Poslovni broj: Usž-388/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja BB OIL d.o.o., Bijelo Brdo, Ratarska 70, OIB: 13785058830, kojeg zastupa opunomoćenica Kristina Rakuša, odvjetnica u Zagrebu, Draškovićeva 72, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb, OIB: 76767369197, radi isplate bespovratnih sredstava, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-395/2025-15 od 1. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-395/2025-15 od 1. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Osijeku u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-034-08/24-01/791, urbroj: 525-14/101-25-5 od 6. ožujka 2025. i odluke o odbijanju zahtjeva za isplatu Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju klasa: 440-12/20-04-02-01/0103, urbroj: 343- 1504/01-24-022 od 23. srpnja 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 6. ožujka 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv odluke o odbijanju zahtjeva za isplatu Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 23. srpnja 2024. Navedenom odukom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu podnesen 14. lipnja 2024. pod ID brojem 2051348.

3. Tužitelj protiv naznačene presude izjavljuje žalbu u cijelosti iz svih zakonom propisanih razloga te zbog povrede prava tužitelja na Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pravilno suđenje. Prvenstveno ističe kako je bio izložen situaciji da je unos zahtjeva za isplatu putem AGRONET sustava bio onemogućen čak preko 45 dana pritom je notorno da rad AGRONET sustava nije onemogućio tužitelj. Dakle, sustav je profunkcionirao 9. svibnja 2024. Pored navedenog, tužitelj je naišao na novu izvanrednu prepreku na koju nikako nije mogao utjecati, a koja se odnosila na činjenicu da je dokumentacija, koja je bila potrebna da se projekt u potpunosti provjeri te da se podnese s točnim količinama i stvarno izvedenim stanjem, bila otuđena. Dakle, smatra da se radi o događaju koji bi se mogao okarakterizirati kao viša sila/izvanredna okolnost, no sud je odbio sve dokazne prijedloge tužitelja na navedene okolnosti te istom nije dao niti priliku za dokazati da se doista radilo o izvanrednoj okolnosti. Navedenim postupanjem sud je počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora jer je tužitelju uskraćeno ustavno pravo za sudjelovanje i ravnopravnost u postupku pa je tužitelj očito diskriminiran. Tužitelj naglašava da je imao prilike dokazati da se doista radilo o izvanrednoj okolnosti posljedično, ne bi pretrpio sankciju uskrate posljednje rate u cijelosti. Navedenim postupanjem sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje zbog čega je isto pogrešno utvrđeno pa je posljedično sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Činjenica da je zahtjev podnesen nakon što je sustav proradio ne može se smatrati propuštanjem tužitelja jer se radilo o objektivnoj okolnosti – nefunkcionalnosti službenog sustava i izvanrednoj okolnosti zbog koje je tužitelj bio izložen nepredvidivom događaju – otuđenju relevantne dokumentacije. Tužitelj se poziva na odredbu članka 343. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostrano obveznom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, u ovom slučaju tuženik, koji je održavatelj AGRONET sustava – obveza tužitelja se gasi ali njegovo pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu treće rate ostaje. Tužitelj posebno ističe kako mu je uskraćena posljednja rata od 67.435,38 eura, što čini svega 10,17% ukupno odobrenih sredstava i to unatoč činjenici da je tužitelj uspješno realizirao preko 90% projekta. Takvo postupanje je protivno načelu razmjernosti i načelu zaštite legitimnih očekivanja korisnika zajamčenih i Zakonom o poljoprivredi i pravom Europske unije. Tužitelj ukazuje kako je u cijelosti izvršio i dovršio cjelokupnu projekt koji je već pušten u rad te ispred izgrađenog objekta stoji ploča s natpisom "Financirano sredstvima Europske unije". Tužitelj je utrošio i vlastita sredstva s ciljem ulaganja u preradu, marketing i razvoj poljoprivrednih proizvoda te zapošljava značajan broj zaposlenika, a nastavno ističe kako je na zahtjev APPRRR putem zahtjeva za dopunu dostavio konačnu situaciju koja je učitana i dokazano izdana na vrijeme te u potpunosti plaćena, što je najvažniji dio vezano za ugovor o korištenju sredstava. Smatra dakle da se radi o potpuno neproporcionalnoj sankciji za koju tužitelj niti ne može odgovarati jer je oslobođen odgovornosti temeljem odredbe članka 343. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj naglašava da sud uopće nije uzeo u obzir načelo razmjernosti sankcije te također nije uzeo u obzir načelo savjesnosti i poštenja iz članka 5. i 6. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, predlaže usvojiti žalbu, poništiti prvostupanjsku presudu te riješiti pravnu stvar na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti podredno poništi prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je prema točki 3.3., podtočki 6. Natječaja za provedbu podmjere 4.2. "Potpora za ulaganja u preradu, marketing i/ili razvoj poljoprivrednih proizvoda" – provedba tipa operacije 4.2.1. "Povećanje dodatne vrijednosti poljoprivrednim proizvodima" od 14. veljače 2020., te njihovom prvom, drugom, trećom, četvrtom, petom i šestom izmjenom, korisnik sredstava u obvezi dostaviti zahtjev za isplatu u roku od 24 mjeseca od dana sklapanja Ugovora o financiranju. Iz dokumentacije priložene spisu proizlazi da je tužitelj sa Agencijom za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju sklopio Ugovor o financiranju 17. studenog 2021. godine te je nastavno podnio zahtjev za produženje roka podnošenja konačnog zahtjeva za isplatu koji je odobren sklapanjem dodatka broj 1. Ugovoru o financiranju od 28. veljače 2024., a sukladno kojem konačni zahtjev za isplatu istječe 1. svibnja 2024.

7. Imajući u vidu da je odredbom članka 5. točka 5. Ugovora o financiranju propisano da se zahtjev za isplatu konačne rate podnosi u roku od najviše 24 mjeseca od dana sklapanja ovog Ugovora te da je tužitelju sklapanjem dodatka broj 1. taj rok produžen i istječe 1. svibnja 2024., nesporno je utvrđeno da je podnošenjem zahtjeva dana 14. lipnja 2024. zahtjev za isplatu podnesen nakon proteka propisanog roka.

8. Vezano uz prigovor tužitelja o nemogućnosti pristupa AGRONET sustavu ističe se kako iz spisa predmeta proizlazi da je doista postojala nemogućnost pristupa od 1. svibnja 2024. do 9. svibnja 2024. te se stoga smatra opravdanim razlogom za produljenje roka za podnošenje zahtjeva za isplatu konačne rate no samo za 9 dana koliko je bio onemogućen pristup sustavu. Da je tužitelj bio upoznat sa činjenicom produženja, i to samo za 9 dana, proizlazi iz dopisa od 10. srpnja 2024. u kojem se navodi: "U potpunosti svjesni da smo obaviješteni o tome da od 9. svibnja 2024. možemo podnositi zahtjev za isplatu". Stoga kada bi se i ovaj rok od 1. svibnja 2024. produžio za tih 9 dana nemogućnosti pristupa AGRONET sustavu, opet proizlazi kako je tužitelj konačni zahtjev za isplatu podnio izvan propisanog roka.

9. Prigovori tužitelja da nije mogao podnijeti zahtjev za konačnu isplatu u roku zbog nastupa više sile ovaj Sud smatra neosnovanima upravo iz razloga proturječnih izjava samog tužitelja. Naime, navodi da je bio prisiljen mijenjati dobavljača pa se i rok za provedbu projekta značajno pomaknuo, odnosno navodi da je dio dokumentacije koja je potrebna za podnošenje zahtjeva za isplatu otuđena od strane podizvođača građevinskih radova.

10. Prigovori tužitelja koji se odnose na primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima nisu od utjecaja na rješenje ove upravne stvari budući da se u ovom predmetu ovaj zakon uopće ne primjenjuje, već su relevantne odredbe Zakona o poljoprivredi (Narodne novine broj: 118/18. – 152/22.), Pravilnika o provedbi mjera programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. do 2020. (Narodne novine broj: 91/19. - 10/23.), te odredbe Ugovora o financiranju i zaključeni dodaci tom Ugovoru.

11. Kako se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene niti povrede pravila postupka, dok je prvostupanjski sud za svoju odluku dao iznimno detaljno obrazložene razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković