REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-458/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavod za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije, Županijska 9, Požega, OIB: 39778555639, zastupanog po punomoćniku Dominiku Brekalu, odvjetniku u Požegi protiv tužene NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Milanu Piperu, odvjetniku u Požegi, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi, od 15. studenog 2023., poslovni broj: 10. P-88/2022-23, u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužitelja Zavod za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije, Požega odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, od 15. studenog 2023., poslovni broj: 10. P-88/2022-23, u pobijanoj točki I i II izreke.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je presudio:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Tužena NŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije iz Sesveta, K. Hegedušića 59), dužna je tužitelju Zavod za javno zdravstvo Požeško- slavonske županije, OIB 39778555639, Županijska 9, Požega, s osnova povrata novčanih sredstava temeljem ugovora o specijalizaciji broj 02-171/6-03 od 3. veljače 2004., za razdoblje od 19. veljače 2004. do 26. veljače 2007. isplatiti:

- na ime isplaćene bruto plaće, doprinosa, odvojenog života i prijevoza, po mjesecima za razdoblje od 19. veljače 2004. do 18. listopada 2006.

- 3.637,51 kn / 482,78 eura za veljaču 2004.

- 12.712,79 kn / 1.687,28 eura za ožujak 2004.

- 21.025,00 kn / 2.790,50 eura za travanj 2004.

- 14.620,40 kn / 1.940,46 eura za svibanj 2004.

- 14.925,72 kn / 1.980,98 eura za lipanj 2004.

- 14.553,49 kn / 1.931,58 eura za srpanj 2004.

- 12.475,72 kn / 1.655,81 eura za kolovoz 2004.

- 14.309,37 kn / 1.899,18 eura za rujan 2004.

- 13.796,14 kn / 1.831,06 eura za listopad 2004.

- 10.908,43 kn / 1.447,80 eura za studeni 2004.

- 10.433,43 kn / 1.384,75 eura za prosinac 2004.

- 10.433,43 kn / 1.384,75 eura za siječanj 2005.

- 11.433,43 kn / 1.517,48 eura za veljaču 2005.

- 11.208,65 kn / 1.487,64 eura za ožujak 2005.

- 14.080,92 kn / 1.868,86 eura za travanj 2005.

- 15.414,10 kn / 2.045,80 eura za svibanj 2005.

- 14.380,11 kn / 1.908,57 eura za lipanj 2005.

- 13.389,75 kn / 1.777,13 eura za srpanj 2005.

- 12.569,47 kn / 1.668,26 eura za kolovoz 2005.

- 12.569,47 kn / 1.668,26 eura za rujan 2005.

- 12.569,47 kn / 1.668,26 eura za listopad 2005.

- 12.569,47 kn / 1.668,26 eura za studeni 2005.

- 11.569,47 kn / 1.535,53 eura za prosinac 2005.

- 13.909,50 kn / 1.846,11 eura za siječanj 2006.

- 13.249,54 kn / 1.758,52 eura za veljaču 2006.

- 12.909,50 kn / 1.713,39 eura za ožujak 2006.

- 13.404,04 kn / 1.779,02 eura za travanj 2006.

- 13.659,50 kn / 1.812,93 eura za svibanj 2006.

- 12.516,93 kn / 1.661,28 eura za lipanj 2006.

- 20.548,72 kn / 2.727,28 eura za srpanj 2006.

- 15.065,36 kn /1.999,52 eura za kolovoz 2006.

- 9.545,73 kn / 1.266,94 eura za rujan 2006.

- 106,81 kn / 14,18 eura za listopad 2006.

ukupno 420.501,37 kn / 55.810,12 eura, sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećana za 5%, počev od 27. veljače 2007. pa do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećana za 3%,

- na ime bruto plaća i zakonskih zateznih kamata na plaće za razdoblje od 19. listopada 2006. do 26. veljače 2007. iznos od 54.796,10 kn / 7.272,69 eura1, sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5%, počev od 11. ožujka 2008. pa do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%,

- na ime plaćene školarine iznos od 12.000,00 kn / 1.559,67 eura1, sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5%, počev od 11. ožujka 2008. pa do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%, pa do isplate te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3%, počev od donošenja presude pa do isplate, a i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tužitelju Zavodu za javno zdravstvo Požeško-slavonske županije, OIB 39778555639, Županijska 9, Požega, da tuženici NŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.038,92 eura / 105.776,24 kn1, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena (u daljnjem tekstu: z. z. kamata) počev od 15. studenog 2023. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

III S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 1.247,41 eur / 9.398,61 kn i z. z. kamatom od 15. studenog 2023. pa do isplate tuženica se odbija.“

2. Pravodobno podnesenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku odluku u cijelosti zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08; dalje ZPP) te zbog odluke o trošku. Predlaže preinačiti prvostupanjsku odluku i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno odluku ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak žalbenog postupka.

2.1. U žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da pobijana odluka ima nedostataka zbog koji se ne može ispitati, da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer ne sadrži obrazloženje iz kojeg bi se moglo zaključiti na temelju kojih razloga je odbijen tužbeni zahtjev te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

2.2. Navodi da je upravo Vrhovni sud Republike Hrvatske na najbolji mogući način razjasnio činjenicu da je sudski raskid ugovora o radu osobno pravo radnika, kojem se poslodavac ne može suprotstaviti pa da je stoga jedini mogući zaključak, koji proizlazi iz pravomoćne presude u radnom sporu poslovni broj: P-835/06, da je pravo na sudski raskid ugovora o radu subjektivno pravo svakog radnika pa tako i tuženice, kojim pravom se tuženica u navedenoj parnici i koristila te da je upravo tuženica odlučila da se ne želi vratiti na rad kod tužitelja jer je pravna posljedica nezakonite odluke o otkazu vraćanje radnika na rad, osim ako radnik ne odluči drugačije, slijedom čega smatra da je tuženica zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu jasno iskazala volju za prestankom rada kod tužitelja i da je u tijeku postupka pronašla novu ustanovu koja joj je platila specijalistički ispit te da je očito imala osiguran posao u Zavodu za javno zdravstvo Zagrebačke županije, a da isto tako treba imati u vidu i činjenicu da je obitelj tužene živjela u [adresa] pa je zasigurno i tuženici bila tendencija da ima posao u Zagrebu, kako bi bila sa svojom obitelji.

2.3. U odnosu na istaknuti bitnu povredu odredaba parničnog postupka navodi da je prvostupanjski sud proturječio sam sebi u točki 16. i 21. obrazloženja odluke te da je revizijski sud u točki 19. svoje odluke jasno objasnio da se ne može prihvatiti pravno shvaćanje suda u prethodnoj pobijanoj odluci da je sama činjenica utvrđenja nezakonitosti izvanrednog otkaza dostatna za ocjenu odgovornosti za konačan prestanak radnog odnosa, a da prvostupanjski sud u točki 23. pobijane odluke upravo to ishitreno i olako prihvaća, zatim tužitelj smatra da je prvostupanjski sud navedeni revizijski stav pogrešno protumačio jer je naveo samo kako bi trebalo utvrditi zbog kojeg razloga je došlo do sudskog raskida ugovora o radu i to krivnjom tužitelja, pritom nigdje ne spominjući i mogućnost krivnje tuženice za sudski raskid ugovora o radu. Ujedno kao paušalno osporava obrazloženje prvostupanjskog suda u točki 30. i 31. presude.

2.4. Nadalje navodi da prvostupanjski sud potpuno pogrešno primjenjuje načelo In favorem laboratoris jer za razloge zbog kojih radnik traži sudski raskid ugovora o radu može, ali i ne mora biti odgovoran poslodavac te da je prvostupanjski sud u potpunosti pogrešno primijenio materijalno pravo koje je trebao primijeniti u ovom sudskom postupku i da je osim toga iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke te nije dokaze analizirao u njihovoj ukupnosti pa da je u ovom postupku i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Ističe da se tuženica zaposlila u Zavodu za javno zdravstvo Zagrebačke županije 1. travnja 2007., dakle točno 40 dana nakon što je na zadnjem ročištu za glavnu raspravu (19. veljače 2007.) preinačila tužbeni zahtjev u predmetu P-835/06 i zatražila sudski raskid ugovora o radu, da je stoga očito da je već u trenutku preinake tužbenog zahtjeva našla novo, isplativije radno mjesto te da je notorna činjenica da se natječaji za radni odnos provode usmenim i pisanim testiranjem, da se takvi natječaji moraju raspisati barem 30 dana ranije te da traju minimalno 30 do 40 dana i više, kao i da je životno i logično da tužiteljici posao u Zagrebu bolje odgovara jer su tamo njezin suprug i djeca.

2.5. Zaključno tužitelj osporava i odluku o parničnom trošku, navodeći da je po pravomoćnoj presudi poslovni broj P-48/2015 bio dužan isplatiti tuženici trošak u iznosu od 6.576,52 eura, što je u konačnici u cijelosti isplatio, a da prvostupanjski sud ovu činjenicu nije uzeo u obzir te da je tuženici suviše visoko određena i priznata nagrada za zastupanje na ročištima od 18. svibnja 2023. i 4. srpnja 2023. te da bi istoj pripadao iznos od 248,75 eura, sukladno Tbr. 9. točka 5. Tarife i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne dosuđeni iznos od 497,50 eura.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u odnosu na istaknute žalbene razloge i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da takve bitne povrede nisu počinjene. Pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud proveo sve dokaze bitne za odluku o tužbenom zahtjevu, a ocjena provedenih dokaza nije dovedena u sumnju žalbenim razlozima te je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat novčanih sredstava temeljem Ugovora o specijalizaciji sklopljenog s tužiteljicom, broj 02-171/6-03 od 3. veljače 2004., u ukupnom iznosu od 64.675,49 eura/487.297,47 kn.

7. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke 3. veljače 2004. sklopile Ugovor o specijalizaciji. Člankom 7. navedenog ugovora predviđena je obveza tuženice nakon završetka specijalizacije ostati raditi kod tužitelja u trajanju jednakom vremenu trajanja specijalizacije. U slučaju neispunjena navedene obveze, tuženica se obvezala vratiti tužitelju sva primljena sredstva za plaće tijekom specijalizacije, uvećane za pripadajuće doprinose i poreze, kao i sve isplaćene troškove nastale u vezi sa specijalizacijom.

7.1. Istom ugovornom odredbom propisano je da je specijalizant dužan vratiti navedena sredstva i ako bez znanja ili suglasnosti tužitelja promjeni vrstu specijalizacije, ustanovu u kojoj specijalizira ili ako mu tijekom specijalizacije prestane svojstvo djelatnika. Nadalje, ugovorom je određeno da je specijalizant obvezan naknaditi navedene troškove i u slučaju prestanka radnog odnosa tijekom obavljanja specijalističkog staža, ako je do prestanka došlo njegovom krivnjom.

7.2. Dalje je utvrđeno da je tuženici tijekom trajanja specijalizacije prestao radni odnos kod tužitelja izvanrednim otkazom ugovora o radu od 13. listopada 2006. Tuženica je protiv navedene odluke pokrenula radni spor u kojem je pravomoćno utvrđeno da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije bila dopuštena te da joj radni odnos nije prestao 18. listopada 2006. U istom postupku prihvaćen je prijedlog tuženice za sudski raskid ugovora o radu s danom 26. veljače 2007., pri čemu je tužitelju naloženo isplatiti tuženici neisplaćene plaće i naknadu štete.

8. U ranijem tijeku postupka, odlukom ovog suda poslovni broj: Gž-161/2017-2 od 14. prosinca 2017., potvrđena je prvostupanjska presuda poslovni broj: P-48/2015-43, od 9. prosinca 2016., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Sud je pritom zauzeo pravno shvaćanje da odgovornost za prestanak radnog odnosa snosi tužitelj, budući da je nezakonitim izvanrednim otkazom prouzročio prestanak radnog odnosa, a posljedično, činjenica da je tuženica u radnom sporu ostvarila svoje zakonsko pravo zahtijevajući sudski raskid ugovora o radu, ne može se smatrati njezinom krivnjom za prestanak radnog odnosa.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj: Rev-758/2018-2 od 26. siječnja 2022. prihvatio je reviziju tužitelja, ukinuo obje nižestupanjske presude te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9.1. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske istaknuo je da predmetna ugovorna odredba ne sadrži izričitu regulaciju za potonju situaciju i da predmetna odredba stavlja znatne nedorečenosti i nejasnoće za jasnu i nedvosmislenu regulaciju takve situacije pa je zbog takve nedorečenosti ugovornu odredbu potrebno tumačiti primjenom načela In favorem laboratoris, odnosno u korist radnika.

9.2. Vrhovni sud zaključio je da se specijalizanta ne može obvezati na povrat troškova specijalizacije, kada je do prestanka radnog odnosa došlo u okolnostima koje se mogu pripisati poslodavcu, osobito kad je radni odnos prestao zbog nezakonitog otkaza koji je dao poslodavac. Vrhovni sud je pritom naglasio da je tuženica uredno izvršavala svoje ugovorne obveze te da njezina odgovornost ne može ovisiti nezakonitoj dispoziciji tužitelja te da je radnik svakako krivnjom poslodavca doveden u pravnu situaciju da može iskoristiti pravo na sudski raskid ugovora o radu, no za same razloge zbog kojih on u konačnosti traži takav raskid, može, ali i ne mora biti odgovoran poslodavac.

9.3. Stoga je Vrhovni sud ostavio otvorenim pitanje kome se u konkretnom slučaju može pripisati odgovornost za konačni prestanaka radnog odnosa - tužitelju jer je tuženici nezakonito otkazao ugovor o radu ili tuženici jer je u radnom sporu zahtijevala sudski raskid ugovora o radu te je upravo radi razjašnjena tog pitanja i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. U ponovnom postupku prvostupanjski je sud postupajući po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dopunio dokazni postupak i činjenično stanje. Polazeći od pravnog shvaćanja izraženog u ukidnoj odluci prema kojem odgovornost tuženice za povrat troškova specijalizacije ne može ovisiti o samovoljnoj i nezakonitoj dispoziciji poslodavca, već je odlučno utvrditi razloge zbog kojih je došlo do sudskog raskida ugovora o radu, prvostupanjski sud donosi odluku kojom odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su tijekom trajanja specijalizacije nastupile okolnosti koje su dovele do sudskog raskida ugovora o radu te da se odgovornost za prestanak radnog odnosa ne može pripisati tuženici.

12. Pri tome pravilno prvostupanjski sud zaključuje:

- da su u radnom sporu pravomoćno utvrđeno kako nisu postojali opravdani razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu, budući da se tuženica nalazila na specijalizaciji u Zagrebu i polagala završne ispite te izvršavala obveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji,

- da je zahtjev tužitelja kojim je od tuženice tražio dolazak na rad u Požegu objektivno onemogućavao tuženicu u urednom izvršavanju obveza iz Ugovora o specijalizaciji i da tužitelj za takav zahtjev nije pribavio suglasnost mentora tuženice imenovanog rješenjem Ministarstva zdravstva,

- da je tužitelj već dopisom od 30. listopada 2006. od tuženice zahtijevao povrat specijalizantske knjižice, ključeva službenih prostorija Zavoda, klompi i radne odjeće te dostavu knjižice radi odjave iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uz obrazloženje da više ne obavlja specijalistički staž za potrebe tužitelja,

- da iz oglasa za zapošljavanje od 1. prosinca 2006. proizlazi kako je tužitelj neposredno nakon donošenja nezakonite odluke o izvanrednom otkazu započeo tražiti doktora medicine za rad u epidemiologiji na neodređeno vrijeme, uz mogućnost usavršavanja i specijalizacije.

Na temelju navedenih okolnosti prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je tužitelj tuženici nedvojbeno dao do znanja kako nastavak radnog odnosa nije moguć, a isti je stav zastupao i tijekom ovog postupka, već u odgovoru na tužbu.

13. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je upravo tužitelj kao poslodavac odgovoran za narušavanje međusobnog odnosa stranaka. Stoga je je osnovano zaključio da je tuženica, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, opravdano smatrala da nastavak radnog odnosa više nije moguć niti se od nje moglo očekivati da, bez ikakvih primanja i uz obvezu skrbi o dvoje maloljetne djece, neizvjesno čeka nastavak radnog odnosa, već da poduzme potrebne radnje radi nastavka specijalizacije, polaganja specijalističkog ispita i rješavanja svog radnopravnog statusa.

14. Pravilnim je prvostupanjski sud ocijenio i da tužitelj, nakon što je tuženica položila specijalistički ispit 10. rujna 2007., nije od ne zahtijevao ispunjene obveze iz članka 7. Ugovora o specijalizaciji niti joj je, iako radni spor još nije bio okončan, ponudio sklapanje ugovora o radu radi izvršenja ugovorne obveze rada u trajanju jednakom trajanju specijalizacije te je pravilno prihvatio iskaz tuženice da je zaposlenje kod drugog poslodavca počela tražiti nakon što je podnijela zahtjev za sudski raskid radnog odnosa.

15. U odnosu na žalbene navode kojima tužitelj ističe da je Vrhovni sud potvrdio kako je sudski raskid ugovora o radu subjektivno pravo radnika, da je tuženica sama odlučila da se ne želi vratiti na rad kod tužitelja te da je upravo ona zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu uzrokovala konačan prestanak radnog odnosa, ovaj sud ocjenjuje da nisu osnovani. Naime, konkretnoj pravnoj situaciji nije odlučna okolnost tko je formalno podnio zahtjev za sudski raskid, već zbog kojih je razloga do podnošenja takvog zahtjeva došlo, Upravo je na utvrđenje tih odlučnih činjenica prvostupanjski sud bio upućen ukidnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je u ponovljenom postupku pravilno utvrdio da je tužitelj tuženici nezakonito dao izvanredni otkaz, zahtijevao da prekine specijalizaciju, odjavio ju iz sustava, odmah nakon toga započeo postupak zapošljavanja drugog liječnika, a ni nakon što je tužiteljica položila specijalistički ispit nije je pozvao da ispuni obvezu iz članka 7. Ugovora o specijalizaciji.

16. Stoga se ne može prihvatiti žalbeni navod da je isključivo činjenica što je tuženica podnijela zahtjev za sudski raskid ugovora o radu odlučna za ocjenu njezine odgovornosti za prestanak radnog odnosa jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je zahtjev za sudski raskid bio posljedica prethodnog postupanja tužitelja.

17. Jednako tako žalbeni navodi da je tuženica već u vrijeme vođenja radnog spora imala osiguran posao u Zavodu za javno zdravstvo Zagrebačke županije te da je zbog činjenice što joj je obitelj živjela u [adresa] imala namjeru ondje nastaviti raditi, predstavljaju isključivo pretpostavke tužitelja koje nisu potkrijepljene dokazima, a ujedno su i osporene iskazom tuženice iz kojeg proizlazi da je u sporno vrijeme s obitelji živjela u [adresa], u obiteljskoj kući koju su ona i suprug uredili, a takav iskaz potvrđuje i adresa njezinog prebivališta navedena u spisu radnog spora poslovni broj: P-836/06.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje na proturječnost obrazloženja prvostupanjske presude u odnosu na ranije izražena shvaćanja prvostupanjskog suda. Naime, činjenica da je prvostupanjski sud i u ponovljenom postupku zadržao ranije izraženo pravno stajalište sama po sebi ne upućuje na proturječnost ili nejasnoću obrazloženja. Prvostupanjski sud ima pravo ostati kod svog pravnog stava i izraženog mišljenja u ranijim presudama pa se ne radi o ishitrenosti i proturječnosti u točkama 16., 21. i 23. obrazloženja prvostupanjske odluke, već je prvostupanjski sud jasno obrazložio i potvrdio svoj raniji pravni stav te je sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, potpuno i jasno obrazložio i razloge zbog kojih je tuženica podnijela zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

19. Točan je žalbeni navod tužitelja da za razloge zbog kojih radnik traži sudski raskid ugovora o radu ne mora u svakom slučaju biti odgovoran poslodavac. Međutim u konkretnom slučaju tužiteljica je zahtjev za sudski raskid ugovora o radu podnijela upravo zbog utvrđenih postupaka tužitelja. Nakon što je tužitelj nezakonito izvanredno otkazao ugovor o radu, bilo bi potpuno neopravdano od tuženice, koja je ostala bez posla i primanja, očekivati da će pasivno čekati neizvjestan ishod radnog spora, već je bilo životno i razumno da poduzme sve radnje radi završetka specijalizacije, polaganja specijalističkog ispita te pronalaska novog zaposlenja. Slijedom toga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zahtjev tuženice za sudski raskid radnog odnosa nije bio izraz njezine proizvoljne odluke o prestanku radnog odnosa, već posljedica okolnosti koje je svojim postupanjem prouzročio tužitelj.

20. Stoga ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na tako utvrđeno činjenično staje pravilno primijenio materijalno pravo te za svoju odluku dao jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Budući da žalbenim navodima tužitelja pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude nisu dovedene u sumnju, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovana i potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka koja se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

22. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir i troškove postupka dosuđene presudom poslovni broj: P-48/2015 u iznosu od 6.576,52 eura, budući da tužitelj nije dostavio dokaze da je navedeni trošak podmirio.

22.1. Nadalje, pravilno je tuženici priznata nagrada za zastupanje na ročištima od 18. svibnja 2023. i 4. srpnja 2023. Prvostupanjski sud je pravilno tuženici priznao nagradu u iznosu od 497,50 eura za svako ročište, odnosno u visini od 50% nagrade propisane po Tbr. 9. točkom 2. Tarife i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Iako su navedena ročišta u konačnici odgođena, na njima se raspravljalo i o procesnim pitanjima, zbog čega je prvostupanjski sud osnovano dosudio predmetne troškove u navedenom iznosu. Ostali dosuđeni troškovi žalbom nisu osporavani.

23. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić