REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4304/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenice njegove punomoćnice odvjetničke vježbenice AŽ, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 53928322 sklopljenog 25. listopada 2021. između tužitelja ZŽ i tuženika Addiko Bank d.d., u dijelu u kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu u visini i pod uvjetima definiranim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Odlukom o naknadama za usluge tuženika.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 228,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 259,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. srpnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24. lipnja 2025. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 25. listopada 2021. zaključio Ugovor o kreditu broj 53928322, kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 200.000,00 kn uz rok otplate od 120 mjeseci, te uz fiksnu kamatnu stopu koja je iznosila 6,00% dekurzivno godišnje. Nadalje je naveo da je tuženik u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu, te da mu je na temelju navedene ugovorne odredbe tuženik obračunao i od njega naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 228,66 EUR. Tužitelj je isto tako naveo da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužitelj je, također, naveo da nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe, te da je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Pojasnio je da mu nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj je nastavno istaknuo da je navedena odredba protivna prisilnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Još je naveo i da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali da nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 53928322 sklopljenog 25. listopada 2021. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu u visini i pod uvjetima definiranim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Odlukom o naknadama za usluge tuženika. Istim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 228,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2023. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, međutim, učinio je nespornim da je tužitelju 20. lipnja 2023., prilikom prijevremene otplate kredita, naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 228,66 EUR. Nadalje je naveo da je odredba kojom je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva i odrediva. Tuženik je ukazao i da je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, te da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju i da naknada takve vrste nije bila zabranjena, već je ugovaranje iste bilo legitimno, a ne nepošteno. Isto tako tuženik je naveo da u slučaju prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje šteta, te da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Dodao je da banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, te da tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Stoga tuženik smatra da je iz navedenog razvidno da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača jer prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače smatra da njegovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu pravu tužitelja da prijevremeno otplati kredit. Tuženik je ukazao i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Tuženik je napomenuo i da stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, odnosno naknada koja je predviđena spornom odredbom članka 8. Ugovora, ni na koji način nije povezana, niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Osim toga, tuženik je naveo da tužitelj ne može isticati ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora jer je Ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Uz navedeno, tuženik je prigovorio i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate jer tužitelj nije dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškove parničnog postupka tuženiku.

4. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 53928322 od 25. listopada 2021. (str. 7-12 spisa), presliku pregleda prometa za klijenta od 13. lipnja 2025. (str. 14-17 spisa), presliku izvoda iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. (str. 95 spisa), preslike izjava VŽ od **.**.2023. i LŽ od 12. prosinca 2023. (str. 103-108 spisa), presliku obračuna kamata od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema ugovoru o kreditu (str. 243-245 spisa), presliku Odluke o naknadama za usluge tuženika (str. 246-255 spisa), saslušan je tužitelj (str. 258 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

6. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 53928322 od 25. listopada 2021. (str. 7-12 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio tužitelju nenamjenski kredit u iznosu od 200.000,00 kn u (čl. 2. Ugovora o kreditu), uz kamatu po fiksnoj kamatnoj stopi od 6,00 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora o kreditu). Isto tako nije sporno da su stranke u Ugovoru o kreditu ugovorile da se kredit vraća u 120 jednakih mjesečnih anuiteta koji dospijevaju svakog 15-og dana u mjesecu (čl. 4. Ugovora o kreditu). Nastavno je utvrđeno i da stranke u odredbi čl. 8. Ugovora između ostalog ugovorile da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz obavijest tuženiku o navedenoj namjeri, te da se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu tuženika. U istom članku osim toga je ugovoreno i da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu u visini i pod uvjetima definiranim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Odlukom o naknadama za usluge tuženika s pripadajućim izmjenama i dopunama istog. Konačno, među strankama je nesporna visina tužbenog zahtjeva, kao i činjenica da je tužitelj tuženiku 20. lipnja 2023. platio s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 228,66 EUR, a isto proizlazi i iz preslike pregleda prometa za klijenta od 13. lipnja 2025. (str. 14-17 spisa).

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu u visini i pod uvjetima definiranim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Odlukom o naknadama za usluge tuženika. S tim u vezi je, također, sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Iz preslike Odluke o naknadama za usluge tuženika (str. 246-255 spisa) proizlazi da je pod rednim brojem 221. navedeno da naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita kod ugovora o kreditu sklopljenih od 1. siječnja 2010. nadalje, koji su ukupnog iznosa kredita od 1.000.000,00 kn i manje, iznosi od 0,00% do 1,00%, a sukladno važećim zakonskim propisima, od dijela glavnice kredita koji se prijevremeno vraća.

9. Iz preslike obračuna kamata od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema predmetnom Ugovoru o kreditu (str. 243-245 spisa) proizlazi da je tuženik navedenu kamatu za razdoblje od 15. srpnja 2023. do 15. listopada 2031. obračunao u ukupnom iznosu od 4.572,95 EUR.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je s tuženikom 2021. zaključio predmetni Ugovor o kreditu, te da je podigao kunski kredit u iznosu od 200.000,00 kn, a radilo se o nenamjenskom kreditu. Taj kredit je podigao jer je prodavao jednu nekretninu i namjeravao je kupiti drugu nekretninu, te mu je trebalo dodatnih sredstava, a već je imao kredit u Raiffeisenbank Austria d.d., međutim, oni su mu dozvolili da reprogramira kredit, ali pod nepovoljnijim uvjetima zbog čega se odlučio na podizanje predmetnog kredita kod tuženika. Sredstva predmetnog kredita je uložio u kupnju te nove nekretnine, a kupio je građevinsko zemljište u Paruževini te je kasnije na tom zemljištu započeo gradnju kuće koja još nije dovršena, te se još u nju nije uselio, ali u toj kući namjerava živjeti i u istoj niti do sada, a niti ubuduće ne namjerava obavljati nikakvu poslovnu djelatnost, niti tu kuću i zemljište namjerava iznajmljivati. Kada je prodao ovu nekretninu koja je bila u procesu prodaje, odlučio se prijevremeno zatvoriti ovaj kredit te je isti otplatio nakon godinu-dvije, a ne sjeća se točno, no zna da mu je cilj bio što prije otplatiti predmetni kredit. Ne sjeća je li mu naplaćena naknada prilikom zatvarana kredita, odnosno misli da je naplaćena, ali ne sjeća se u kojem iznosu. Prilikom zaključenja predmetnog Ugovora u kreditu zaposlenik tuženika mu nije ništa posebno govorio o tome da će, ako odluči prijevremeno otplatiti kredit, morati platiti naknadu, te on tu odredbu nije uočio u Ugovoru iako je Ugovor prije potpisivanja letimično pročitao. Bio je sretan da mu je kredit odobren te se sjeća da je sa zaposlenikom tuženika prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu samo razgovarao o tome da mu plaća treba biti isplaćivana u banci tuženika. Po zanimanju je kriminalista i u vrijeme potpisivanja ugovora je radio u Službi za suzbijanje organiziranog kriminaliteta PU Zagrebačke. Prije ovog Ugovora je podigao oko 20 kredita. Nekretninu koju je kupio i, između ostalog, sredstvima predmetnog kredita, nikada nije davao u najam, niti zakup, niti ju je koristio za poslovne aktivnosti. Prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nisu mu dali na uvid Odluku o naknadama za usluge tuženika, niti je on izvršio uvid u tu odluku. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrtnik. Ugovor o kreditu je sastavila banka te on nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora već je isti samo mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Konačno je naveo da se ne sjeća da bi predmetni Ugovor ovjerio kod javnog bilježnika.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu. Ovdje u odnosu na izjave VŽ od **.**.2023. i LŽ od 12. prosinca 2023. (str. 103-108 spisa), koje je tuženik dostavio, valja reći da iz istih izjava proizlazi da VŽ i LŽ nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pa njihove izjave u kojima općenito opisuju troškove i štetu koja nastaje tuženiku u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, nisu od utjecaja na konkretan slučaj.

12. Prije svega valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da se radilo o nenamjenskom kreditu, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je sredstva kredita uložio u kupnju građevinskog zemljišta u Paruževini na kojem je kasnije započeo gradnju kuće koja još nije dovršena, te u koju se još nije uselio, ali u kojoj namjerava živjeti, kao i da u istoj nikada nije obavljao poslovnu djelatnost, niti je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio vlasnik trgovačkog društva, niti obrtnik.

13. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 49. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 55. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Dakle, iz provedenih dokaza proizlazi da je sukladno odredbi čl. 49. st. 1. ZZP-a, ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu u visini i pod uvjetima definiranim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Odlukom o naknadama za usluge tuženika. Naime, iz svega navedenoga, proizlazi da je tužitelj mogao prijevremeno otplatiti kredit samo uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu koju je tužitelj tuženiku i platio. Nadalje, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu prilikom zaključenja predmetnog Ugovora u kreditu zaposlenik tuženika nije ništa posebno govorio o tome da će, ako odluči prijevremeno otplatiti kredit, morati platiti naknadu. Stoga, i neovisno o tome što je obveza po kreditu ispunjena, navedena odredba predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 8. Ugovora o kreditu je, između ostalog, ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu u visini i pod uvjetima definiranim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Odlukom o naknadama za usluge tuženika, bez istovremeno preciznog određivanja visine iste naknade, a onda i bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi, pa stoga isto uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge za plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, te mu objasniti na što se takva naknada točno odnosi i koliko iznosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade, te visinu iste), a što tuženik nije učinio. Stoga je takva odredba u spornom dijelu jednostrano određena i protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a.

15. Pritom valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio svjestan da ima obvezu plaćanja predmetne naknade, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, to po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja iste. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja. Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da bez takve ugovorne odredbe ne bi bio u mogućnosti prijevremeno otplatiti kredit, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi navedene naknade. Ovdje još u odnosu na navode tuženika o pretrpljenoj šteti valja istaknuti da je odredbom čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a propisana dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog, dakle, proizlazi bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, objektivno nastali prijevremenom otplatom kredita, međutim, tuženik i neovisno o tome što naknada koju je naplatio nije povezana s budućom nedospjelom ugovorenom kamatom, u konkretnom slučaju nije dokazao da bi izravno pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita, kao ni visinu iste. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

17. Kako je iz pregleda prometa za klijenta od 13. lipnja 2025. (str. 14-17 spisa), a i iz nespornih navoda stranaka, utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 228,66 EUR dana 20. lipnja 2023., tako je u t. II. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana kada je tužitelj platio tuženiku navedeni iznos, odnosno od 21. lipnja 2023. do isplate, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a. Pritom je sud imao u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 228,66 EUR utvrđenoj na ročištu 11. lipnja 2026., odnosno prema zahtjevu za isplatu. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio sukladno vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli- Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

19. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

20. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 203,12 EUR. ‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe od 24. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 26. kolovoza 2025. u iznosu od 12,50 EUR (6,5 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), sastavljanje podneska od 26. svibnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 11. lipnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR za svako (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 40,62 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 EUR. Stoga su tužitelju priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od‬ ‬259,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 8. srpnja 2026. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a‬. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Zrinki Prlić uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 EUR

2. Tuženiku po odvj. Hrvoju Matiću