Poslovni broj P-412/2023-42
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
RJEŠENJE
Općinski sud u Rijeci, po sucu mr. sc. Ani Zaborac, u pravnoj stvari tužiteljice PA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Karlu Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić i dr. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 8. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 306-114/2007 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26.02.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva posl.br. OV-3901/2007 dana 26.02.2007, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.
II Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici s osnove razlike u tečaju iznos od 2.761,23 eur (dvijetisućesedamstošezdesetjedaneuroidvadesettricenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:
na iznos od 1,24
EUR od
03.04.2007. pa do isplate
na iznos od 2,54
EUR od
04.03.2008 pa do isplate
na iznos od 0,01
EUR od
01.04.2008 pa do isplate
na iznos od 3,93
EUR od
03.04.2008 pa do isplate
na iznos od 16,90
EUR od
04.11.2008 pa do isplate
na iznos od 6,56
EUR od
03.12.2008 pa do isplate
na iznos od 18,85
EUR od
03.01.2009 pa do isplate
na iznos od 20,36
EUR od
03.02.2009 pa do isplate
na iznos od 21,37
EUR od
03.03.2009 pa do isplate
na iznos od 19,75
EUR od
03.04.2009 pa do isplate
na iznos od 18,46
EUR od
05.05.2009 pa do isplate
na iznos od 15,41
EUR od
03.06.2009 pa do isplate
na iznos od 11,74
EUR od
04.07.2009 pa do isplate
na iznos od 12,95
EUR od
04.08.2009 pa do isplate
na iznos od 15,19
EUR od
03.09.2009 pa do isplate
na iznos od 12,92
EUR od
03.10.2009 pa do isplate
na iznos od 13,72
EUR od
11.11.2009 pa do isplate
na iznos od 15,44
EUR od
03.12.2009 pa do isplate
na iznos od 18,64
EUR od
05.01.2010 pa do isplate
na iznos od 1,18
EUR od
27.01.2010 pa do isplate
na iznos od 0,01
EUR od
01.02.2010 pa do isplate
na iznos od 20,65
EUR od
03.02.2010 pa do isplate
na iznos od 0,07
EUR od
01.03.2010 pa do isplate
na iznos od 20,77
EUR od
03.03.2010 pa do isplate
na iznos od 0,05
EUR od
01.04.2010 pa do isplate
na iznos od 25,55
EUR od
08.04.2010 pa do isplate
na iznos od 0,02
EUR od
01.05.2010 pa do isplate
na iznos od 24,98
EUR od
04.05.2010 pa do isplate
na iznos od 27,91
EUR od
03.06.2010 pa do isplate
na iznos od 44,18
EUR od
03.07.2010 pa do isplate
na iznos od 39,16
EUR od
03.08.2010 pa do isplate
na iznos od 51,20
EUR od
03.09.2010 pa do isplate
na iznos od 43,12
EUR od
05.10.2010 pa do isplate
na iznos od 40,30
EUR od
03.11.2010 pa do isplate
na iznos od 53,43
EUR od
03.12.2010 pa do isplate
na iznos od 0,08
EUR od
01.01.2011 pa do isplate
na iznos od 66,58
EUR od
05.01.2011 pa do isplate
na iznos od 58,32
EUR od
02.02.2011 pa do isplate
na iznos od 59,37
EUR od
02.03.2011 pa do isplate
na iznos od 54,14
EUR od
05.04.2011 pa do isplate
na iznos od 56,72
EUR od
03.05.2011 pa do isplate
na iznos od 76,03
EUR od
07.06.2011 pa do isplate
na iznos od 76,06
EUR od
02.07.2011 pa do isplate
na iznos od 95,33
EUR od
02.08.2011 pa do isplate
na iznos od 89,36
EUR od
02.09.2011 pa do isplate
na iznos od 77,78
EUR od
04.10.2011 pa do isplate
na iznos od 1,66
EUR od
28.10.2011 pa do isplate
na iznos od 77,62
EUR od
03.11.2011 pa do isplate
na iznos od 76,59
EUR od
02.12.2011 pa do isplate
na iznos od 80,89
EUR od
03.01.2012 pa do isplate
na iznos od 85,09
EUR od
02.02.2012 pa do isplate
na iznos od 85,36
EUR od
02.03.2012 pa do isplate
na iznos od 83,04
EUR od
03.04.2012 pa do isplate
na iznos od 84,03
EUR od
03.05.2012 pa do isplate
na iznos od 85,80
EUR od
02.06.2012 pa do isplate
na iznos od 84,45
EUR od
03.07.2012 pa do isplate
na iznos od 84,49
EUR od
02.08.2012 pa do isplate
na iznos od 83,01
EUR od
04.09.2012 pa do isplate
na iznos od 80,44
EUR od
02.10.2012 pa do isplate
na iznos od 83,87
EUR od
03.11.2012 pa do isplate
na iznos od 85,47
EUR od
04.12.2012 pa do isplate
na iznos od 84,97
EUR od
08.01.2013 pa do isplate
na iznos od 79,71
EUR od
02.02.2013 pa do isplate
na iznos od 86,41
EUR od
02.03.2013 pa do isplate
to po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 2.849,50 eur (za iznos od 88,27 eur) tužbeni zahtjev se odbija.
