Poslovni broj: Usž-1121/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Đuro Čubrilo, odvjetnik u Puli, Škaljerova 9, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1606/2024-6 od 22. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1606/2024-6 od 22. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/22-01/174, urbroj: 513-04-24-3 od 22. kolovoza 2024. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Carinske uprave, Područni carinski ured Rijeka, Carinski ured Pula – Pola, klasa: UP/I-471-01/22-15/200, urbroj: 513-02-6025/9-22-1 od 30. rujna 2022. donesenog po službenoj dužnosti, kojim je tužitelj dužan platiti poreznu obvezu na ime poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 24.872,12 eura utvrđenu zbog stjecanja novog prijevoznog sredstva – kamper vozila marke HYMER, sve kako je detaljno navedeno izrekom tog prvostupanjskog rješenja.

3. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga te ističe kako prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj faktički uvezao predmetno vozilo 30. rujna 2021. te ga od tada koristio za svoje potrebe, čime su stvoreni zakonski uvjeti da ga se zaduži obvezom plaćanja poreza na dodanu vrijednost, jer od dana prve registracije vozila do 30. rujna 2021. nije proteklo šest mjeseci. Tužitelj osporava utvrđenja prvostupanjskog suda te ističe kako sud paušalno navodi da se radi o prolasku naplate postaje Umag 30. rujna 2021. bez da predmetni dokaz objasni, jer se iz dopisa vidi da je tog dana kamper ušao na Ipsilonu u 15:16 sati, a izašao u Umagu u 16:01 sati, što znači da je tada kamper napustio RH i nema podataka sve do 17. listopada 2021., kada se evidentira njegov ulaz na postaji u Puli. Dakle, iz ovog dokaza se jasno može zaključiti da kamperom nije upravljao tužitelj, već njegov vlasnik kojem je tužitelj zabunom dao ENC uređaj od firme, umjesto svoj osobni. Tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje te smatra da dokazi na koje se poziva sud ne mogu biti osnova za tvrdnju da je tužitelj od 20. rujna 2021. faktički raspolagao predmetnim vozilom, odnosno da ga je tada unio u Republiku Hrvatsku. Tužitelj smatra da ne postoji niti jedan valjani dokaz na temelju kojeg bi se moglo osnovano zaključiti da je on predmetno vozilo unio u Republiku Hrvatsku 30. rujna 2021. i njime od tada raspolagao, jer nema niti jednog dokaza koji bi potvrdio njegovo upravljanje predmetnim vozilom u spornom periodu. Dokazi na koje se poziva sud u svojoj presudi nisu podobni da se na temelju njih nesumnjivo može zaključiti da bi on raspolagao predmetnim vozilom, jer sve što se u presudi navodi kao dokaz samo su pretpostavke, a ne dokazi. Također činjenica što je tužitelj platio u cijelosti kupoprodajnu cijenu 20. rujna 2021. ne može biti valjan dokaz u ovom predmetu, jer pored ostalog samu uplatu nije pratio ugovor, odnosno dokument kao osnova plaćanja, pa je sasvim jasno da ugovor nije zaključen prije 7. studenog 2021., a uplata je izvršena da bi se osigurala buduća kupnja. Tužitelj se poziva na odredbu članka 9. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, koja odredba je identična odredbi iz članka 14. stavak 1. i članka 20, Direktive 2006/112/EZ (Direktiva o PDV-u), a sukladno kojem učinak isporuke mora biti davanje prava osobi raspolaganja robom, koja je predmet transakcije kao da je ona njezin vlasnik. Ako nema dokaza da je tužitelj stekao pravo vlasništva na materijalnom dobru (robi) prije 7. studenog 2021., onda znači da nije postao njezin vlasnik, jer nema pravo da je proda, što je jedno od elementarnih prava vlasnika. Ako nije stekao vlasništvo onda ne može biti niti porezni obveznik PDV-a. Na kraju, ističe kako se vlasništvo vozila jedino može steći temeljem odgovarajućeg kupoprodajnog ugovora, isto je i učinjeno sklapanjem kupoprodajnog ugovora 7. studenog 2021., što nije sporno. Smatra kako je sama presuda u suprotnosti sa sadržajem isprava i dokaza na koje se sud poziva te ukazuje da je upravni sud dužan štititi interese stranaka pogotovo u postupcima koji se pokreću po službenoj dužnosti, što je ovdje slučaj, i teret dokaza je na onome tko je pokrenuo postupak, a u slučaju sumnje dužan je donijeti odluku u korist stranke. Slijedom navedenog, predlaže usvojiti žalbu te predmetnu presudu poništiti uz naknadu troškova ovog postupka.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. i 39/26. – dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer je prema podacima u spisu predmeta prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavak 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora. Prvostupanjski sud je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavak 3. ZUS-a, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, kao i primjenu materijalnog prava, pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

7. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je Carinska uprava, Područni carinski ured Rijeka, Carinski ured Pula – Pola obavila porezni nadzor u svezi pravilne primjene poreznih propisa, koji se odnose na stjecanje prijevoznih sredstava unutar Europske unije, o čemu je sastavljen zapisnik od 18. kolovoza 2022. Temeljem utvrđenja iz poreznog nadzora tužitelju je utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 24.872,12 eura, utvrđenu zbog stjecanja novog prijevoznog sredstva – kamper vozila marke HYMER.

7.1. Nadalje, iz dokumentacije priložene u spisu proizlazi kako je sklopljen kupoprodajni ugovor o prodaji navedenog vozila za iznos kupoprodajne cijene od 100.000,00 eura sklopljenog 7. studenog 2021. između prodavatelja ĐS iz [adresa] i tužitelja kao kupca, za predmetno vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] sa izdanom potvrdom o registraciji od 6. svibnja 2021. i važećom do svibnja 2023. Nadalje, u spisu predmeta postoji i nalog o plaćanju, prema kojem je platitelj – tužitelj dana 20. rujna 2021. sa svog tekućeg računa u stranoj valuti izvršio plaćanje u iznosu od 100.000,00 eura na račun primatelja – prodavatelja, uz opis plaćanja: plaćanje za vozilo. Tijekom detaljno provedenog dokaznog postupka i izvršenih uvida u službene evidencije Ministarstva unutarnjih poslova o provjeri boravka prodavatelja u Republici Hrvatskoj te prikupljenih dokaza o kretanju predmetnog kupljenog vozila putem službenih podataka i plaćanju sa ENC uređajem od firme u kojoj je tužitelj direktor, neprijeporno je utvrđeno da tužitelj nije stekao predmetno kamper vozilo u svojstvu vlasnika temeljem pravnog posla – kupoprodajnog ugovora od 7. studenog 2021., već je isto stekao 30. rujna 2021. kada je tim vozilom raspolagao, a u kojem trenutku je za predmetno kamper vozilo tužitelj već bio isplatio iznos od 100.000,00 eura, i to 20. rujna 2021. Obzirom je predmetno vozilo tužitelj stekao unutar šest mjeseci od datuma prve uporabe, to jest od datuma prve registracije (6. svibnja 2021.), ima se smatrati novim prijevoznim sredstvom sukladno odredbi članka 4. stavak 3. točka a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 73/13. – 113/22.), a za isto tužitelj nije podnio prijavu za stjecanje novog prijevoznog sredstva, kako je to propisano člankom 87. stavak 2. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te za isto nije platio PDV, kako je to propisano člankom 75. stavak 1. točka 4. istog Zakona.

8. Ocjenjujući osnovanost žalbe sud nalazi da u istoj tužitelj ponavlja sve tužbene prigovore, kao i žalbene prigovore iznesene tijekom upravnog postupka na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i povrede pravila postupka u odnosu na koje prigovore je detaljno obrazloženo prvostupanjskim rješenjem te su dani valjani razlozi za neuvažavanje istih prigovora koji su utemeljeni na činjeničnom utvrđenjima tijekom poreznog nadzora. Također i prvostupanjski sud je detaljno analizirao provedeni dokazni postupak, analizirane su priložene isprave i izvedeni dokazi te je našao osnovanim zaključak poreznog tijela o stjecanju novog prijevoznog sredstva, odnosno predmetnog kamper vozila od strane tužitelja, a koje ocjene u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

9. Slijedom svega navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je pobijana presuda zakonita kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i s osnove primjene mjerodavnog prava, pa je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a trebalo žalbu odbiti i potvrditi osporavanu prvostupanjsku presudu.

10. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković