Svaka uplata prekidala je tijek zastare te je ista počinjala teći ispočetka, a svakom reaktivacijom zadužnice se također prekidao tijek zastare sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Stoga se ova radnja smatra vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom, a sve radi naplate, osiguranja i ostvarenja tražbine, kojom radnjom je prekinuta zastara te je ista počela ponovno teći. Također, čl. 240. ZOO-a određeno je da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja, a zastara se prekida kada se prizna dug. Po ovom predmetu vršene su uplate, stoga svakom uplatom je prekinuta zastara koja je počela ponovno teći. Podnošenje predmetne zadužnice na naplatu 23. veljače 2015. predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara, te koji prekid zastare traje sve do isknjiženja osnove za plaćanje iz Očevidnika redoslijeda osnove za plaćanje koji vodi FINA, budući da je tražbina vjerovnika u cijelom tom razdoblju bila u redoslijedu za naplatu, te bi ista, u slučaju da su se na računu tužiteljice doznačila novčana sredstva bila i naplaćena, iz kojeg razloga zastara u tom vremenu nije tekla, već je ista iznova počela teći prvog dana nakon isknjiženja osnove za plaćanje.

2.3. Na temelju svega navedenog, nedvojbeno je da tražbina nije zastarjela, a tužiteljica svoje navode nije ničim dokazala. Početak tijeka zastare nikako ne može biti dan izdavanja zadužnice kako to ističe tužiteljica. Ističe kako nije točno da predmetni dug iznosi manje od 92.017,18 €, a što je razvidno iz izvatka iz poslovnih knjiga. Predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

4. Iz materijalne dokumentacije koja prileži spisu proizlaze činjenice koje su među strankama neprijeporne pa ih sud ne smatra potrebnim ponavljati.

5. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva te navode iz odgovora na tužbu kao i u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, sud smatra da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Među strankama je prijeporno da li je nastupila zastara potraživanja tuženika prema tužiteljici temeljem zadužnice poslovni broj OV-8531/13, ovjerene 23. prosinca 2013. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić – Musa iz Osijeka kao i visina dugovanja.

7. Sud u cijelosti prihvaća navode tuženika i smatra da nisu osnovane niti utemeljene tvrdnje tužiteljice kako je nastupila zastara potraživanja tuženika koja je određena ovršnom ispravom kao ni prigovor tužiteljice o visini dugovanja.

8. Sud u postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2.st.1. ZPP) te su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. st.1. ZPP-a).

9. Odredbom čl. 8 ZPP-a propisano je koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

11. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila tereta dokazivanja sukladno odredbi čl. 221 a ZPP-a, a ta pravila obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, a te je dokaze dužna predložiti sukladno odredbi čl. 299. ZPP-a.

12. U smislu citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da se utvrđuju sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odn. njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti.

13. Kako iz dokaza koje je tužiteljica predložila te iz isprava koji se nalaze u spisu tužiteljica nije uspjela dokazati svoje tvrdnje o visini duga, ovaj prigovor tužiteljice po osnovi suda je neosnovan.

14. Odredbom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 35/05, dalje ZOO-a) propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

15. Odredbom čl. 214. st. 2. ZOO-a propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

16. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

17. Odredba čl. 245. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka. Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja. Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.

23. Iz obavijesti FINA-e od 6. svibnja 2026. razvidno je da je zahtjev za naplatu zadužnice koji je zaprimljen u Finu 23.02.2015. isknjižen 04.08.2018. temeljem čl. 12. ZPONS-a, a zadužnica je ponovno aktivirana 15.10.2024. te nije bilo uvjeta za isknjižavanje.

24. Stoga sud smatra da nije došlo do zastare jer je od dana zaprimanja predmetne zadužnice 23.02.2015. postupak bio u tijeku do 4.8.2018. kada ga je FINA isknjižila od kada zastara ponovno počinje teći sukladno čl. 245. ZOO-a, slijedom čega navedena tražbina nije u zastari jer od 04.08.2018. do 15.10.2024., kada je predmetna zadužnica ponovno zaprimljena na provedbu, nije prošlo deset godina.

25. Isto tako zadužnica ne može dospijevati na naplatu prvog sljedećeg dana od dana izdavanja, nego isključivo kada dospije glavni dug na naplatu jer tek tada vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, zastara nije počela teći onaj dan kada je zadužnica izdana, nego kada je glavni dug dospio na naplatu.

26. U odnosu na trošak postupka, sud je odluku o istome donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

27. Tuženiku, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, priznati su zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 1.250,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 250,00 € na ime sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 250,00 € na ime sastava podneska od 04.02.2026. po Tbr. 8/1. Tarife te tri iznosa od po 250,00 € na ime pristupna punomoćnika na ročišta održana 13.02.2026., 23.04.2026. i 08.06.2026. sve po Tbr. 9/1. Tarife. Svi iznosi su s uključenih 25 % PDV-a.

28. Slijedom iznijetog, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Valpovu 8. srpnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka putem ovog suda može izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice,

2. Pun. tuženika