Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-345/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Franu Olujiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matiji Duku, odvjetniku iz Zagreba, tuženice SM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Vesni Jurički, odvjetnici iz Zagreba, i tuženika LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Filipu Tonkoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pn-3/2024-35 od 23. prosinca 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pn-3/2024-35 od 23. prosinca 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke, u točki II. izreke za iznos od 1.612,50 EUR (slovima: tisuću šesto dvanaest eura i pedeset centi), u točki III. izreke za iznos od 1.375,00 EUR (slovima: tisuću tristo sedamdeset pet eura) i u točki IV. izreke,

- preinačuje u točki II. izreke za iznos od 187,50 EUR (slovima: sto osamdeset sedam eura i pedeset centi) i u točki III. izreke za iznos od 781,60 EUR (slovima: sedamsto osamdeset jedan euro i šezdeset centi) tako da se rješava:

Odbija se zahtjev tuženika KM da mu tužitelj na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 187,50 EUR (slovima: sto osamdeset sedam eura i pedeset centi).

Odbija se zahtjev tuženice SM da joj tužitelj na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 781,60 EUR (slovima: sedamsto osamdeset jedan euro i šezdeset centi).

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade troškove žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženicima da tužitelju isplate iznos od 4.000,00 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dana podnošenja tužbe pa do isplate u u visini zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

2. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate u visini zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe. "

II Nalaže se tužitelju da isplatiti I tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.800,00 eura u roku od 15 (petnaest) dana.

III Nalaže se tužitelju da isplatiti II tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.156,60 eura u roku od 15 (petnaest) dana.

IV Nalaže se tužitelju da isplatiti III tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.253,23 eura u roku od 15 (petnaest) dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 31. prosinca 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tužitelj navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a pri čemu citira zakonski tekst navedene bitne povrede.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge koji nisu proturječni, te je pobijanu odluku moguće ispitati, a nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate iznos od 4.000,00 eura kao pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti časti i ugleda, a koje pravo osobnosti mu je povrijeđeno postupanjem tuženika. U tužbi navodi da mu je navedeno pravo osobnosti povrijeđeno na način što se tuženici dulji niz godina bave neregistriranom automehaničarskom djelatnošću zbog čega se stvara buka, pa mu se remeti mir i u dane vikenda i blagdanom, prijavom tuženika KM u rujnu 2021. zbog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. Kaznenog zakona zbog čega je bio pozvan na obavijesni razgovor u Policijsku postaju Velika Gorica, podnošenjem prijave Centru za socijalnu skrb Velika Gorica zbog čega je izvršen nadzor od strane navedenog Centra te podnošenjem prijave od strane tuženika LM Policijskoj postaji Velika Gorica zbog navodne prijetnje zbog čega je ponovno bio pozvan na obavijesni razgovor. Na ovaj način da je bio izložen konstantnom svakodnevnom psihičkom maltretiranju i ponižavajućem postupanju zbog čega mu je kvaliteta života znatno narušena.

6.1. Tuženici su u odgovoru na tužbu osporili tvrdnje tužitelja, s tim da je tuženik KM naveo kako se ne može baviti automehaničarskom djelatnošću jer je teško bolesna osoba (dijabetes i srce), te je osporio da bi on ili bilo koji član njegove obitelji podnosio prijavu Centru za socijalnu skrb u Velikoj Gorici radi zlostavljanja roditelja. Tuženica SM u svom odgovoru na tužbu navodi da se ona ne bavi bilo kakvom djelatnošću vezanom uz automehaničarske poslove te da nije nikada tužitelju prijetila niti ga omalovažavala jer ga cijeni kao hrvatskog branitelja i ratnog vojnog invalida te ističe kako tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetne radnje. Isto ponavlja i tuženik ŠM u svom odgovoru na tužbu.

6.2. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza provedenih u postupku utvrdio:

- da je 15. prosinca 2021. u Centar za socijalnu skrb u Velikoj Gorici pristupila ženska osoba koja je ostala anonimna te je prijavila tužitelja za nebrigu o njegovim roditeljima, pri čemu je navela da je susjeda,

- da je povodom te prijave Centar za socijalnu skrb Velika Gorica 16. prosinca 2021. izvršio nenajavljene terenske izvide na adresi tužitelja te je zaključio kako navodi iz anonimne prijave nisu točni,

- da je Državni inspektorat, Područni ured Zagreb, u svojem podnesku od 13. veljače 2025. naveo da je zaprimio anonimne prijave protiv ovdje tuženika LM da obavlja neregistriranu automehaničarsku djelatnost i to 24. veljače 2021. i 16. ožujka 2021., a od ovdje tužitelja prijave 9. travnja 2024., 17. lipnja 2021., 15. siječnja 2022., 11. travnja 2022., 6. lipnja 2022., 8. lipnja 2022. i 28. lipnja 2022.,

- da je inspekcijskim nadzorom nad LM utvrđeno da je isti 13. lipnja 2022. obavljao automehaničarsku djelatnost, održavanje i popravak motornih vozila na adresi [adresa] (adresa tuženika KM i SM) te je ostvario imovinsku korist od 53,09 eura pa je protiv njega pokrenut prekršajni postupak,

- da je povodom prijave ovdje tužitelja 4. siječnja 2023. i 9. kolovoza 2023. izvršen inspekcijski nadzor nad fizičkom osobom LM te je utvrđeno da je isti 19., 20., 28. rujna i 3. listopada 2022. obavljao neregistriranu automehaničarsku djelatnost, održavanje i popravka motornih vozila, čime je ostvario imovinsku korist od 1.600,00 eura,

- da je od strane ovdje tužitelja zaprimljena nova prijava 29. srpnja 2023. po kojoj još nije postupljeno,

- da iz dopisa MUP-a, Policijske uprave Zagrebačke, Policijske postaje Velika Gorica od 18. veljače 2025. proizlazi da je 19. siječnja 2022. putem telefona zaprimljena dojava ovdje tuženika LM da njegov susjed, ovdje tužitelj, sa svojim mobitelom slika dvorište njegovih roditelja pa je obavljen razgovor s LM iz kojeg je proizlazilo da mu je ovdje tužitelj pokazao srednji prst te rukom na prijeteći način pokazao kao da puca, uz izražavanje straha za svoj život i život svojih roditelja,

- da je upućen da podnese prijavu za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona, što je isti učinio, a Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici je tu kaznenu prijavu odbacilo jer da se za isto ne progoni po službenoj dužnosti i nema valjanih dokaza,

- da je 21. siječnja 2022. ovdje tuženik LM prijavio da tužitelj kod njegovih roditelja radi probleme povodom koje prijave je obavljen razgovor s prijaviteljem koji je izjavio da je ovdje tužitelj iz svog dvorišta pokazivao svojim prstima prema roditeljima, ali da nije vikao,

- da je ovdje tužitelj u razgovoru s policijskim službenicima izjavio da je razgovarao sa svojim roditeljima u svojoj kući i da nije u dobrim odnosima sa susjedima KM,

- da je 25. siječnja 2022. putem aplikacije eOpažaj zaprimljena prijava u kojoj je navedeno da se na adresi [adresa] od strane LM obavlja neregistrirana automehaničarska djelatnost pri čemu se pravi buka pa je po prijavi postupljeno, pri čemu nije utvrđeno postojanje buke,

- da je 8. studenog 2022. zaprimljena prijava nepoznate osobe putem aplikacije Sigurnost i povjerenje, kojom je prijavljeno konstantno uznemiravanje i svakodnevno narušavanje reda i mira na adresi [adresa] od strane ovdje tuženika LM jer obavlja u garaži svoga oca neregistriranu automehaničarsku djelatnost, a postupanjem službenika nije zatečena osoba koja bi raznim vozilima stvarala buku i uznemiravala susjede.

6.3. Iz iskaza svjedoka MM i RM koji su susjedi tužitelja i tuženika, a s tuženicima nisu u dobrim odnosima, utvrđeno je kako tuženik KM i LM obavljaju automehaničarske radove u garaži tuženika, pri čemu se stvara buka. Ovi svjedoci spominju i kako se kuće nalaze u blizini aerodroma koji je udaljen oko kilometar te najveću buku stvaraju vojni avioni. Svjedok MM također navodi da je u njihovom kvartu bučno radi automobila i vrtića te da najveću buku stvaraju automobili. Ovi svjedoci su potvrdili i tvrdnju tužitelja da je u vrijeme kad se gradio vodovod, 2022. godine, tuženica SM rekla tužitelju „kaj ti hoćeš, tebe će pojesti mrak“.

6.4. Svjedok IM, koji je izišao kao policijski službenik na intervenciju povodom prijave LM, iskazuje kako prilikom intervencije nije čuo nikakvu buku, a da buku proizvode avioni zbog blizine aerodroma. Iz iskaza svjedoka ZM, GM te ĆML proizlazi da njima nije poznato da se tuženici KM i LM bave automehaničarskom djelatnošću, ali da dozvoljavaju da njihovi prijatelji i rodbina vrše popravke svojih automobila u njihovoj radioni, što isti ne naplaćuju, a iz iskaza svjedokinje ĆML, čija se kuća nalazi 4 do 5 m od radione tuženika, proizlazi kako ona ne čuje nikakvu buku iz navedene radionice, već da jedina buka dolazi od aviona i to kad se čuje trenaža motora aviona, a koji zvuk se nekad čuje i noću.

6.5. Iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da se njegova kuća nalazi preko puta kuće tuženika i da zbog djelatnosti koju obavljaju tuženici KM i LM, a radi se o svakodnevnom popravku automobila, se stvara buka jer se čuje rad motora, lupanje i udaranje, škripanje i cviljenje dizalice te rad kompresora, što njemu smeta te ga psihički opterećuje. Priznaje da on slika automobile koji dođu u dvorište tuženika te da tuženika LM prijavljuje za obavljanje neregistrirane automehaničarske djelatnosti, a koje prijave dokumentira prilaganjem fotografija. Uvjeren je da je upravo tuženica SM izvršila prijavu Centru za socijalnu skrb kako on zlostavlja svoje roditelje te ističe da ga je tuženik KM vrijeđao na način da mu je psovao majku i govorio mu da je bezvrijedan, a da tuženica SM konstantno vrijeđa njegovu kćerku te da mu je uputila izravnu prijetnju rekavši mu da ako bude gurao nos tamo gdje mu nije mjesto, da će ga pojesti mrak. Navodi kako tuženica SM ne obavlja mehaničarske radove, ali sudjeluje u cjelokupnom procesu na način da se automehaničarska radiona nalazi na njezinoj nekretnini i da ona odvozi klijente koji ostavljaju aute na popravku. Isto tako navodi da nikada nije išao psihijatru povodom događaja koji mu remete mir, a da mu lijekove propisuje liječnik opće prakse i to Normabel i Lexaurin. Također navodi da rat i bolest roditelja nisu utjecali na njegovo psihičko zdravlje.

6.6. Tuženici KM, SM i LM osporavaju da bi u automehaničarskoj radionici obavljali neregistriranu automehaničarsku djelatnost, već da dozvoljavaju drugim osobama, a to su uglavnom rodbina, kumovi i prijatelji, da u njihovoj automehaničarskoj radionici obave određene popravke, s tim da tuženik KM osporava da on bilo što radi na vozilima jer da to ne može zbog svoje bolesti, a tuženica SM ističe kako ona nema nikakvog automehaničarskog obrazovanja te da buka koja se stvara je buka koja dolazi od vojnih aviona i helikoptera. Ističu kako ih tužitelj svakodnevno fotografira i da ih je prijavio i za krađu drva i čekića.

6.7. Prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje, a primjenom članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno da je tužitelj trpio izuzetno jake napade koji su prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokovale jasno manifestiranu povredu časti i ugleda, odnosno da bi bio izložen konstantnom, svakodnevnom, psihičkom maltretiranju i ponižavajućem postupanju od strane tuženika. Prijave Centru za socijalnu skrb u Velikoj Gorici od 15. prosinca 2021. i 16. prosinca 2021. su podnesene anonimno pa se ne može pretpostaviti da su takvu prijavu podnijeli upravo tuženici. Iz podataka Državnog inspektora, Područnog ureda Zagreb, Službe nadzora neregistriranog obavljanja trgovine i usluga od 13. siječnja 2025. da je utvrđeno da je tuženik LM obavljao automehaničarsku djelatnost, iako za istu nije registriran, ali da se ne može utvrditi niti intenzitet niti trajanje te djelatnosti, odnosno ne može se utvrditi da se rad obavlja redovito, a niti postojanje buke koja bi bila takvog intenziteta da bi kod tužitelja uzrokovala povredu časti i ugleda. Pravo na naknadu neimovinske štete zbog povreda časti i ugleda da je potrebno ograničiti na one napade koji prema svojoj jačini, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda. Zbog toga je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

6.8. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.) te je parnični trošak dosuđen svakom od tuženika obzirom da je svakog od tuženika zastupao drugi punomoćnik u osobi odvjetnika.

7. U svojoj žalbi tužitelj osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pravilnost primjene materijalnog prava. Navodi kako „Glavnina povrede duševnog integriteta, očitovana je na način da je tužitelju onemogućeno normalno svakodnevno životno funkcioniranje iz razloga što se u dvorištu/garaži I i II tuženika obavljaju automehaničarski radovi koji stvaraju svakodnevnu buku.“ Osporava valjanost ocjene iskaza svjedoka saslušanih u postupku od strane prvostupanjskog suda te navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio je li do povrede duševnog integriteta tužitelja nije došlo ili je došlo, ali ne u dovoljnoj mjeri da bi se usvojio tužbeni zahtjev. Ističe i kako je prvostupanjski sud odbio provesti psihijatrijsko vještačenje, iako bez tog vještačenja nije mogao izvesti zaključak da nije došlo do nikakve povrede psihičkog stanja tužitelja, osobito stoga što je tužitelj u svom iskazu naveo kako pije tablete za smirenje.

7.1. Povreda časti i dostojanstva fizičke osobe je jedno od prava osobnosti koje je zaštićeno člankom 19. ZOO-a. Zbog povrede prava osobnosti osoba kojoj je to pravo povrijeđeno sukladno članku 1049. ZOO-a ima pravo na naknadu štete, u ovom slučaju radilo bi se o pravičnoj novčanoj naknadi neimovinske štete. Tužitelj bi stoga trebao dokazati da je radnja tuženika kao štetnika imala za posljedicu povredu prava osobnosti na čast i ugled tužitelja, s tim što povreda časti uzrokuje duševne boli zbog narušenog dostojanstva i unutarnjeg mira, a povreda ugleda (poštovanje, uvažavanje i mišljenje koje okolina ima o nama na temelju naših djela i ponašanja), može imati društvene i profesionalne posljedice (npr. izbjegavanje od strane okoline, gubitak poslova i sl.)

7.2. Tužitelj u žalbi izričito upire na činjenicu da je glavnina povrede njegovog duševnog integriteta uzrokovana time što tuženici KM i LM obavljaju automehaničarske radove u svojoj garaži na nekretnini koja se nalazi preko puta nekretnine tužitelja, pri čemu da se stvara prekomjerna buka koja remeti njegov mir i da to čine svakodnevno u bilo koje vrijeme. Dakle, mora postojati uzročno-posljedična veza između radova koje obavljaju, prema tvrdnji tužitelja, tuženici KM i LM, i povrede tužiteljeve časti (njegovog dostojanstva i unutarnjeg mira) i to proizvodnjom buke koja je za tužitelja uznemiravajuća i ponižavajuća.

7.3. Po ocjeni ovog suda, a to je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, iz dokaza koji su provedeni ne proizlazi da se KM bavi automehaničarskom djelatnošću, već, kako to proizlazi iz nalaza Državnog inspektorata, a čiji su zaposlenici dolazili na nekretninu tuženika KM i SM upravo po prijavama tužitelja, tu djelatnost obavlja tuženik LM u prostorima radionice. Nijedan od saslušanih svjedoka, pa niti svjedoci koje je predložio tužitelj, MM i RM, koji jedini navode kako se čuje buka koja dolazi od kompresora te razno lupanje i rad dizalice, ne navode da se radi o prekomjernoj buci, odnosno svi svjedoci govore o tome da buku proizvode vojni avioni i helikopteri obzirom da je u blizini mjesta stanovanja stranaka i saslušanih svjedoka aerodrom. Isto tako, iako ovaj sud vjeruje tužitelju kako se tuženik LM bavi neregistriranom automehaničarskom djelatnošću, jer je to utvrđeno u dva navrata i po nadzoru Državnog inspektorata, iz priloženih dokaza ne proizlazi da se radi o svakodnevnom radu ili da se rad obavlja u neprimjereno vrijeme, npr. noću kada nema drugih zvukova. Svjedok MM navodi da najviše buke stvaraju automobili koji prolaze njihovim kvartom i dovoze djecu u vrtić, te avioni jer je u blizini aerodrom. O buci koju proizvode avioni govore i svi drugi svjedoci, pa rad u automehaničarskoj radionici, za vrijeme dnevne aktivnosti svih ostalih ljudi, ne može stvarati buku koja bi mogla biti uzrok remećenja unutrašnjeg mira tužitelja, koji još k tome stanuje preko puta nekretnine tuženika, a ne uz garažu u kojoj se obavljaju radovi.

7.4. U odnosu na tuženicu SM tužitelj tvrdi kako ga je upravo ona prijavila Centru za socijalnu skrb u Velikoj Gorici za neprilično postupanje prema njegovim roditeljima, iako za to ne postoje konkretni dokazi. Tko je prijavio tužitelja, je li to doista bila tuženica SM ili netko drugi, iz postojeće dokumentacije nije bilo moguće utvrditi, a na temelju činjenice da je u Centar za socijalnu skrb u Velikoj Gorici pristupila ženska osoba koja je rekla da je susjeda tužitelja i koja je ostala anonimna, ne može se izvući zaključak da se radi upravo o tuženici SM. SM se ne bavi automehaničarskom djelatnošću, pa stoga ona niti ne stvara buku koja smeta tužitelja i koja remeti njegov mir, a podnošenje anonimne prijave za neprimjereno postupanje prema roditeljima tužitelja, iako bi moglo narušiti čast i ugled tužitelja, ne može se staviti na teret tuženici SM samo na temelju pretpostavke tužitelja.

7.5. Što se tiče tuženika LM, iz njegovog iskaza, a i iz priložene dokumentacije proizlazi da je on podnio prijavu protiv tužitelja za kazneno djelo prijetnje, a na temelju gestikulacije tužitelja koju je on protumačio kao prijetnju, zbog čega je tužitelj bio pozvan na obavijesni razgovor u policijsku postaju, nakon čega je podnesena i prijava nadležnom općinskom državnom odvjetništvu koje je takvu prijavu odbacilo. Također je podnio i prijavu zbog počinjenja kaznenog djela nametljivog ponašanja, zbog kojeg je također tužitelj bio pozvan na razgovor u policijsku postaju, međutim, nakon toga ni tužitelj, a ni tuženik LM nemaju informacija o tome što se s tom prijavom dogodilo (podnesena u rujnu 2021.). Navedene prijave i odlazak tužitelja na obavijesni razgovor u policijsku postaju također mogu biti radnje kojima se može počiniti povreda časti i ugleda, ali u bitnom tužitelj posebno ne apostrofira navedene prijave kao povrede časti i ugleda, već je to prema njegovoj tvrdnji buka koja se stvara obavljanjem neregistrirane automehaničarske djelatnosti.

7.6. Kada bi se i uzelo da je navedenim prijavama od strane tuženika LM povrijeđena čast i ugled tužitelja, s tim što tužitelj ustrajno poduzima radnje u odnosu na tuženike koje također nisu primjerene (slikanje mobitelom u dvorište tuženika), te prijavljuje tuženike za obavljanje neregistrirane automehaničarske djelatnosti, a koje prijave Državni inspektorat je djelomično prihvatio kao osnovane, a djelomično ne, takvo ponašanje ukazuje na to da jačina odnosno intenzitet navedene povrede nije takav da bi opravdavao dosudu pravične novčane naknade tužitelju.

7.7. U pravilu, između podnošenja prijava za počinjenje kaznenih djela kao štetne radnje i štete koju trpi tužitelj mora postojati uzročna veza i štetna radnja mora biti takvog intenziteta i dometa da je objektivno podesna da zbog nje nastane šteta u vidu povrede prava osobnosti.

7.8. U svojoj odluci broj Rev-468/2024-2 od 10. travnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na postavljeno pitanje: „Je li tuženik korištenjem zakonom predviđenog sredstva zaštite (prijava podnesena MUP-u RH, Službi za unutarnju kontrolu), samim time što isti nije uspio, odgovoran za naknadu štete onome protiv koga je to sredstvo usmjereno?“ odgovorio da: „Podnošenje prijave nadležnom tijelu ili osobi, kao u načelu zakonom dopuštenog sredstva zaštite, može imati značaj štetne radnje kojom može nastati neimovinska šteta u vidu povrede časti i ugleda oštećenog ako se radi o posve neutemeljenoj prijavi, koja ne bi bila podnesena od prosječno savjesne i obzirne osobe, koja prijava nema niti minimalne podloge u stvarnim događajima i koja je podnesena iz pobuda koje nemaju niti mogu imati za cilj zaštitu prava prijavitelja pod uvjetom da se ostvaruju i svi ostali elementi odštetne odgovornosti po načelu presumirane krivnje, s tim da pitanje odgovornosti za štetu sudovi moraju ocijeniti od slučaja do slučaja vodeći računa o svim elementima o kojima ovisi postojanje odštetne odgovornosti.“

7.9. Sagledavajući cjelokupni odnos tužitelja i tuženika, dugogodišnju netrpeljivost i neslaganje, podnošenje od strane tužitelja prijava protiv tuženika radi obavljanja neregistrirane automehaničarske djelatnosti, slikanje dvorišta tuženika i automobila koji ulaze u to dvorište, prijavu koja je podnesena kada su za vrijeme izvođenja radova na vodovodu, a temeljem ugovora s tuženicima, strojevi izvođača radova i dio materijala bili smješteni u dvorište tuženika, gestikulacije koje tužitelj upućuje tuženicima, reakcija tuženika na takvo ponašanje također podnošenjem prijava za počinjenje kaznenog djela ne mogu se smatrati neutemeljenim prijavama, bez obzira na činjenicu što je prijava zbog kaznenog djela prijetnje odbačena, dok o drugoj prijavi zbog kaznenog djela nametljivog ponašanja nema podataka. Po ocjeni ovog suda navedene prijave od strane tuženika LM nisu kod tužitelja mogle dovesti do povrede prava osobnosti na čast i ugled u tolikom intenzitetu da bi tužitelj imao pravo na pravičnu novčanu naknadu, a niti su navedene prijave spriječile tužitelja da i dalje u odnosu na tuženike poduzima radnje koje bi također kod tuženika mogle izazvati povredu prava osobnosti na čast i ugled.

7.10. Pravilno je prvostupanjski sud odbio provođenje psihijatrijskog vještačenja jer za to nije bilo medicinske podloge, odnosno tužitelj nije priložio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da on lijekove za smirenje koje je naveo u svom iskazu uzima upravo zbog ponašanja tuženika prema njemu. Sam navodi da se psihijatru nije obratio, što također ukazuje da povreda njegovog prava osobnosti na čast i ugled radnjama tuženika nije takvog intenziteta da bi kod istog došlo do narušavanja psihičkog zdravlja zbog čega bi potražio stručnu pomoć.

7.11. Zbog navedenih razloga ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Tužitelj prigovara i odluci o naknadi parničnog troška i to u odnosu na trošak koji je dosuđen tuženiku KM za pristup na ročište njegovom punomoćniku koje je održano 7. studenog 2024., jer je isto ročište odgođeno prije nego što je došlo do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, te u odnosu na trošak koji je dosuđen tuženici SM i to za dolazak njezinog punomoćnika na ročišta 10. travnja, 22. svibnja, 15. listopada i 24. studenog 2025. i to putni trošak za dolazak automobilom, trošak cestarine i trošak izbivanja iz sudske pisarnice, jer da nisu priloženi nikakvi dokazi kako i na koji način je punomoćnik tuženice SM dolazio na raspravu iz [adresa] u Stalnu službu u Ivanić-Grad.

8.1. Uvidom u zapisnik s ročišta od 7. studenog 2024. utvrđeno je da su na to ročište pristupili punomoćnik tužitelja i punomoćnik tuženika KM, ali je to ročište prije nego što su uzete izjave od prisutnih punomoćnika odgođeno. Zbog toga i po ocjeni ovog suda je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao za dolazak na to ročište nagradu po Tbr. 9.1. Tarife u vrijednosti od 100 bodova, odnosno 200,00 eura, umjesto prema Tbr. 9.5. Tarife u vrijednosti od 25 bodova, odnosno 50,00 eura. Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku u točki II. izreke u kojoj je tuženiku KM dosuđen trošak za pristup njegovog punomoćnika na to ročište za iznos od 187,50 eura, u koji iznos je uključen i iznos PDV-a, jer mu za to ročište treba priznati trošak prema Tbr. 9.5. Tarife u iznosu od 25 bodova, odnosno 50,00 eura i PDV od 12,50 eura.

8.2. Isto tako, prihvaća se i žalbeni navod tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno punomoćniku tuženice SM za dolazak na naprijed navedena ročišta priznao za svako ročište prema Tbr. 39. Tarife nagradu u visini od 100,00 eura, trošak benzina u visini od 52,92 eura i trošak cestarine od 3,40 eura, odnosno ukupno po ročištu 156,32 eura ili za četiri ročišta 625,28 eura. Na taj iznos priznat je iznos PDV-a od 156,32 eura, odnosno ukupno za četiri ročišta priznata je nagrada u visini od 781,60 eura. Po ocjeni ovog suda navedeni trošak ne pripada punomoćniku tuženice SM iz razloga što, iako tuženica može izabrati punomoćnika čije se sjedište odvjetničke kancelarije nalazi u bilo kojem gradu, trošak njegovog dolaska u sjedište suda ne može zatražiti od protivne strane, obzirom da je mogla angažirati punomoćnika u sjedištu suda ili je njezin punomoćnik mogao osigurati zamjenu putem odvjetnika u sjedištu suda, pa navedeni trošak ne bi nastao. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud u nizu svojih odluka (Revr-340/14 od 29. rujna 2015, Rev- 501/2023 od 30. kolovoza 2023 i dr.), odnosno „u pravilu trošak zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, pa ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja“. Zbog toga je i odluka o trošku u točki III. izreke preinačena za iznos od 781,60 eura na način da je za taj iznos odbijen zahtjev tuženice SM.

9. Iako je tužitelj djelomično uspio sa svojom žalbom, ali samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška i to djelomično, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe jer je njegov uspjeh neznatan.

10. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković