REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž R-51/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Ireni Dikanović-Terzić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Angelika Rajačić Bonifačić i Sanja Gelić u Rijeci, protiv tuženika Agram Tis d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 99681708224, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, rješavajući žalbu tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci od 3. studenog 2025., poslovni broj: Pr-113/2020-72, 8. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika Agram Tis d.o.o. Zagreb djelomično je osnovana, te se rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-113/2020-72, od 3. studenoga 2025., preinačuje tako da glasi:

Nalaže se tuženiku Agram Tis d.o.o. Zagreb da tužitelju BĆ naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 8.918,19 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućom od 17. lipnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu do iznosa od 10.168,19 eura, odbija zahtjev za nadoknadu troška postupka.

II. Nalaže se tužitelju BĆ iz [adresa] da tuženiku Agram Tis d.o.o. nadoknadi troškove žalbe u iznosu od 15,38 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

" Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.168,19 eura, zajedno sa zateznim kamatama po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (17. lipnja 2025.) pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjskog rješenja tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točkama 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

2.1. Tuženik u žalbi navodi da je pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda prema kojem se u konkretnom slučaju radi o procjenjivom predmetu spora. Ističe da je iz sadržaja tužbe razvidno kako je tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tek paušalno zatražio isplatu plaća, bez navođenja njihova iznosa, zbog čega se, prema njegovu mišljenju, ne radi o procjenjivom predmetu spora. Smatra da činjenica što je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora ne mijenja takvu pravnu prirodu spora te da je prvostupanjski sud u ranijoj fazi postupka pravilno ocijenio kako se radi o neprocjenjivom predmetu spora.

2.2. Nadalje navodi da ni naknadna preinaka tužbenog zahtjeva, kojom je tužitelj zatražio naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u paušalno naznačenom iznosu, ne utječe na činjenicu da predmet spora ostaje neprocjenjiv. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, smatra da iz sadržaja tužbe proizlazi kako se radi o radnom sporu u kojem je tužbeni zahtjev prvenstveno usmjeren na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, dok je zahtjev za isplatu naknade štete tek naknadno postavljen i sporedan.

2.3. Osim toga ističe da tijekom postupka prvostupanjski sud nije donio posebno rješenje kojim bi utvrdio vrijednost predmeta spora niti je odlučio o preinakama tužbenog zahtjeva kojima se tuženik protivio, pa smatra nejasnim na temelju čega je sud u različitim fazama postupka odlučivao o troškovima postupka. Slijedom navedenog, drži da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

2.4. Nadalje prigovara odluci o troškovima postupka, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i dr.; dalje: Tarifa) kada je, pozivom na Tbr. 9. točku 1. Tarife, tužitelju priznao punu nagradu za zastupanje na ročištima održanim 8. prosinca 2020., 22. ožujka 2021., 30. lipnja 2021., 24. studenoga 2022. i 23. siječnja 2024. Smatra da iz sadržaja zapisnika o navedenim ročištima proizlazi kako se na njima raspravljalo isključivo o procesnim pitanjima, zbog čega tužitelju, sukladno Tbr. 9. točki 2. Tarife, pripada pravo na naknadu u visini od 50 % nagrade propisane Tbr. 7. točkom 1. Tarife, a ne puna nagrada kako je to dosudio prvostupanjski sud.

2.5. Naposljetku ističe da je prvostupanjski sud, protivno pravu na pristup sudu zajamčenom člankom 29. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pogrešno primijenio Tarifu kada je tužitelju priznao trošak zastupanja prema vrijednosti boda od 2,00 eura, iako je dio parničnih radnji poduzet za vrijeme važenja Tarife prema kojoj je vrijednost boda iznosila 10,00 kuna, odnosno 1,327 eura. U prilog svom stajalištu poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3390/2023 od 27. listopada 2023.

2.6. Predlaže da se žalba uvaži, te da se pobijano rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima. Ujedno potražuje trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je žalba djelomično osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijano rješenje nije zahvaćeno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Naime, pobijano rješenje sadrži jasne i međusobno neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama koje su bile od značaja za donošenje odluke o troškovima postupka, zbog čega se pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja mogu u cijelosti ispitati.

7. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o procjenjivom predmetu spora.

8. Naime, o navedenom pravnom pitanju ovaj je sud već zauzeo pravno shvaćanje u svojoj ranijoj ukidnoj odluci, kojom je prvostupanjska presuda ukinuta isključivo u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu daljnjeg parničnog troška, dok je u preostalom dijelu potvrđena. U navedenoj odluci ovaj je sud izričito izrazio pravno shvaćanje da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi primjenom članka 37. ZPP-a.

9. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku pravilno postupio kada je prihvatio navedeno pravno shvaćanje, te utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o procjenjivom predmetu spora.

10. Suprotno žalbenim navodima, okolnost što je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe zahtjev za isplatu izgubljene zarade postavio opisno, bez konačno određenog novčanog iznosa, ne dovodi sama po sebi do zaključka da se radi o neprocjenjivom predmetu spora.

11. Naime, iz izreke prvostupanjske presude proizlazi da predmet ovog postupka nije bio samo zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i sudski raskid ugovora o radu, već i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 12.487,65 eura, te zahtjev za isplatu izgubljene zarade za razdoblje od nezakonitog prestanka radnog odnosa do dana sudskog raskida ugovora o radu.

12. Svi navedeni zahtjevi temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, odnosno proizlaze iz istog radnog odnosa stranaka i iste odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

13. Stoga je prvostupanjski sud, sukladno članku 37. stavku 1. ZPP-a, pravilno utvrdio da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih postavljenih zahtjeva.

14. Pri tome nije odlučno što su pojedini novčani zahtjevi tijekom postupka bili precizirani i povećavani nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, budući da takve procesne radnje predstavljaju dopuštenu preinaku tužbe, o kojoj je ovaj sud već zauzeo pravno shvaćanje u ranijoj odluci.

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud nije donio posebno rješenje kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora.

16. Naime, u konkretnom slučaju od početka postupka predmet spora nije bio isključivo zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, već i zahtjev za isplatu novčane tražbine s osnove izgubljene zarade, koji u trenutku podnošenja tužbe nije bio brojčano određen. Okolnost što tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije precizirao visinu novčanog zahtjeva ne mijenja pravnu prirodu toga zahtjeva kao novčanog zahtjeva, koji je tijekom postupka, nakon što je njegovu visinu bilo moguće utvrditi na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja", konačno određen. Nakon toga tužitelj je, uz zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i sudski raskid ugovora o radu, postavio i određene novčane zahtjeve za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu te isplatu izgubljene zarade, zbog čega je prvostupanjski sud, sukladno obvezujućem pravnom shvaćanju izraženom u ukidnoj odluci ovoga suda, pravilno primijenio članak 37. stavak 1. ZPP-a i vrijednost predmeta spora utvrdio prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

17. Stoga okolnost što vrijednost predmeta spora nije bila utvrđena posebnim rješenjem nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, budući da je u ponovljenom postupku odlučno bilo pravilno primijeniti članak 37. ZPP prilikom odlučivanja o troškovima postupka.

18. U tom smislu nije od utjecaja okolnost što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja iznio i vlastita pravna razmatranja o dosegu ukidne odluke ovoga suda. Predmet ispitivanja u ovom žalbenom postupku nije pravilnost obrazloženja ukidne odluke niti preispitivanje pravnog shvaćanja izraženog u toj odluci, već zakonitost pobijanog rješenja donesenog u ponovljenom postupku. Stoga je za odluku u ovom žalbenom postupku odlučno isključivo je li prvostupanjski sud u ponovljenom postupku postupio u skladu s naputkom izraženim u ukidnoj odluci, te je li pravilno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o troškovima postupka.

19. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud primjenom vrijednosti boda od 2,00 eura povrijedio njegovo pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10, 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14) te člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17).

20. Naime, odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarife), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife, kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Budući da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja vrijednost boda iznosila 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno primijenio navedenu odredbu Tarife.

21. Suprotno žalbenim navodima, primjena važeće Tarife ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje niti prava na pristup sudu. Pravo iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 1. Konvencije jamči strankama pristup sudu, kontradiktoran postupak i donošenje obrazložene sudske odluke od strane neovisnog i nepristranog suda, ali ne jamči pravo stranke da sud odredbe materijalnog prava tumači ili primjenjuje na način koji odgovara njezinom pravnom shvaćanju. Stoga sama činjenica da je sud pri odlučivanju o troškovima postupka primijenio važeću Tarifu ne može predstavljati povredu ustavnih ni konvencijskih prava na koja se žalitelj poziva.

22. Ne dovodi do drugačijeg zaključka ni pozivanje žalitelja na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3390/2023 od 27. listopada 2023. Naime, pojedinačna sudska odluka donesena u drugom predmetu ne predstavlja formalni izvor prava niti može derogirati izričitu odredbu Tbr. 52. stavka 3. Tarife, kojom je jasno propisano koja se vrijednost boda primjenjuje prilikom odlučivanja o troškovima zastupanja na teret protivne strane. Slijedom toga, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odvjetničku nagradu obračunao prema vrijednosti boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja.

23. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kada je tužitelju za zastupanje na svim ročištima priznao punu nagradu prema Tbr. 9. točki 1. Tarife.

24. Naime, iz sadržaja zapisnika s ročišta održanih 8. prosinca 2020., 22. ožujka 2021., 24. studenoga 2022. i 23. siječnja 2024. proizlazi da se na tim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su izvođeni dokazi, već su poduzimane isključivo procesne radnje potrebne za daljnji tijek postupka.

25. Tako je na ročištu održanom 8. prosinca 2020. raspravljano o prijedlogu za odgodu ročišta radi očitovanja na dostavljenu dokumentaciju, nakon čega je rasprava odgođena. Na ročištu održanom 22. ožujka 2021. odlučivalo se o prijedlogu za odgodu rasprave zbog opsežnih podnesaka dostavljenih punomoćniku tužitelja neposredno prije održavanja ročišta, nakon čega je rasprava također odgođena. Na ročištu održanom 24. studenoga 2022., nakon što su stranke ostale kod svojih ranijih navoda, sud je odlučio provesti dokaz saslušanjem svjedoka te odgodio raspravu radi njihova pozivanja. Nadalje, na ročištu održanom 23. siječnja 2024. utvrđeno je da uredno pozvani svjedoci nisu pristupili, slijedom čega nije proveden niti jedan dokaz, već je sud odlučio ponovno ih pozvati i odgoditi raspravu.

26. Iz sadržaja navedenih zapisnika proizlazi da se na tim ročištima nisu poduzimale radnje koje predstavljaju raspravljanje o glavnoj stvari, već su se rješavala isključivo procesna pitanja od značaja za daljnji tijek postupka. Stoga za zastupanje na navedenim ročištima tužitelju pripada nagrada propisana Tbr. 9. točkom 2. Tarife, a ne puna nagrada iz Tbr. 9. točke 1. Tarife. Pravilnost odluke o troškovima postupka ovisi o sadržaju radnji koje su na pojedinom ročištu stvarno poduzete, a ne o činjenici da je ročište održano.

27. Suprotno tome, pravilno je prvostupanjski sud za zastupanje na ročištu održanom 30. lipnja 2021. priznao punu nagradu prema Tbr. 9. točki 1. Tarife. Na navedenom ročištu stranke su ostale kod svojih činjeničnih navoda i dokaznih prijedloga, zaključen je prethodni postupak te je donesena odluka o izvođenju dokaza u daljnjem tijeku postupka. Takve procesne radnje po svom sadržaju i značaju prelaze okvir raspravljanja isključivo o procesnim pitanjima, zbog čega je prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno primijenio Tarifu.

28. Slijedom navedenog, osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno obračunao trošak zastupanja za ročišta održana 8. prosinca 2020., 22. ožujka 2021., 24. studenoga 2022. i 23. siječnja 2024., budući da je za navedena ročišta tužitelju priznao punu nagradu prema Tbr. 9. točki 1. Tarife, umjesto nagrade propisane Tbr. 9. točkom 2. Tarife. Zbog toga je dosuđeni daljnji parnični trošak valjalo umanjiti za razliku između pune i polovične nagrade za navedena četiri ročišta, zajedno s pripadajućim porezom na dodanu vrijednost.

29. Budući da je pobijanim rješenjem tužitelju dosuđen daljnji parnični trošak u iznosu od 10.168,19 eura, a koji je zbog pogrešne primjene Tbr. 9. točke 1. Tarife za 4 ročišta valjalo umanjiti za ukupno 1.250,00 eura (1.000,00 eura na ime razlike u odvjetničkoj nagradi i 250,00 eura na ime pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost), žalba je djelomično osnovana, te je sukladno članku 380. točka 3. ZPP-a pobijano rješenje valjalo preinačiti tako da se tužitelju dosudi daljnji parnični trošak u iznosu od 8.918,19 eura, umjesto u iznosu od 10.168,19 eura.

30. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a. Tuženik je sa žalbom uspio samo u dijelu kojim je osnovano osporio primjenu Tbr. 9. točke 1. Tarife za pojedina ročišta, dok s ostalim žalbenim navodima nije uspio. Polazeći od vrijednosti pobijanog dijela odluke od 10.168,19 eura i iznosa za koji je taj dio odluke preinačen, njegov uspjeh u žalbenom postupku iznosi 12,3 %. Stoga mu od zatraženog troška sastava žalbe u iznosu od 100,00 eura, uvećanog za pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25,00 eura, pripada razmjerni trošak žalbenog postupka u iznosu od 15,38 eura, pa je odlučeno kao pod točkom II izreke rješenja.

Slavonski Brod, 8. srpnja 2026.

Sutkinja

Irena Dikanović-Terzić