IV Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.303,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 8. srpnja 2026.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je u registarskom predmetu upisa u sudski registar promjene tvrtke i izmjene odredbi statuta po prijedlogu predlagatelja Hypo alpe-adria bank d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-16/22619 od dana 11. srpnja 2016. godine upisana promjena tvrtke predlagatelja pod nazivom Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, te je stoga označen kao tuženik u ovoj pravnoj stvari.
Dana 26.02.2007. godine tužiteljica kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o kreditu broj: 306-114/2007 na iznos kredita od 21.897,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva br. OV-3901/2007 dana 26.02.2007. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.897,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, a koji se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u roku od 6 godina u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeći na dan plaćanja, zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,25% koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora ili drugog akta Banke. Tužiteljica da je nepravomoćnom presudom uspješno utvrdila ništetnost promjena kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika.
Odredbom članka 2. i 4. Ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle, tuženik je u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 21.897,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita koji je iznosio 4,525 kn za 1 CHF, dok je odredbom članka 4. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu da dobiveni iznos (zajedno sa gore opisanom kamatom) vrati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja.
U početku otplate kredita srednji tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate je bio relativno stabilan, nakon 2007.g. naglo je krenuo rast tečaja sa početnih 4,525 kn za 1 CHF, da bi do 01.03.2013.g. dostigao visinu od preko 6,423 kn za 1 CHF. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela na bankarski sektor. Činjenica promjene (povećanja) srednjeg tečaja CHF rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta tužitelja te povećanih uplata na ime razlike početnog srednjeg tečaja CHF-a i srednjeg tečaja CHF-a na dan svake pojedine uplate.
Ukazuje tužitelj da je u postupku udruge Franak u povodu kolektivne tužbe protiv 8 Banaka u RH među kojima je i tužena banka, dana 14.06.2018. godine donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017. Visoki trgovački sud je u toj presudi, između ostaloga, utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne jer iz istih jasno proizlazi da je predmetni kredit ugovoren u CHF prema tečaju na dan korištenja i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima po tečaju CHF na dan plaćanja te je jasno da je time ugovorena zaštitna klauzula i da se radi o valutnoj klauzuli, te je utvrdio da su navedene odredbe uočljive jer se nalaze na prvoj stranici ugovora o kreditu pisane velikim slovima. Međutim, Visoki trgovački sud je utvrdio da se predmetne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu smatrati razumljivima prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste odredbe podliježu testu poštenosti. Prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutjele i za kredit u CHF nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te su isto tako banke uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u CHF, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti CHF te je ugovorena kao promjenjiva kako je gore opisano. Tuženik da je dakle, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o nekoliko važnih parametara i činjenica koje utječu na odluku o sklapanju predmetnog ugovora. Prvo, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, treće, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997., te zaključno o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim.
Sve navedeno da predstavlja nesumnjiv uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja a zbog čega je VTS potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke (tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača (tužitelj) korištenjem ugovornih odredbi kojima su otplatu glavnice vezali uz švicarski franak a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te da banke (tuženik) nisu potrošače (tužitelj) u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a zbog čega iste nesporno predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe.
Ugovorne odredbe u smislu članka 2. Ugovora kojom je ugovoreno da se tužiteljici isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita i članka 4. Ugovora kojom je tužiteljica bila obvezana vratiti istu glavnicu uvećanu za kamatu prema tečaju valute CHF na dan plaćanja da nesporno predstavljaju ugovorne odredbe za koje tužiteljica kao potrošač nije bila u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužiteljicu informirao o svim rizicima, već je isto prešutio i nudio tužiteljici (kao potrošaču-slabijoj ugovornoj strani) nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita, tužiteljica da je dovedena nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tuženika. Tužiteljici odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako joj je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nije bila razumljiva posebno jer tužiteljica nije bila upoznata da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znala, bilo joj je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znala da odredbu kojom je iznos glavnice vezan za valutu švicarski franak koja joj je bila jasna, zapravo ne razumije i nije znala da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za nju proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Slijedom navedenog da je razvidno da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe.
Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan izvršiti restituciju i vratiti tužiteljici sve one iznose koje joj je naplatio u razdoblju od 06.04.2007. godine do 02.03.2013. godine na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Stoga tužiteljica potražuje iznos od 2.760,58 EUR-a (20.799,26 kn) na ime restitucije i razlike u povećanom i početnom srednjem CHF zajedno sa zateznim kamatama.
2. U odgovoru na tužbu (list 43-58 spisa) tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik da unatoč činjenici što tužitelj nije dokazao da je iznose iz tužbenog zahtjeva uistinu platio tuženiku, opreza radi ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača.
Tužitelj da pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj da se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu.
Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 26. veljače 2007. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine.
Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz veljače 2007. godine, smatra tuženik da niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće da je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena.
Ako bi prvostupanjski sud tek sada (po prvi puta) u izreci pobijane presude utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu koji je tužitelj sklopio sa Slavonskom bankom d.d., on se ne može pozivati na prekid zastare koji je po (pogrešnom) mišljenju VSRH proizvela parnica P-1401/2012 u sporu „Potrošač“, već bi rok zastare bio prekinut tek podnošenjem tužbe u ovoj parnici.
Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu.
Iz odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula vidljivo je da su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog da nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.
Tuženik nadalje ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi.
Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. I zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF.
Da nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.
Iz svega navedenog da proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strani jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika.
Uzevši u obzir da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, da je jasno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik ističe kako drastičan porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli.
Smatra tuženik da, ukoliko tužitelj ili sud smatraju da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je zapravo riječ o kunskom kreditu, da bi sud prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.
Tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.
Smatra tuženik da tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev da pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici.
Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, te obvezivanje tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.
3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u specifikaciju uplata, Presude ovoga suda, Stalne službe u Opatiji posl.br.P-560/2019 od 5. srpnja 2022. i posl.br.P-538/2023 od 17. svibnja 2024., Ugovor o kreditu broj 306-114/2007 od 26. veljače 2007.g., otplatni plan, pregled prometa za klijenta, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke dipl.oec. Dijani Tomljanović-Butković iz Rijeke, te je saslušan stalni sudski vještak.
4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 26. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu (list 22-26 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio namjenski potrošački kredit za kupnju novog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.897,00 CHF (čl.2), uz rok otplate od šest godina, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 5,25%. Čl. 6. predmetnog Ugovora ugovoreno je da je kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke.
6. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu te zastrani rok iznosi 5 godina. Podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 (u kojem postupku je tuženik bio stranka) došlo je do prekida zastare za preplaćene iznose na temelju pojedinačno zaključenih ugovora o kreditima u vremenskom periodu obuhvaćenom kolektivnom tužbom (u tom vremenu sklopljen je i predmetni ugovor), te je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku. Trgovački sudu u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio Presudu posl.br.P-1401/12 dana 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta je odluka postala pravomoćna 13. lipnja 2014.g. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu presuda je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g.
6.1. Anuitet se sastoji od kamate i glavnice, a zastara teče različito na te iznose odnosno zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela je teći 13. lipnja 2014.g. te je istekla 13. lipnja 2019.g., dok je zastara za više isplaćene iznose po osnovi tečajne razlike počela teći 14. lipnja 2018.g. i istekla 14. lipnja 2023.g. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari kojom tužitelj potražuje preplatu po osnovi tečajne razlike odnosno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnijeta sudu dana 20. ožujka 2023.g. istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
6.2. Ovdje je za ukazati i na Zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne nastupa tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
7.1. Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.
7.2. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".
7.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je Rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.
7.4. VTSRH je donio novu Presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
7.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018- 11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
8. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
9.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 70/19, 80/22, 114/22, 155/23.; dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.2. Sukladno čl. 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika sastoji se od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF.
11. Citiranim odredbama ZPP-a i ZZP/03-a propisan je direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema stavu suda, a imajući u vidu i iskaz tužiteljice zahtjev tužiteljice je osnovan.
12. Tužiteljica je u svom iskazu navela (list 76-77 spisa) da je njoj kredit trebao za kupnju automobila za osobne potrebe. Bila je u auto kući Integra na Srdočima gdje je odabrala auto Suzuki Swift. Upravo da su je oni uputili k predniku tuženika s kojim su surađivali. Nije ona u toj banci imala račun već je tamo otišla zato što su ju iz Auto kuće uputili k njima. U banci nije bio problem što kod njih nema račun. U banci su joj ponudili kredit u CHF, uopće joj nisu nudili kredit u nekoj drugoj valuti. Nisu joj ništa rekli vezano za tečaj CHF. Nisu je upozorili ni na kakve rizike vezano za tečaj CHF. O pojedinim odredbama ugovora nisu pregovarali. Kredit je otplatila prema redovnom otplatnom planu. Rata joj je tijekom otplate kredita dosta porasla. Niti javni bilježnik da joj nije ništa objašnjavao vezano za odredbe kredita. Ugovor da je prije potpisivanja pročitala, a na pitanje da li joj je bila jasna odredba o valutnoj klauzuli, odgovara da joj je bilo jasno da je kredit vezan za tečaj švicarskog franka, međutim nije znala da rata može toliko porasti. U to vrijeme nije imala kredit u nekoj drugoj banci.
13. Odluka u ovom postupku temelji se kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, tako i na relevantnim utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava (čl. 502.c ZPP).
14. Iz provedenog postupka ne proizlazi da se o pojedinim odredbama predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo. Proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, odnosno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik za suprotno ne pruža sudu niti jedan dokaz.
15. Stav je suda da je ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR-o (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
15.1. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, jer rezultati provedenog dokaznog postupka ne upućuju na drugačiji zaključak, nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. Stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom očito najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače da konzumiraju upravo navedeni proizvod banke.
15.2. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznopravnih odnosa.
16. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano traži utvrđenje ništenim odredbi članaka 2 i 4. predmetnog ugovora o kreditu u kojima su glavnica i povrat kredita vezani za valutu švicarski franak kao i isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sve temeljem odredbi čl.323. st.1., čl.1111. st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO).
17. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtijeva sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Dijani Tomljanović-Butković iz čijeg nalaza i mišljenja te dopune istog proizlazi (list 8-98, 133-138 i 141-151 spisa) da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 2.761,23 eur (20.804,40 kn). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznose 57,56 eur (433,81 kn). Neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 2.703,67 eur (20.370,59 kn).
18. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka podneskom od dana 18.6.2026. (list 106-108) spisa) na iznos od 2.849,50 eur (prije dostavljene dopune nalaza vještaka).
18.1. Tuženik se protivi učinjenoj preinaci tužbe (list 110 spisa).
18.2. Sud je dopustio preinaku tužbe učinjenu nakon zaključenja prethodnog postupka, temeljem odredbe članka 190. st. 2. ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu odnosno tek su provedenim vještačenjem utvrđeni pogrešni obračuni tuženika, a pored toga preinaka je svrsishodna u smislu odredbe članka 190. st. 3. ZPP-a za konačno rješenje odnosa između stranaka, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.
19. Tuženik je svoje primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo u podnesku od dana 29.7.2024. (list 110-113 spisa). U podnesku od dana 2.8.2024. (list 115-116 spisa) tuženik ukazuje da je u predmetu P-538/2023 Presudom od 17. svibnja 2024. već djelomično prilikom dosude razlike s osnove kamatne stope dosuđen dio tečajne razlike koju da treba smanjiti za već obračunate tečajne razlike po kamati u kojem slučaju da se koristeći metodu koju je koristio vještak dolazi do razlike u iznosu od 2.703,06 eur.
20. Vještakinja se na primjedbe tuženika iz podneska od 29.7.2024. očitovala podneskom od dana 26.8.2024. (list 133-138 spisa). U odnosu na primjedbe iznijete u podnesku od 2.8.2024. vještakinja je u Dopuni nalaza i mišljenja od 26.3.2025. (list 141-151 spisa) navela da s obzirom da u spisu nije bilo informacije o presudi za preplatu kamate vještak za nju nije znao. U tabeli 1 ponavlja se izračun preplate tečaja u kojem se vidi koliko je oduzeto tečajne razlike sadržane u preplati kamate. Iz dopune nalaza i mišljenja proizlazi da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 2.761,23 eur.
21. Nakon dostavljene Dopune nalaza i mišljenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev za isplatom podneskom od dana 18.4.2025. (list 153-155 spisa) te sada potražuje iznos od 2.761,23 eur.
22. U podnesku od dana 20.5.2025. (list 156 spisa) tuženik navodi da je tužitelj podneskom dana 18.6.2024. zatražio isplatu iznosa od 2.849,50 eur dok podneskom od dana 18.4.2025. potražuje isplatu iznosa od 2.761,23 eur, te da se tuženik protivi djelomičnom povlačenju tužbe.
23. Kako je tuženik na ročištu dana 14. listopada 2025. predložio saslušanje stalnog sudskog vještaka isto je provedeno dana 24. ožujka 2026. (list 167-168 spisa). Vještakinja Dijana Tomljanović-Butković u svom je iskazu navela da ustraje kod pisanog nalaza i mišljenja te naknadnih očitovanja. Da je koristila početni tečaj od 4,525000. Metodologija izračuna preplate tečaja da je navedena na stranici 3 nalaza i mišljenja, dakle tečajne razlike odnosno preplate tečaja računa se na temelju stvarne uplate anuiteta u valuti i razlike tekućeg i početnog tečaja na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valuti po početnom tečaju i tečajna razlika se računa na svaku pojedinačnu uplatu. Troškovi zbog zakašnjenja i zatezne kamate na iste nisu uzete u obzir. Izračunala je negativne razlike koje iznose 57,56 eur.
24. Nakon pisanog očitovanja vještaka, izrade dopune nalaza i mišljenja, te saslušanja stalnog sudskog vještaka sud je nalaz i mišljenje te dopunu nalaza vještaka u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, budući da je vještak je u cijelosti otklonio primjedbe tuženika, a nalaz utemeljio na postojećom materijalnoj dokumentaciji.
25. U pogledu tvrdnje tuženika da bi sud trebao uzeti u obzir tzv. negativne razlike kada je tečaj bio niži od početnog stav je suda da kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po nižem tečaju od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetetna, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji niti njegova obveza povrata te samim time u iznos preplata ne treba niti uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.
26. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.
27. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati preplate tužitelja. Tuženik osim toga u ovom postupku nije postavio prigovor radi prijeboja.
28. Kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe tužbeni zahtjev je odbije za iznos od 88,27 eur, budući da je prema odredbi čl. 192.3. st.2. ZPP-a za povlačenje tužbe nakon što se tuženik upustio u raspravljanje potreban pristanak tuženika, koji pristanak je izostao, odnosno tuženik se izričito protivi djelomičnom povlačenju. Stoga je tužbeni zahtjev usvojen u točni II za iznos od 2.761,23 eur s pripadajućim zateznim kamatama koje tužitelju pripadaju temeljem čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate a kako su datumi plaćanja naznačeni u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj jer je znao odnosno nije mu moglo ostati nepoznato da su odredbe o valutnoj klauzuli kako su iste ugovorene ništetne.
29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama iz članka 154. stavak 5. ZPP-a u svezi članka 155. stavak 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje Tarifa) budući da tužiteljica nije uspjela u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtijeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
29.1. Priznat trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe (200,00 eur, Tbr. 7.1.), sastava podnesaka od 23.10.2023.,18.6.2024., 18.4.2025. (200,00 eurx3, tbr.8.t.1), zastupanja dana 13.3.2024., 27.5.2024., 14.10.2025., 24.3.2026. (200,00 eurx4, tbr.9.1) što ukupno iznosi 1.600,00 eur odnosno uvećano za PDV (400,00) 2.000,00 eur. Tužitelju je dosuđen i trošak vještačenja u iznosu od 270,00 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu (33,08 eur). Ukupno je dakle tužiteljici na ime parničnih troškova dosuđen iznos od 2.303,08 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.
U Rijeci, 8. srpnja 2026. g
S U D A C
mr. sc. Ana Zaborac
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.
Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda pisanim putem.
