1              Poslovni broj: I Kž-406/2022-6

Poslovni broj: I Kž-406/2022-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. J., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona, ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2022., broj K-73/2021-34, u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi I. J. na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11.

 

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. odlučeno je, da nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i opt. I. J. proglasi krivim i osudi po zakonu".

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

6. Uvodno treba istaći, da je prethodno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. studenog 2021. broj I Kž 41/2019-4 ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2018., broj K-22/2017., kojom je optuženi I. J. bio proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

7. Državni odvjetnik u žalbi navodi, da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku činjenično stanje posve pogrešno utvrdio i iz tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio kako nema dokaza da bi optuženik I. J. počinio terećeno kazneno djelo. Tako ukazuje kako je izostala valjana kritička ocjena obrane optuženog I. J., koji je imao tezu – "on osobno = TD …" kao i ispravna te savjesna ocjena rezultata dokaznog postupka, kako iskaza svjedoka, tako i nalaza i mišljenja financijsko–knjigovodstvenog vještaka te materijalne dokumentacije, a iz kojih dokaza, po mišljenju žalitelja proizlazi, da je postojala namjera optuženika da se počini znatna šteta TD … d.o.o. u kojem je on bio direktor i ujedno pribavi korist TD … d.o.o. u kojem je optuženik bio prokurista, a njegov sin direktor. Pri tome posebno ističe, kako se prvostupanjski sud pogrešno usmjerio na istinitost obrane optuženika, da su postojala tri neovisna ugovora i to Ugovor o poslovnoj suradnji od 1.3.2013. (inkriminirani ugovor), Ugovor o poslovnoj suradnji od 1.7.2013. koji se odnosi na ustup radnika TD … d.o.o. na rad u TD … d.o.o., te treći Ugovor o poslovnoj suradnji od 1.7.2013. o ustupu opreme TD … d.o.o. u TD … d.o.o., pri čemu je prvostupanjski sud izveo i pogrešan zaključak, da se radi o nespornim činjenicama te valjano izdanim zadužnicama, iako iz ukupnosti dokaza, a naročito iskaza svjedoka G. i Č. te provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi, da sporni Ugovor od 1.3.2013. i zadužnice nisu bile evidentirane u poslovnoj dokumentaciji u N. M., niti je itko u N. M., osim optuženika, znao za njih. Stoga žalitelj smatra da je u odsustvu savjesne, suštinske i smislene ocjene rezultata dokaznog postupka pogrešno donesena oslobađajuća presuda.

 

8. S druge strane, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud obranu optuženog I. J. ocijenio kao istinitu i vjerodostojnu u svim relevantnim dijelovima, ustvrdivši kako su postojala tri neovisna Ugovora o poslovnoj suradnji, a da se radi o nespornim činjenicama sud smatra da to potvrđuje činjenica da se sva tri ugovora nalaze u spisu, u izuzetoj poslovnoj dokumentaciji. Nadalje, smatra da je obrana optuženika u skladu sa iskazima svjedoka T. J., A. O., M. K. i N. Č., kojima je upravo to poznato, kao i svjedoku A. M., koji je u … bio angažiran od strane optuženika radi pokretanja tehnološkog procesa proizvodnje UHT mlijeka i za koje poslove mu je optuženik na ruke isplatio jednokratnu naknadu od 20.000,00 kuna, te nadalje da je provedenim financijsko–knjigovodstvenim vještačenjem potvrđeno, da su i prije no što su sporne zadužnice upisane kod javnog bilježnika, odnosno prije 18.6.2014. od strane TD … d.o.o. izdani računi broj 326/P8/8, 580/P8/8 i 584/P8/8 uz pripadajuće otpremnice iz prosinca 2013. u kojima je naznačena veza upravo sa Ugovorom o poslovnoj suradnji od 1.3.2013., a koji računi se odnose na troškove koji su postojali u samom procesu uspostave proizvodnje u TD … d.o.o., a za uspostavu proizvodnje bio angažiran upravo optuženi I. J. koji je nacrtao tehnološki projekt i tako razradio cijeli plan u odnosu na vodu, mlijeko i sveukupan tehnološki proces. Uz optuženika, u tom procesu bili su uključeni i njegov sin T. J. te uz svjedoka M., još i svjedoci Ž. J., Ž. K. i M. G., što po zaključku suda ukazuje na posve nesporne činjenice da je taj (inkriminirani) Ugovor od 1.3.2013. postojao i da je bio valjana osnova za sva plaćanja, kako svjedoka-suradnika koji su bili angažirani u procesu od strane optuženika, tako i za plaćanje njegovog sina T., koji je bio direktor … i aktivno sudjelovao na uspostavi proizvodnje u N. M., te obučavao sve ljude koji su radili na strojevima za proizvodnju mlijeka, jogurta i drugih pratećih proizvoda, za što mu je s tog osnova isplaćeno 35 000,00 kuna. U konačnici, prvostupanjski sud zaključuje, da je taj Ugovor bio valjani osnov i za naplatu zadužnica, koje je na naplatu poslao optuženik, budući je postojao dogovor između optuženika i svjedoka M. G., prema kojem će optuženik voditi cijelu proizvodnju i tehnološki proces (za što mu pripada 2% naknade od cjelokupno ostvarenog prometa), dok će svjedok M. G. obavljati distribuciju mlijeka putem društva B. d.o.o. te mu pripasti ista naknada od 2%, te da je upravo to regulirano tim spornim Ugovorom. Stoga je prvostupanjski sud zaključio kako je "Nesporno…da izdavanjem zadužnica, a potom i njihovog puštanja na naplatu, optuženi I. J. nije za sebe ili za svoje trgovačko društvo pribavio imovinsku korist, već je provodeći odredbe iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1.3.2013. dijelom i zbog dvostruke uloge koju je imao, uz pozornost određenu prema objektivnim kriterijima, izdao i pustio na naplatu zadužnice sukladno Ugovornim odredbama". Takvo njegovo postupanje, a prema ocjeni prvostupanjskog suda, ne može biti promatrano kao činjenje kaznenog djela opisano u članku 246 stavcima 1. i 2. KZ/11., pa ga je sud oslobodio od optužbe utvrdivši, da nije dokazano da bi isti svojim postupanjem ostvario sva potrebna bitna obilježja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret.

 

9. Međutim, ovakvo zaključivanje suda za sada nije prihvatljivo, jer nije utemeljeno na pravilnoj, potpunoj i sveobuhvatnoj analizi te ocjeni svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

 

10. Naime, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da se nije radilo o nesporno utvrđenim činjenicama koje bi proizlazile "iz istinitosti obrane optuženog i suglasnih iskaza svjedoka T. J., A. O., M. K. i N. Č.", budući da suprotno takvom zaključku prvostupanjskog suda proizlazi iz iskaza svjedoka M. G., koji je uz optuženika bio jedan od direktora društva N. M. te svjedokinja N. Č. i Ž. B.-Š., zaposlenica N. M. i provedenog vještačenja. Tako iz iskaza svjedoka G., a u pogledu postojanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 1.3.2013. i ovjerenih zadužnica, proizlazi da za taj Ugovor nije znao sve dok nije obaviješten od strane N. Č. da je nastala blokada N. M. zbog naplate zadužnice koja je u ime K. M. puštena na naplatu 24.11.2014. Potom je radi provjere te naplate, djelatnica Č. nazvala F., pa su saznali da se radi o zadužnicama TD … d.o.o. Sve ih je to začudilo, jer je u stvarnosti … u to vrijeme bila dužna TD … d.o.o. preko milijun kuna. Naknadno je saznao da se radi o zadužnicama koje je optuženi J. ovjerio kod javnog bilježnika u lipnju 2014. i potom ih u studenom poslao na naplatu, pozivajući se upravo na taj inkriminirani Ugovor od 1.3.2013., a koji uopće prije toga nije bio evidentiran u poslovnoj dokumentaciji N. M., niti je on za isti znao, a niti N. Č. koja je radila u računovodstvu N. M. Također nisu znali ni za postojanje ovjerenih zadužnica, sve dok prva nije naplaćena i to u iznosu od preko 700.000,00 kuna, što je dovelo do blokade N. M.

 

10.1. Iz iskaza svjedokinje Č. proizlazi, da je krajem 2014. vršen porezni nadzor N. M., kojom prilikom je od strane inspektora zatražen taj sporni ugovor iz razloga što se pregledom računa, koji su bili predmetom nadzora, u nekima pozivalo na sporni Ugovor od 1.3.2013., pa kako nije imala taj Ugovor, da je tada na poziv inspektora optuženik u studenom 2014. donio isti te predao inspektorima te da je ona za isti tada prvi puta saznala. Svjedokinja Ž. B.-Š., zaposlenica N. M., potvrdila je istovjetno o pojavljivanju tog spornog Ugovora u studenom 2014. kada ga je donio optuženi J., ističući da je ona bila ta koja je vodila evidenciju Ugovora, a taj sporni Ugovor nije zatekla u vrijeme kada je zatečene Ugovore evidentirala i posložila u registrator.

 

10.2. Kako su svi troje svjedoka suglasni u tvrdnjama da taj sporni Ugovor nije bio evidentiran u poslovnoj dokumentaciji TD … sve dok ga nije donio optuženik u studenom 2014., te da svjedoci G. i Č. nisu znali ni za postojanje zadužnica, jer se iste nisu nalazile u poslovnoj dokumentaciji N., a što je potvrdila i knjigovodstvena vještakinja, da sporne zadužnice nisu bile zavedene u evidenciji izdanih zadužnica u društvu N. M., to je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud očito pogrešno zaključio da se radi o nespornim činjenicama. Zbog navedenog opravdani su žalbeni prigovori, kako prvostupanjski sud u analizi vjerodostojnosti personalnih dokaza nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje proizlaze iz iskaza svjedoka koji optuženiku idu u korist, T. J., A. O. i M. K. (svjedoci povezani sa optuženikom i zaposlenici …), a u odnosu na iskaze svjedoka N. Č., Ž. B. Š. te M. G. (svjedoci povezani sa N. M. Đ.), što je u konkretnoj situaciji, utjecalo na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.3. Ipak, ovdje se valja osvrnuti, da iz rezultata dokaznog postupka doista proizlaze i neke nesporne činjenice. Tako nije bilo sporno da je svjedok A. M. bio angažiran od strane optuženika radi pokretanja tehnološkog procesa proizvodnje UHT mlijeka, za koje poslove mu je optuženik na ruke isplatio jednokratnu naknadu od 20.000,00 kuna, da su svjedoci Ž. J., Ž. K. i M. G. sudjelovali u pripremnim radovima i uspostavi tehnološkog procesa u N. M. te da ih je za te poslove angažirao direktor I. J. i da su isključivo s njim komunicirali i surađivali, kao i to, da su za svoj rad plaćeni od strane N. M. Đ., jer je svjedok G. od svibnja 2013. do siječnja 2017. radio kao voditelj tehničke službe i distribucije u …., a svjedok J. je od 2013. bio zaposlenik u … kao serviser strojeva za proizvodnju mliječnih proizvoda, dok je svjedok K. bio vanjski suradnik, jer je njegovo TD … vršilo spajanje mehanizacije – strojeva tehnološke i tehničke linije, koje su dopremili TD-a …, a naručitelj za te radove bilo je TD … d.o.o. Svjedok G. iskazao je da vezano uz dugovanja između N. M. i … ne zna detalje, a jedino zna da su dugovanja bila isprepletena. Ne sjeća se da li je na kolegijima bilo govora o zadužnicama. Misli da je optuženik bio upućen u poslovanje cijelog društva.

 

10.4. Isto tako iz suglasnih iskaza svjedoka (navedenih u točki 10.2. ove odluke), kao nesporno proizlazi, da su znali za postojanje posebnih Ugovora o poslovnoj suradnji od 1.7.2013., a koji su se odnosili na ustup radnika TD … d.o.o. na rad u TD … i o ustupu opreme TD …. d.o.o. u TD … d.o.o., jer su se isti nalazili u poslovnoj dokumentaciji oba društva.

 

10.5. S obzirom na sve prethodno izneseno, navodi iz žalbe državnog odvjetnika za sada ozbiljno dovode u sumnju zaključak prvostupanjskog suda kako je "… nesporno da se uspostava proizvodnog procesa u TD … d.o.o. odvijala u vremenu od 1.3.2013. do 1.7.2013.…u kojem periodu su od strane TD … d.o.o. bili uključeni T. J. i još nekolicina radnika, kao i optuženi I. J. te Ž. J., Ž. K., A. M. i M. G.…pa da se upravo iz tih činjenica potvrđuje da je Ugovor o poslovnoj suradnji od 1.3.2013. bio u to vrijeme zaključen i da je bio valjani osnov na temelju kojeg su izdani računi od strane … za plaćanje njihovog angažmana i posla….", budući iz prethodno opisanih činjenica (točka 10.3. ove odluke) posve jasno proizlazi, da svjedoci M., J., K. i G. nisu bili angažirani od strane …, niti su bili "radnici na posudbu iz …", već da su svi plaćeni od strane N. M. ili kao vanjski suradnici ili kao zaposlenici tog društva, dok je plaćanje T. J. bilo obuhvaćeno posebnim ugovorom, zbog čega se računi za plaćanje njihovog rada i angažmana nikako ne mogu vezati uz inkriminirani Ugovor o poslovnoj suradnji od 1.3.2013. sklopljen između N. M. i …. Ovo potonje upravo iz razloga što su sve osobe koje su bile angažirane za uspostavu proizvodnje u N. M. su osobno plaćene od strane N. M., a ne od strane ….

 

10.6. Daljnji žalbeni prigovori, a koji se odnose na analizu prvostupanjskog suda o izdanim računima broj 326/P8/8, 584/P8/8 i 580/P8/8, za koje prvostupanjski sud smatra da potvrđuju istinitost obrane optuženika, da se Ugovor o poslovnoj suradnji od 1.3.2013. provodio i prije studenog 2014., opravdani su.

 

10.7. Naime, suprotno takvom zaključku suda, u računima 326/P8/8 te 584/P8/8 i 580/P8/8, koje prvostupanjski sud detaljno analizira, nije napisana nikakva naznaka o povezanosti s uslugama koje bi se odnosile na taj sporni Ugovor od 1.3.2013. Tako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje proizlazi, da na samom računu broj 326/P8/8 nije napisana nikakva naznaka o povezanosti s uslugama koje bi se odnosile na Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013., dok su na otpremnici broj 1038 od 1. prosinca 2013. koja je prilog računa broj 584/P8/8, navedene usluge zaposlenika B. J. za razdoblje od 3. do 6. mjeseca u iznosu od 9.427,62 kuna bez PDV-a i usluga sabiranja – prijevoza u iznosu od 35.117,10 kuna bez PDV-a, a na otpremnici broj 1162 od 31. prosinca 2013. koja je prilog računa broj 580/P8/8, navedene usluge zaposlenika Ž. M., M. M. i S. D. za razdoblje od 3. do 6. mjeseca u iznosu od 128.229,00 kuna bez PDV-a. Iako je istina da je vještakinja S. O. u dopunskom vještačenju navela kako su ti računi izdani "s naznakom da se navedene usluge temelje na ugovoru o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. godine", prvostupanjski sud je to pogrešno cijenio izolirano od ostalog dijela nalaza i mišljenja vještakinje, budući je ista potom dodala da iz sadržaja spornog ugovora proizlazi kako se "….Ugovorom o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. u članku 3.3. naručitelj obvezuje suradniku isplatiti novčanu naknadu u iznosu od 2% cjelokupnog ostvarenog prometa naručitelja…", ali da se to ne odnosi na usluge i rad zaposlenika iz …, tj. izdani računi broj 584/P8/8 i broj 580/P8/8 za kupca N. M.-Đ. ne odnose se na usluge koje "naručitelj treba platiti suradniku po čl. 3.3. navedenog ugovora". Vještačenjem je potvrđeno da su računi 580/P8/8 od 31. prosinca 2013. i 584/P8/8 od 1. prosinca 2013. plaćeni … od strane TD … putem kompenzacija.

 

10.8. Nadalje, prvostupanjski sud zanemaruje i daljnje nalaze vještakinje, da se potraživanje po Ugovoru o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. prvi puta pojavljuje izdavanjem računa 919/P8/8 od 1. studenog 2014. i računa 920/P8/8 od 10. studenog 2014. dobavljača TD … d.o.o. kao suradnika po Ugovoru prema kupcu TD … d.o.o. kao naručitelju. Račun 919/P8/8 koji se odnosi na usluge koje su pružene 2013. trebao je biti izdan najkasnije do kraja siječnja 2014. i uvršten u konačni obračun poreza na dodanu vrijednost za 2013. i to u oba TD-a, kao obaveza poreza PDV-a u TD … d.o.o., a kao pravo na pretporez u TD … d.o.o. Niti jedan od navedenih računa nije knjižen u N. M., niti je iskazano pravo na odbitak pretporeza u tom TD-u, koje pravo bi iznosilo 478.345,89 kuna. To pravo nije iskazano niti kao rashod za 2014. godinu, jer su računi osporeni u TD … d.o.o. Osim toga, prema nalazu i mišljenju vještakinje postojala je u to vrijeme obveza … d.o.o. prema N. M.-Đ., koja je iznosila na dan 1. studeni 2014. 1.086.515,39 kuna, dok je N. M.-Đ. d.o.o. platila sve usluge tehnologa i zaposlenika u … d.o.o. i nije ostalo nenaplaćenih potraživanja po toj osnovi. U kontekstu prethodno navedenog, ostaje nejasno od kakvog je značaja priznanje tražbine … d.o.o. u iznosu od 867.569,95 kuna prema tom društvu, a koje dugovanje je priznato u podnesku N. M. Đ. d.o.o. i potpisano po direktoru M. G. u nacrtu predstečajne nagodbe, kao i to, da li se ta činjenica može dovesti u vezu s obavljenim uslugama proizašlim iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2013. ili iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. srpnja 2013.

 

10.9. Dakle, kada se sumiraju svi rezultati dokaznog postupka, nejasno je, da li je N. M. plaćanjem prethodno navedenih računa iz 2013. i 2014. dvostruko plaćala iste poslove i to kao rad zaposlenika (kako je i plaćeno …), a potom i kao pripremu proizvodnje i savjetovanja te prijenos tehnoloških znanja (kako je to i htio optuženik opisanim inkriminiranim radnjama, izdavanjem zadužnica), pozivajući se upravo na taj inkriminirani Ugovor od 1.3.2013. kao osnov za naplatu. Stoga, razjašnjenje upravo tih činjenica i okolnosti je ono što je bitno za donošenje ispravne odluke o odgovornosti optuženika za terećeno kazneno djelo koje je predmet ovog ponovljenog postupka. Pri tome valja istaći da se prvostupanjski sud nije dostatno osvrnuo, a posljedično tome, niti razjasnio činjenicu, da li je optuženik bio u sukobu interesa kada je sve ugovore potpisao sam sa sobom i to u ime N. M. kao direktor, a u ime … kao prokurist, iako je u vrijeme nastanka tih ugovora u N. M. uz optuženika tada i M. G. bio direktor (od ožujka 2013. do studenog 2014.), a u … za cijelo to vrijeme direktor je bio njegov sin T. J. Razjašnjenje i tih okolnosti, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, svakako bi moglo imati utjecaja na utvrđenje da li je postojala namjera optuženika da se počini znatna šteta društvu o kojem je bio dužan skrbiti kao direktor i ujedno pribavi korist drugom društvu u kojem je bio prokurista.

 

10.9.1. Osim toga, prvostupanjski sud sve prethodno navedeno treba sagledati i u svjetlu osnivanja TD … koja je nastala sporazumom između optuženog I. J. i svjedoka M. G., čija je supruga bila vlasnica tvrtke B. dok je njegov sin bio vlasnik …, a vlasnička struktura dogovorena na način da je … nositelj 30% udjela, a B. 70% udjela. Ove činjenice nisu zanemarive naročito u pogledu njihovog dogovora, da će se optuženik baviti uspostavom proizvodnje, a G. distribucijom proizvoda. Isto tako, sud bi se pri tome trebao osvrnuti i na obranu optuženika, da iako je bio direktor N. M. Đ. i svakodnevno radio na uspostavi proizvodnje, nije dobio nikakvu plaću te njegovu obranu i iskaz njegovog sina, koji tvrdi da je svjedočio nastanku tog ugovora, jer da se sporni ugovor odnosio na optuženikov dio obavljanja posla. Međutim, ako se ima u vidu sve što je prethodno izneseno, ostaje nerazjašnjeno kako se sporni ugovor mogao odnositi na osobne usluge optuženog I. J., kada su ugovorne strane bile N. M. Đ. d.o.o. i … d.o.o., a što se potvrđuje upravo iz naplate prve zadužnice te ukupno izdanih 12 računa … d.o.o. prema … d.o.o., koji se odnose na ustupanje zaposlenika i najam strojeva … d.o.o. … d.o.o., uz nesporno utvrđenje da su svi računi plaćeni, dok nasuprot tome, ne postoji nijedan ugovor sklopljen između N. M. Đ. d.o.o. i optuženika, a što su odlučne činjenice koje treba u ponovljenom postupku ispitati i razjasniti.

 

11. Dakle, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje, za sada, ostalo pogrešno utvrđeno te da ne stoje zaključci prvostupanjskog suda kako nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. za koje se tereti optužnicom, pa je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu propuste na koje mu je ovim rješenjem ukazano, otkloniti uočene nedostatke te izvesti sve već izvedene, a po potrebi i druge dokaze, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će onda i valjano obrazložiti u skladu s odredbom članka 459. stavak 4. i 5. ZKP/08.

 

13. Slijedom navedenog trebalo je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 13. veljače 2024.