Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-307/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, zastupanog po opunomoćenici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1996/2021-33 od 14. studenog 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1996/2021-33 od 14. studenog 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.781,81 EUR (slovima: tisuću sedamsto osamdeset jedan euro i osamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom od 18. srpnja 2019. do isplate i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se na iznos od 1.781,81 EUR (slovima: tisuću sedamsto osamdeset jedan euro i osamdeset jedan cent) plati zakonska zatezna kamata za vremenski period od 18. do 24. srpnja 2019.,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom da joj tuženik plati iznos od 1.781,81 EUR (slovima: tisuću sedamsto osamdeset jedan euro i osamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2019. do isplate i u dijelu u kojem je odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška te u točki II. izreke tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati iznos od 1.781,81 EUR (slovima: tisuću sedamsto osamdeset jedan euro i osamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom za vremenski period od 25. srpnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za financijsko razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.307,09 EUR (slovima: tisuću tristo sedam eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i da joj naknadi troškove žalbe u iznosu od 156,75 EUR (slovima: sto pedeset šest eura i sedamdeset pet centi), u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 3.563,61 EUR/26.850,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana 18. srpnja 2019. godine pa do isplate, kao i nadoknaditi tužiteljici i trošak parničnog postupka, također sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica 5. prosinca 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška i troška žalbenog postupka ili da podredno pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tužiteljica navodi kako istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a vidi u tome što prvostupanjski sud nije pravilno primijenio članak 8. i članak 219. ZPP-a, a što je bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, odnosno da nije istu donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tužiteljica vidi u tome što da je izreka pobijane odluke arbitrarna, nerazumljiva i ne može se ispitati jer je protivna odlučnim činjenicama i činjeničnom stanju kako je utvrđeno dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka. To što ocjena izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda ne odgovara tužiteljici ne ukazuje na pogrešnu primjenu članka 8. i članka 219. ZPP-a, a isto tako izreka presude nije nerazumljiva te je presudu moguće ispitati, zbog čega nije učinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

5.2. Drugostupanjski sud temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, povodom žalbi stranaka, po službenoj dužnosti ispituje pobijanu odluku i u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedene bitne povrede, na koje pazi po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da iste nisu počinjene.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik kao osiguratelj vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljala OE, isplati iznos od 3.563,61 euro kao štetu na njezinom vozilu, a zbog prometne nezgode koju je izazvala vozačica osiguranog vozila kod tuženika.

6.1. Tuženik je učinio nespornim aktivnu i pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i visinu štete, ali je osporio odgovornost svoga osiguranika za štetni događaj jer da je za prometnu nezgodu u kojoj je nastala šteta na vozilu tužiteljice isključivo odgovorna tužiteljica.

6.2. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

- da se prometna nezgoda dogodila 18. srpnja 2019. u Zagrebu, Remete 4, na parkiralištu krematorija,

- da su u prometnoj nezgodi sudjelovali tužiteljica kao vozačica automobila reg. oznake [registarska oznaka] i OE koja je upravljala osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], čiji vlasnik je RE,

- da je vozilo osiguranice tuženika svojim prednjim lijevim dijelom naletjelo na prednji desni dio vozila tužiteljice prilikom izlaska tužiteljice s parkirališnog mjesta,

- da se prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za promet vozila, plovila i strojarstvo, dipl. ing. Nevena Ereša, mjesto sudara gledano u smjeru kretanja vozila osiguranice tuženika moglo nalaziti na suprotnoj lijevoj polovini kolnika parkirališnog prostora udaljeno od lijevog ruba kolnika oko 2 do 2,5 m,

- da za izračun brzine kretanja oba vozila neposredno prije sudara nema elemenata, dok je brzina vozila osiguranice tuženika u trenutku sudara mogla iznositi oko 40 do 50 km/h,

- da je vozilo tužiteljice radnjom uključivanja u promet s parkirališnog mjesta presjeklo put kretanja vozilu osiguranice tuženika koje se kretalo približno sredinom kolnika parkirališnog prostora,

- da ako su neposredno prije štetnog događaja s obje strane vozila tužiteljice bila parkirana vozila, tada da je tehnički realno za očekivati da tužiteljica u trenutku započinjanja radnje uključivanja u promet nije mogla uočiti nadolazeće vozilo osiguranice tuženika,

- u takvoj prometnoj situaciji da do sudara ne bi došlo da se tužiteljica prilikom radnje uključivanja u promet kretala minimalnom brzinom koja bi dala dovoljno vremena osiguranici tuženika da pravovremenom radnjom kočenja zaustavi svoje vozilo prije mjesta sudara,

- da se vozilo osiguranika tuženika tijekom predmetnog štetnog događaja kretalo svojom desnom polovinom kolnika do sudara ne bi došlo jer bi u tom slučaju vozilo osiguranice prošlo pored vozila tužiteljice,

- da je prema izvidu štete na vozilu tužiteljice od 27. srpnja 2019. visina iste utvrđena sa iznosom od 26.850,00 kuna, odnosno sada 3.563,61 euro,

- da se tužiteljica obratila tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete 25. srpnja 2019., ali je odštetni zahtjev otklonjen jer je tuženik smatrao da na strani njegove osiguranice nema odgovornosti,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila parkirana na parkiralištu na krematoriju na Mirogoju, a da je parking bio pun automobila i pješaka zbog ispraćaja koji su bili u tijeku,

- da su desno i lijevo od njezinog vozila bila parkirana druga vozila pa je ona polagano s upaljenim desnim žmigavcem gledajući iz pravca kretanja vozila osiguranice tuženika krenula izlaziti s parkirališta, pri čemu je došlo do naleta vozila osiguranice tuženika na njezino vozilo,

- da iz iskaza svjedokinje OE, koja je upravljala vozilom osiguranice tuženika, proizlazi da se ista kretala parkirališnom cestom koja odvaja lijevi i desni dio parkinga, da je skrenula na donji sjeverni ulaz na parking, vidjela da neće biti mjesta i nastavila se kretati prema južnom izlazu s parkirališta te je odjednom osjetila udarac u svoju vozačku lijevu stranu.

6.3. Na temelju svega navedenog prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica povrijedila članak 45. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020., 85/2022., 114/2022., 133/2023., 145/2024.; dalje: ZSPC) kojim da je propisano da je vozač koji se vozilom uključuje u promet na cesti ili drugoj prometnoj površini (izlazak vozila iz garaže, dvorišta, parkirališta, stajališta, s površine na kojoj se ne obavlja promet vozila ili s drugih sličnih površina) dužan propustiti sva vozila i pješake koji se kreću cestom, odnosno prometnom površinom na koju se uključuje. Kako se vozilo tužiteljice uključivalo u promet s parkirališnog mjesta, to je presjeklo put kretanja vozilu osiguranice tuženika koje se kretalo kolnikom parkirališnog prostora, zbog čega da je radnja uključivanja u promet vozila tužiteljice bila isključivi uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja. Kako je tužiteljica bila dužna propustiti sva vozila koja su se kretala prometnom površinom na koju se uključivala, da je nebitno kojom stranom prometne površine se kretalo vozilo osiguranice tuženika. Od utjecaja da nije ni brzina kretanja vozila osiguranice tuženika koje se prema nalazu vještaka kretalo brzinom od oko 40 do 50 km/h, a koja brzina da je dopuštena na mjestu štetnog događaja jer nema posebnog ograničenja brzine kretanja vozila na navedenom mjestu.

6.4. Kako je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak štetnog događaja, to da nije ispunjena jedna od općih pretpostavki za naknadu štete, odgovornost osiguranice tuženika odnosno krivnja štetnika, obzirom da je člankom 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) propisano da tko drugom prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Zbog toga je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

6.5. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa).

7. U svojoj žalbi tužiteljica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda iako u pravilu osporava pravilnost primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, pri čemu se referira na nalaz i mišljenje vještaka te ocjenjuje kako brzina vozila osiguranice tuženika od 40 do 50 km/h, kako je vještak procijenio, nije bila primjerena parkirališnom prostoru kojim se kretalo vozilo osiguranice tuženika zbog čega da je osiguranica tuženika postupila protivno članku 51. stavak 1. ZSPC-a te članku 47. stavak 2. istog Zakona jer se osiguranica tuženika nije vozilom kretala što bliže desnom rubu kolnika, a da je to učinjeno do prometne nezgode ne bi došlo bez obzira na izlazak tužiteljice s parkirališnog mjesta na parkirališni kolnik.

7.1. I po ocjeni ovog suda, na utvrđeno činjenično stanje djelomično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7.2. Člankom 1072. ZOO-a propisano je da kada je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više osoba, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj. Ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje. Ako nema krivnje nijednog, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva što drugo. Krivnjom vlasnika smatra se i krivnja osobe kojom se on poslužio prilikom nastanka štetnog događaja ili kojoj je vozilo povjerio.

7.3. U konkretnoj situaciji prometna nezgoda se dogodila sudarom dvaju vozila koja su bila u pogonu, dakle u kretanju, zbog čega po ocjeni ovog suda u odnosnu na odštetne zahtjeve treba primijeniti odredbu članka 1072. stavak 2. ZOO-a. Tužiteljica je prekršila članak 45. stavak 1. ZSPC-a, kako je to prvostupanjski sud pravilno zaključio, jer prilikom uključivanja u promet s parkirališnog mjesta nije na odgovarajući način provjerila može li se doista uključiti u promet na parkirališni kolnik, skretanjem udesno s parkirališnog mjesta, na siguran način, odnosno bila je dužna propustiti sva vozila koja su se kretala parkirališnom cestom, pa tako i vozilo osiguranice tuženika.

7.4. Međutim, isto tako je i osiguranica tuženika prekršila odredbu članka 47. stavak 2. ZSPC-a kojom je propisano da se je vozač dužan kretati obilježenom prometnom trakom koja se proteže uz desni rub kolnika, a ako trake nisu obilježene, dužan je vozilo u kretanju držati što bliže desnom rubu kolnika i na tolikoj udaljenosti od njega, da s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa te na stanje i osobine ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i ne izlaže sebe opasnosti. Isto tako, povrijeđena je i odredba članka 51. stavak 1. istog Zakona kojom je propisano da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, odnosno druge površine kojom se kreće te vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, kao i gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

7.5. Osiguranica tuženika je u svom iskazu navela „…da se vozila iz grada prema krematoriju uz brdo i išla prema parkiralištu koje se nalazi preko puta krematorija. Skrenula je na desno na donji sjeverni ulaz na parking te je vidjela da neće biti mjesta i nastavila se kretati prema južnom izlazu s parkirališta prema Remetama i nastavila se kretati prema dijelu parkinga koji je označen za vožnju…“. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se vozilo osiguranice tuženika kretalo brzinom od oko 40 do 50 km/h, koja brzina tehnički ne bi bila nedopuštena jer nema posebnog ograničenja brzine kretanja na mjestu štetnog događaja, ali da ista ne bi bila primjerena parkirališnom prostoru gdje je realno za očekivati uključivanje i isključivanje u promet zbog parkirališnih mjesta. Položaj i oblik nastalih oštećenja da isključuje mogućnost da se osiguranica tuženika kretala brzinom od oko 20 km/h. Također, da se osiguranica tuženika nije kretala desnom polovinom parkirališne ceste, a da je to učinila tada bi ranije uočila vozilo tužiteljice koje se s parkirališnog prostora uključivalo na parkirališnu cestu, a pored toga da bi u takvoj situaciji vozilo osiguranice tuženika prošlo pored vozila tužiteljice bez kontakta s istim.

7.6. Uzimajući u obzir sve navedeno zaključak je ovog suda da postoji doprinos i tužiteljice i osiguranice tuženika u štetnom događaju u omjeru od 50 : 50. Ovo stoga što je tužiteljica prekršila članak 45. stavak 1. ZSPC-a, a osiguranica tuženika članak 47. stavak 2. i 51. stavak 1. ZSPC-a. Naime, osiguranica tuženika vozila se neprimjerenom brzinom za parkirališni kolnik jer je mogla očekivati da će neko od parkiranih vozila započeti izlazak sa parkirališnog mjesta, dakle trebala se kretati opreznije, odnosno manjom brzinom kako bi mogla reagirati na sve situacije koje se mogu očekivati na parkiralištima (izlazak vozila, kretanje pješaka, mogućnost uočavanja kretanja vozila na parkirališnoj cesti i sl.), te se trebala kretati svojom desnom stranom parkirališnog kolnika, a ne sredinom kako se prema nalazu vještaka kretala, jer u takvoj situaciji ne bi došlo do kontakta između dvaju vozila.

7.7. Zbog toga je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, a sukladno doprinosu osiguranice tuženika štetnom događaju, a time i šteti koju je pretrpjela tužiteljica. Visina štete na vozilu tužiteljice nije bila sporna i ista je utvrđena kao totalna šteta u visini od 3.563,61 euro (26.850,00 kuna). Kako je osiguranica tuženika odgovorna u omjeru od 50%, to je pobijana odluka potvrđena za iznos od 1.781,81 euro, a preinačena za isti iznos koji je dosuđen tužiteljici.

7.8. U odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu od 18. srpnja 2019. kao dana štetnog događaja ovaj sud je na dosuđeni iznos dosudio zakonsku zateznu kamatu od 25. srpnja 2019. kao datuma podnošenja odštetnog zahtjeva tuženik, primjenom članka 12. stavak 6. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., 155/2023.). Potvrđena je presuda i u dijelu u kojem je zatražena zakonska zatezna kamata na odbijajući dio od 1.781,81 euro i na preinačeni i dosuđeni dio za vremenski period od 18. do 24. srpnja 2019.

8. Kako je pobijana odluka djelomično preinačena, to je ovaj sud odlučio i o troškovima postupka temeljem članka 166. stavak 2. ZPP-a i članka 154. stavak 2. ZPP-a.

8.1. Visina parničnog troška utvrđena je primjenom Tarife za rad punomoćnika tužiteljice i to za sastav podnesaka od 11. siječnja 2022. i 5. studenog 2024. po Tbr. 8.1. Tarife i za zastupanje na ročištima 6. svibnja i 5. listopada 2022. te 16. siječnja i 5. studenoga 2024. prema Tbr. 9.1. Tarife, za svaku radnju po 200,00 eura. Na navedene iznose temeljem članka 42. Tarife priznat je PDV od 25%, što iznosi 350,00 eura. Navedenim troškovima dodan je trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 82,09 eura i na presudu u istom iznosu, pa bi ukupni trošak iznosio 1.914,18 eura. Na taj iznos potrebno je primijeniti uspjeh stranaka, a uspjeh tužiteljice je 50%. Naime, tužiteljica je uspjela s osnovom u cijelosti i s visinom 50%, odnosno ukupno 150%, koji iznos treba podijeliti s 2, pa uspjeh tužiteljice iznosi 75%, dok je uspjeh tuženika 25%. Od uspjeha tužiteljice kada se odbije uspjeh tuženika dolazi se do uspjeha tužiteljice od 50%.

8.2. Tuženik bi tužiteljici trebao naknaditi 50% njezinih troškova od 1.914,18 eura, što iznosi 957,09 eura i 350,00 eura koji iznos je tužiteljica platila kao predujam za vještačenje, a koji joj se priznaje u cijelosti neovisno o uspjehu u postupku jer je taj trošak bio nužan za presuđenje. Dakle, ukupno bi tuženik tužiteljici bio dužan naknaditi trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 1.307,09 eura. Na taj iznos dosuđena je i zakonska zatezna kamata od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate primjenom članka 151. stavak 3. ZPP-a.

9. Kako je tužiteljica djelomično uspjela sa žalbom, to joj je tuženik dužan naknaditi i trošak žalbe prema uspjehu, a koji iznosi 50%. Kao trošak žalbe tužiteljici se priznaje nagrada za rad njezinog punomoćnika prema Tbr. 10.1. Tarife u iznosu od 250,00 eura i PDV u iznosu od 62,50 eura ili ukupno 312,50 eura. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 50% toga iznosa, a što iznosi 156,75 eura.

10. Tužiteljici u prvostupanjskom postupku nije priznat trošak za sastav podnesaka od 29. siječnja 2024. i 14. listopada 2024. jer je tim podnescima obavještavala sud o plaćenom predujmu za vještačenje, koji trošak se ne može smatrati nužnim u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a. Nije joj priznat niti trošak sudske pristojbe na žalbu jer iz spisa ne proizlazi da je ta pristojba plaćena.

11. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP- a.

Koprivnica, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković