Poslovni broj: Usž-595/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Marku Višiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Višić & Višić d.o.o., Split, Istarska 3, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-376/2025-11 od 8. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-376/2025-11 od 8. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: UP/II-114-04/24-02/109, urbroj: 511-01-158-25-5 od 8. siječnja 2025. te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 8. siječnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split, klasa: UP/I-114-04/24-02/441, urbroj: 511-01-158-24-7 od 30. listopada 2024.,po službenoj dužnosti se vrši pravna prekvalifikacija činjenično i pravno opisana u pobijanom rješenju te se isto pravno kvalificira kao teža povreda službene dužnosti iz članka 96. točke 2. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj: 34/11. – 155/23., dalje u tekstu: Zakon) opisana kao "nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanja mjera i radnji na koje je službenik ovlašten radi sprječavanja nezakonitosti", te je predmetnim prvostupanjskim rješenjem tužitelj kao policijski službenik utvrđen odgovornim da je počinio težu povredu službene dužnosti činjenično i pravno pobliže opisanu u izreci tog rješenja za koju mu je izrečena disciplinska kazna premještaja na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja – radno mjesto policijskog službenika za prihvat i deportacije (H112) u Tranzitnom prihvatnom centru za strance 3.

3. Tužitelj osporava naznačenu presudu prvostupanjskog suda u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Bitnu povredu pravila postupka nalazi u činjenici što su odbijeni svi dokazni prijedlozi tužitelja, osobito saslušanje svjedoka, uz obrazloženje da se „ne bi utvrdile nove činjenice“, a da prethodno o tim činjenicama niti jednom nije provedena dokazna radnja. Tužitelj ističe kako su navedenim postupanjima povrijeđeni članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (pravo na pošteno suđenje) i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na kontradiktornost i jednakost oružja). Navodi kako odbijanje dokaznih prijedloga bez provedene ocjene njihove relevantnosti predstavlja arbitrarnost i povredu prava na pošteni postupak. Nadalje, tužitelj ističe da iz izvedenih dokaza i iskaza tužitelja proizlazi da je način evidentiranja radnog vremena bio dugogodišnja uhodana i tolerirana praksa PP Kaštela te je tužitelj postupao u skladu s načinom rada koji je primjenjivan i nadziran od strane nadređenih te nije postojala nikakva osobna korist niti posljedica po proračunska sredstva, a eventualno pogrešno evidentiranje u cijelosti je ispravljeno, a šteta u cijelosti nadoknađena. Stoga ovo nije slučaj namjernog pribavljanja koristi niti zlouporabe službenog položaja, već je ovo interna organizacijska praksa koja, ako se želi promijeniti, mijenja se naredbom, a ne kaznom. Nadalje, u konkretnom slučaju nema namjere, nema koristi i nema štete i nema ugroze funkcioniranja službe pa stoga nisu ispunjena zakonska obilježja djela, a kazna se ne može temeljiti na naknadnoj administrativnoj interpretaciji. Pored navedenog, kada bi i postojala povreda kazna mora biti primjerena težini. Nerazmjerna kazna sama je po sebi povreda prava na pošteni postupak. Slijedom navedenog, predlaže se da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi presudu Upravnog suda u Splitu te predmet vrati na ponovni postupak, podredno da poništi drugostupanjsko rješenje tuženika kao nezakonito.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti prihvaća stajališta (obrazloženje) prvostupanjskog upravnog suda, a radi izbjegavanja ponavljanja upućuje odnosno ustraje na obrazloženjima upravnih akata i odgovora na tužbu. Budući da je sud pravilno odbio tužbu, za što je dao valjano obrazloženje, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., 39/26. – dalje u tekstu: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način je strankama sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Svoju odluku prvostupanjski sud donio je temeljem razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a slijedom čega je, prema ocjeni ovog Suda, pravilno zaključio kako je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti koja mu se stavlja na teret i na način kako je ona činjenično opisana.

8. Iz priloženog spisa predmeta proizlazi kako tužitelj ne osporava da je u dnevni raspored Policijske postaje Kaštela za dan 24./25. prosinca 2023., pored svog imena i prezimena te imena i prezimena policijskih službenika CM i ĆM, neistinito izmijenio vrijeme provedeno na radu na način kako mu se to stavlja na teret prvostupanjskim rješenjem.

9. Ocjenjujući osnovanost žalbe u vezi prigovora o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ovaj Sud nalazi da u istoj tužitelj ponavlja sve tužbene prigovore kao i žalbene prigovore iznesene tijekom upravnog postupka, a na koje prigovore je detaljno obrazloženo prvostupanjskim rješenjem te su osporenim rješenjem dani valjani razlozi za neuvažavanje istih žalbenih prigovora, a kojima tužitelj uporno ističe da nije postupao s namjerom i sviješću o protupravnosti te da nije nastupila značajna šteta. Nadalje, iz priložene dokumentacije spisu predmeta nesporno proizlazi kako su podaci o izmijenjenom vremenu provedenom na radu za policijske službenike uneseni u registar službenih poslova i dostavljeni u Policijsku upravu splitsko-dalmatinsku na unos u sustav Centralnog obračuna plaća te je zbog toga za mjesec prosinac 2023. isplaćena uvećana bruto plaća za MM, CM i ĆM.

10. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku koji je prethodio upravnom sporu, a pravilnost tih činjenica tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kako je tužitelj opisanim postupanjem ostvario obilježja teške povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 2. Zakona o policiji. Također, prvostupanjski sud je detaljno naveo razloge zbog kojih nije proveo daljnji dokazni postupak te razloge zbog kojih smatra da nije povrijeđeno tužiteljevo pravo na obranu, dokazivanje i jednakost oružja jer je ocijenjeno da su bitne činjenice već pravilno utvrđene, a i utemeljene na podacima dokumentacije spisa predmeta. Pored navedenog, potrebno je naglasiti da je obveza svih sudova u Republici Hrvatskoj provoditi sudske postupke uz poštivanje jamstava koja su imanentna Ustavom i Konvencijskom pravu na pošteno suđenje, a imajući na umu žalbene navode tužitelja u ovom žalbenom postupku je potrebno utvrditi i je li konkretni prvostupanjski upravni spor proveden u skladu s pravom na pošteno suđenje, odnosno načelom jednakosti oružja. Načelo jednakosti oružja kao konstitutivni element prava na pošteno suđenje zahtjeva pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu dajući stranci razumnu mogućnost nošenja i dokazivanja činjenica na način koji je ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Ovo načelo, međutim, kao jedan od ključnih elemenata poštenog suđenja ne podrazumijeva obvezu suda da prihvati svaki dokazni prijedlog stranke, već da omogući stranci, pod uvjetima koji je ne stavljaju u podređeni položaj u odnosu na drugu stranu u postupku, stvarno i djelotvorno osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu. Stoga je, radi osiguravanja načela jednakosti oružja u upravnom sporu, obveza nadležnog suda voditi postupak na način koji ne favorizira niti jednu stranu u sporu. Primjenjujući načelna stajališta na konkretan predmet, ovaj Sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja nisu zahtijevale provođenje dokaza koje je predložio tužitelj. Ovaj Sud ocjenjuje da neprovođenjem daljnjeg dokaznog postupka, odbijajući prijedlog za saslušanjem tužitelja i predloženog svjedoka u okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom da je prvostupanjski sud izvršio uvid u spis prvostupanjskog tijela u kojem su priložene izjave svjedoka kao i samog tužitelja, ne može se smatrati postupovnom povredom prvostupanjskog suda koja bi dovela u pitanje ostvarivanje prava tužitelja s osnove mjerodavnog p ropisa, a niti ostvarivanje Ustavnog i Konvencijskog prava na pošteno suđenje. Tužitelj nije s uspjehom osporio da je neistinito izmijenio vrijeme provedeno na radu na način kako je to opisano, već naprotiv, ustraje da nije bilo zlouporabe službenog položaja niti namjernog pribavljanja koristi, te da je to bilo uobičajena praksa.

11. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju pravilna činjenična i pravna kvalifikacija disciplinskog djela za koje je tužitelju utvrđena odgovornost, a odabir vrste disciplinske kazne je pravilan te primjeran težini počinjenog disciplinskog djela. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, osporena presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene niti povrede pravila sudskog postupka pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković