REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31
Poslovni broj: Us I-950/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja UL, rođ. **.**.1973., državljanina Ruske Federacije, smještenom u Tranzitnom prihvatnom centru za strance Tovarnik, Rudina Mlaka 2, Tovarnik, kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica iz Zagreba, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Ilica 335, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica OL, radi ograničenja slobode kretanja, 8. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite KLASA: UP/I-216-03/26-06/3852, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 21. svibnja 2026.
II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetnici Ivani Sedlar, pružateljici pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura (slovima: tisuću dvjesto i pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/3852, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 21. svibnja 2026. se tužitelju, tražitelju međunarodne zaštite, rođ. **.**.1973., u Egiptu, državljaninu Ruske Federacije izriče mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Tranzitni prihvatni centar Tovarnik, Rudina Mlaka 2. Ograničenje kretanja je određeno za razdoblje od 3 (tri) mjeseca od dana uručenja rješenja.
2. Tužitelj u tužbi navodi kako je osporavano rješenje doneseno protivno načelu materijalne istine i bez savjesne i brižljive ocjene dokaza. Navodi kako je državljanin Rusije, a koje državljanstvo je stekao na temelju braka s ruskom državljankom 2006., te je u Rusiji živio godinama, ima troje djece, a zbog komentara na društvenim mrežama, tijekom prosvjeda u Minsku 2018. je došao u sukob s ruskim vlastima. Tvrdi da su ga tada počeli proganjati i da je pobjegao u Egipat 2018., gdje je ponovno dobio egipatsko državljanstvo, ali da ga je ruska tajna služba i dalje tražila i provjeravala. Nadalje, navodi kako je u Egiptu pogrešno optužen da se ruga režimu i državi što je dovedeno u vezu sa tiskanjem natpisa na majicama u njegovoj tvornici, a što nije bilo točno. Stoga je bo prisiljen otići i iz Egipta jer je ostao obilježen kao sumnjiv i kao državni neprijatelj. Osporava da je osuđen za bilo kakva kaznena djela te tvrdi da nije povezan s islamskim radikalizmom, terorizmom i sigurnosno-indikativnim osobama takvih ideoloških uvjerenja, te da tvrdnje tuženika nisu ničim dokazane niti konkretizirane. Nadalje, navodi da dopis Sigurnosno-obavještajne agencije (dalje: SOA) na koji se tuženik poziva ne sadrži datum, klasu niti dr. te tvrdi kako osporavano rješenje nije obrazloženo, kao niti dana individualna procjena, a niti da ga se može ispitati. Navodi i da nema namjeru bježati niti je imao namjeru zlouporabiti postupak međunarodne zaštite te da mu nije poznat razlog ograničavanja slobode kretanja.
2.1. Nadalje, tužitelj prigovara i da u postupku nije saslušan o svim činjenicama i okolnostima niti da su dani konkretni razlozi oduzimanja njegove slobode, a oni ne smiju biti općeniti niti apstraktni. Stoga smatra kako je osporavano rješenje doneseno protivno članku 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25. dalje: Zakon), jer nisu obrazloženi razlozi iz stavka 2. točke 3. i 6. tog članka, te na temelju čega i kako se utvrdilo da su ispunjeni uvjeti za najtežom mjerom, smještajem u prihvatni centar. Smatra kako ne postoji niti jedan razlog za zaključak da bi tužitelj namjeru podnošenja zahtjeva za azil temeljio na razlozima u cilju onemogućavanja daljnjeg postupanja i to jer ispunjava uvjete za azil radi opasnosti za njegov život u Rusiji i Egiptu te jer se ne može prisilno udaljiti iz Republike Hrvatske zbog primjene načela „non refoulement“, odnosno načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja iz članka 6. Zakona, a kao jednog od temeljnih načela u postupku priznavanja međunarodne zaštite. Predlaže Sudu saslušati ga te po provedenom postupku poništiti osporavano rješenje tuženika, usvojiti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć i naložiti tuženiku naknaditi trošak besplatne pravne pomoći i to za sastav tužbe 250,00bx2,00 eura=500 eura+PDV 25%= 125,00 eura, odnosno ukupno 625,00 eura.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana te ponavlja navode iz osporavanog rješenja da se tužitelj, nakon što je iznio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, iako je na to upućen, nije prijavio u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41 , a niti je prijavio promjenu boravišta u [adresa] u zakonom propisanom roku.
3.1. Poziva se na dopis SOA-a KLASA: 216-01/26-01/17, URBROJ: 539- 1603/1737-26-1 od 20. svibnja 2026., prema kojem je ograničenje kretanja tužitelja zatraženo zbog razloga nacionalne sigurnosti, a iz tog dopisa proizlazi da postoje saznanja i čvrste indicije o podržavanju i povezanosti tužitelja s islamskim radikalizmom, terorizmom i sigurnosno-indikativnim osobama takvih ekstremnih ideoloških uvjerenja, pa je izricanje mjere ograničenja slobode kretanja potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka Republike Hrvatske u skladu s člankom 54. stavkom 2. točkom 3. Zakona. U vezi toga se poziva na postupanje SOA-e u skladu s odredbama Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 79/06. i 105/06.) kojim je člankom 23. stavkom 1. određeno da je djelovanje SOA-e na području Republike Hrvatske usmjereno na sprječavanje aktivnosti ili radnji koje se poduzimaju radi ugrožavanja Ustavom utvrđenog poretka, sigurnosti državnih tijela, građana i nacionalnih interesa putem terorizma i drugih oblika organiziranog nasilja, obavještajne djelatnosti stranih obavještajnih službi, organizacija i pojedinaca, ugrožavanja sigurnosti najviših državnih dužnosnika te štićenih objekata i prostora, organiziranog i gospodarskog kriminala, neovlaštenog ulaska u zaštićene informacijske i komunikacijske sustave državnih tijela, odavanja klasificiranih podataka od strane čelnika i zaposlenika državnih tijela, znanstvenih institucija i pravnih osoba s javnim ovlastima te drugih aktivnosti usmjerenih na ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Pri tome naglašava da u predmetnom postupku samo sud ima pravo uvida u klasificirane podatke te da je neosnovan tužbeni prigovor kako dopis SOA-e nije dovoljno identificiran, budući da su njegova klasa, urudžbeni broj i datum sastavljanja uredno navedeni u obrazloženju osporavanog rješenja.
3.2. Nadalje, navodi da je tužitelju u Republici Hrvatskoj omogućeno da, u skladu s pravnom stečevinom Europske unije, koja je dio pravnog poretka Republike Hrvatske, iznese sve činjenice i okolnosti bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite te priloži sve dostupne dokaze kojima potkrepljuje svoj zahtjev.
3.3. U vezi prigovora tužitelja da je u pobijanom rješenju ograničenje kretanja određeno pozivom na članak 54. stavak 2. točke 3. i 6. Zakona, ali bez odgovarajućeg obrazloženja, navodi da je neosnovan jer je tužitelju ograničeno kretanje isključivo na temelju članka 54. stavka 2. točke 3. Zakona, odnosno iz razloga nacionalne sigurnosti, na temelju dopisa SOA-e, što je u rješenju jasno navedeno i obrazloženo, te rješenje nije doneseno arbitrarno već nakon provedene individualne procjene, a tužitelj nije niti pripadnik ranjive skupine te da je kao punoljetna osoba upoznat sa svim pravima i obvezama tražitelja u postupku odobrenja međunarodne zaštite.
3.4. Tuženik zaključuje da uzimajući u obzir javni interes i prava pojedinca, u ovom slučaju tužitelja, je ocijenjeno da, iako je odredbama Zakona propisana mogućnost izricanja blažih mjera ograničenja kretanja, da je mjera smještaja u Prihvatni centar za strance, kao i trajanje te mjere, opravdana s obzirom na dopis SOA- e, i potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
3.5. S obzirom na prigovor tužitelja kako tuženik nije vodio računa o načelu iz članka 6. Zakona - načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement") te da nisu ispunjeni uvjeti za prisilno udaljenje, a time ni uvjeti za ograničenje kretanja, navodi kako je isti neosnovan jer tužitelju ni u jednom trenutku nije doneseno rješenje o prisilnom udaljenju, već isključivo rješenje o ograničenju slobode kretanja, koje je doneseno na temelju zakonom propisanih uvjeta i iz razloga predviđenih mjerodavnim propisima. Stoga navodi da se pozivanje na načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati odlučnim za ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.
4. Radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda zakazana je i održana javna rasprava 8. srpnja 2026. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 36/24., dalje: ZUS), uz isključenje javnosti prema članku 12. stavku 1. Zakona. Ročište je uz suglasnost stranaka održano, u skladu s člankom 89. stavkom 2. ZUS-a na daljinu putem platforme Microsoft Teams.
4.1. Opunomoćenica tužitelja je na raspravi ostala pri navodima tužbe te kod dokaznog prijedloga sa saslušanjem tužitelja. Predložila je Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora prema zahtjevu zaprimljenom na Sudu 8. srpnja 2026. i to za sastav tužbe i pristup na ročište od po 500 eura za svaku radnju, uvećano za iznos PDV-a od 125,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
4.2. Opunomoćenica tuženika je ostala pri do tada iznesenim navodima te se protivila predloženom saslušanju tužitelja smatrajući isto nepotrebnim. Predložila je odbiti tužbeni zahtjev.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Osporavanim rješenjem tužitelju je određeno ograničenje slobode kretanja smještajem u Tranzitni prihvatni centar za strance za razdoblje do 3 mjeseca od dana uručenja rješenja, pozivom na odredbu članka 54. stavka 11. Zakona, a radi razloga predviđenog člankom 54. stavkom 2. točkom 3. Zakona.
6.1. Člankom 54. stavkom 2. točkom 3. Zakona propisano je da se tražitelju međunarodne zaštite sloboda kretanja može ograničiti ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procjeni da je to potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske. Člankom 54. stavkom 5. točkom 5. navedenog Zakona propisano je da se sloboda kretanja tražitelja može ograničiti smještajem u prihvatni centar za strance.
7. Naime, u provedenom postupku utvrđeno je kako je tužitelj izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj 30. srpnja 2025., u Policijskoj upravi ličko-senjskoj, Postaji granične policije Donji Lapac te je upućen da se prijavi u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41, ali se u isto nije prijavio niti je javio promjenu boravišta u [adresa] u zakonski propisanom roku, a koje činjenice u tužbi ne osporava.
8. Nadalje, prema podacima informacijskog sustava Ministarstva unutarnjih poslova tužitelju je prethodni postupak međunarodne zaštite obustavljen rješenjem KLASA: UP/I-216-03/25-06/5465, u skladu s člankom 39. stavkom 2. točkom 1. Zakona. K tome, tužitelj je 18. svibnja 2026. na temelju članka 13. (1) Uredbe (EU) br. 604/2013 vraćen u Republiku Hrvatsku iz Kraljevine Belgije budući da je prema EURODAC sustavu prvi put evidentiran u Republici Hrvatskoj te je istog dana smješten u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41.
9. Kao razlog za primjenu konkretne mjere ograničenja slobode kretanja smještajem u Centar, tuženik se pozvao na dopis SOA-e, Uprave za protuobavještajnu zaštitu, unutarnji nadzor i sigurnost KLASA: 216-01/2601/17; URBROJ: 539- 1603/1737-26-1 od 20. svibnja 2026. koji je priložen spisu predmeta. Tim dopisom je zatraženo ograničenje kretanja tužitelja iz razloga nacionalne sigurnosti, budući da je na temelju raspoloživih saznanja SOA-e razvidno da je tužitelj evidentiran u bazi INTERPOLA od strane ruskog ureda u Moskvi kao član terorističke skupine i moguća prijetnja zbog prijašnjih kriminalnih aktivnosti. Radi se o utvrđenom sljedbeniku radikalnog poimanja islama koji je povezan s drugim takvim sljedbenicima.
9.1. Pri tome se tuženik u odgovoru na tužbu opravdano pozvao na djelovanje SOA-e u skladu s člankom 23. stavkom 1. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, a usmjereno na sprječavanje aktivnosti ili radnji koje se poduzimaju radi ugrožavanja Ustavom utvrđenog poretka, sigurnosti državnih tijela, građana i nacionalnih interesa putem terorizma i drugih oblika organiziranog nasilja i dr., kao i svih drugih aktivnosti usmjerenih na ugrožavanje nacionalne sigurnosti, pa je u okviru svog djelovanja SOA imala i obvezu s obzirom na raspoloživa saznanja, tražiti ograničenje kretanja tužitelja zbog razloga nacionalne sigurnosti.
9.2. Prije svega, tužitelj u tužbi neosnovano prigovara da u osporavanom rješenju nisu navedene klasifikacijske oznake niti datum dopisa SOA-a na koji se tuženik poziva budući da je isto jasno navedeno u pobijanom aktu.
10. Nadalje, s obzirom na saznanja SOA-e i podatke INTERPOLA, te indicija o ekstremnim ideološkim uvjerenjima tužitelja koji predstavljaju potencijalnu prijetnju, a radi zaštite nacionalne sigurnosti i javnog poretka Republike Hrvatske, u skladu s člankom 54. stavkom 2. točkom 3. Zakona, tužitelju je pravilno određena mjera ograničenja slobode kretanja. Pri tome, suprotno tvrdnjama tužitelja predmetna zaštita se ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera ograničenja slobode kretanja tužitelja iz članka 54. stavka 5. Zakona kao što su: 1. zabrana kretanja izvan Prihvatilišta; 2. zabrana kretanja izvan određenog područja; 3. osobnim pristupanjem u Prihvatilište u određeno vrijeme; 4. davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata; 5. smještaj u prihvatni centar za strance. To stoga što se izricanjem mjera takvog karaktera ne bi osigurala ciljana zaštita, a pri tome prava pojedinca i njegov pr ivatni interes ne može biti iznad općeg, konkretno zaštite nacionalne sigurnosti.
11. Nadalje, prema članku 54. stavku 9. Zakona, mjere ograničavanja slobode kretanja izriču se dok za to postoje razlozi iz stavka 2. ovoga članka (u konkretnom slučaju stavku 2. točki 3. Zakona), najduže do tri mjeseca, a koji rok je s obzirom na okolnosti opravdano određen osporavanim rješenjem te ga Sud smatra primjerenim.
12. Uz navedeni razlog potencijale prijetnje nacionalnoj sigurnosti i radi zaštite javnog poretka, a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, koje su navedene u obrazloženju osporavanog rješenja, osobito činjenicu da je tužitelj već izrazio namjeru za podnošenje zahtjev za međunarodnu zaštitu no da nije postupio po obvezi prijave u prihvatilište, već je otišao dalje u Belgiju, a prethodni postupak međunarodne zaštite je obustavljen, proizlazi da tužitelj ponovnim traženjem međunarodne zaštite izbjegava nastup posljedica nezakonitog boravka u prostoru Europskog gospodarskog prostora.
13. Prigovor tužitelja da je u pobijanom rješenju ograničenje kretanja određeno pozivom na članak 54. stavak 2. točke 3. i 6. Zakona, te bez odgovarajućeg obrazloženja je neosnovan jer je tužitelju ograničeno kretanje na temelju članka 54. stavka 2. točke 3. Zakona, odnosno iz razloga nacionalne sigurnosti, što je u rješenju jasno navedeno i obrazloženo, a ne radi više uzastopnih pokušaja napuštanja Republike Hrvatske tijekom postupka međunarodne zaštite (točka 6.).
13.1. U vezi prigovora kako tuženik nije vodio računa o načelu iz članka 6. Zakona - načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja („non-refoulement") te da nisu ispunjeni uvjeti za prisilno udaljenje, a time ni uvjeti za ograničenje kretanja, tuženik je isti otklonio u odgovoru na tužbu, navodeći kako tužitelju nije doneseno rješenje o prisilnom udaljenju, već isključivo rješenje o ograničenju slobode kretanja, i to na temelju zakonom propisanih uvjeta i iz razloga predviđenih Zakonom. Stoga se tužitelj neosnovano pozvao na načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.
14. Predloženo saslušanje tužitelja je Sud ocijenio nepotrebnim, budući da je svoju osobnu situaciju tužitelj iznio u tužbi, te nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti. K tome, u spisu predmeta je priložen Zapisnik zahtjeva tužitelja za međunarodnu zaštitu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora međunarodne zaštite, Služe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu KLASA: UP/I-216-03/26-06/3852, URBROJ: 511-01- 213-26-3 od 2. lipnja 2026. putem kojeg je tužitelj detaljno saslušan na sve okolnosti u skladu s člankom 35. Zakona, a u koji je Sud izvršio uvid. Pri tome je Sud vodio računa o hitnosti odlučivanja u predmetnom slučaju predviđenu člankom 54. stavkom 2. Zakona, te dane razloge za ograničenje slobode kretanja tužitelja u Prihvatnom centru, kao i činjenicu da tužitelj ne može dovesti u sumnju podatke INTERPOLA i sigurnosnu procjenu SOA-e kao nadležnog tijela za prevenciju ugrožavanja nacionalne sigurnosti. K tome, obaveza je Suda i osigurati poštivanje načela učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a i nužnost brzog provođenja spora, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova , pa slijedom svega iznesenoga, Sud nije smatrao potrebnim saslušavati tužitelja, već je samo ispoštovao obvezu provođenja usmene rasprave predviđenu člankom 54. stavkom 12. Zakona te omogućio strankama izjašnjavanje o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora u skladu s člankom 6. ZUS-a.
15. Imajući u vidu navedeno, a budući da tužitelj svojim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost, opravdanost i svrhu mjere izrečene osporavanim rješenjem, Sud je isto ocijenio zakonitim te je odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom I. izreke presude u skladu s člankom 116. stavkom 1. ZUS-a.
16. Na temelju članka 60. Zakona i članaka 8., 9. i 10. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj 140/15. i 155/22.) Sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti da se tužitelju odobri besplatna pravna pomoć budući da prema Zahtjevu za odobrenje besplatne pravne pomoći od 25. svibnja 2026., tužitelj potvrđuje kako ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti, što je potrebna pretpostavka za odobravanje besplatne pravne pomoći iz članka 60. stavka 1. Zakona.
16.1. Prema članku 9. stavku 2. navedenog Pravilnika trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i za zastupanje pred Upravnim sudom određuje se u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluka o trošku postupka, dakle Tarife o nagradi i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), umanjen za 50%.
16.2. Stoga je pružateljici pravne pomoći priznat trošak sastava tužbe u neprocjenjivim predmetima od 500,00 eura i trošak pristupa na ročište u iznosu od 500,00 eura, u skladu sa važećom Tarifom, umanjen za 50%, prema navedenoj točci Pravilnika, uvećan za pripadajući iznos PDV-a, odnosno ukupno 1.250,00 eura te je stoga odlučeno kao pod točkama II. i III. izreke presude u skladu s člankom 147. ZUS- a.
U Osijeku 8. srpnja 2026.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (članak 51. stavak 3. Zakona).
DNA:
1. Tužitelju, po opunomoćenici
2. Tuženiku
