1              Poslovni broj: I Kž-293/2023-9

Poslovni broj: I Kž-293/2023-9

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Maje Štampar Stipić članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. S. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. lipnja 2023. broj K-23/2023., u sjednici održanoj 13. veljače 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. S. i njegove braniteljice odvjetnice N. K.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi D. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, te je na temelju članka 230. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru od 10. prosinca 2022. nadalje.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točki 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08.) optuženi D. S. je obvezan da podmiri troškove postupka i to iznos od 3.891,43 eura (koji odgovara iznosu od 29.319,98 kuna) koji se odnosi na provedeno biološko vještačenje, iznos od 99,26 eura (koji odgovara iznosu od 747,87 kuna), te paušalni iznos od 100,00 eura (koji odgovara iznosu od 753,45 kuna) te troškove koji se odnose na nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja po službenoj dužnosti o visini kojih će se odlučiti posebnim rješenjem na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu i optuženi D. S., obje stranke zbog odluke o kazni.

2.1. Državni odvjetnik predlaže da se "pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju".

2.2. Optuženi D. S. žalbu je podnio po braniteljici N. K., odvjetnici u Z., a predlaže da se "presuda preinači u odluci o kazni i optuženika blaže kazni".

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi D. S. po braniteljici N. K. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

5. U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi optuženika podnesenoj po braniteljici N. K. o sjednici vijeća izviješteni su optuženik, njegova braniteljica i državni odvjetnik. Sjednici vijeća nazočili su optuženik (čija je prisutnost osigurana putem audio video uređaja) i odvjetnica N. K., dok nije pristupio uredno izviješteni državni odvjetnik, pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Državni odvjetnik nalazi da je prvostupanjski sud korektno utvrdio sve otegotne i olakotne okolnosti, ali da ih nije pravilno i adekvatno valorizirao pri odmjeravanju kazne za počinjeno djelo. Napominje da je premalo u obzir uzet podatak da je optuženik oštećeniku nanio tjelesne ozljede, a također navodi i sve presude kojima je optuženik ranije bio osuđivan i to zbog istovrsnih kaznenih djela. Uz to ističe da je optuženik prilikom izvršenja kaznenog djela pokazao upornost, pri čemu reproducira iskaz oštećenika iz kojeg proizlazi da je hrvanje između optuženika i oštećenika trajalo određeno vrijeme tijekom kojeg ga je optuženik i udarao, pri čemu je sve započelo u vozilu, a nastavilo se izvan vozila budući da oštećenik nije htio pustiti ruksak u kojem se nalazio novac.

7.1. Optuženik ističe da je kazneno djelo razbojništva ostalo u pokušaju, što je zakonska osnova za fakultativno ublažavanje kazne. Osim toga navodi da je, zaključivši da će za dovršenje kaznenog djela morati upotrijebiti veću silu (jače udarce), od toga dobrovoljno odustao, a to nije našlo odraza u odmjeravanju kazne. Smatra da se nije radilo ni o kakvom posebno razrađenom planu i da su takve konstatacije suda bez podloge, kao i ona da je danima prije promatrao kretanje oštećenika, a sam je priznao da je par dana ranije uočio kretanje oštećenika koji je nosio torbu i zaključio da se u njoj nalazi utržak. Osporava da je iskazano kajanje i žaljenje samo verbalizirao, nalazeći da je drugačiji zaključak suda neprihvatljiv i da ne počiva ni na kakvoj razumnoj argumentaciji. Nasuprot tomu, drži da njegovo priznanje koje je dirljivo i ponizno potkrjepljuje iskrenost izraženog kajanja, a to proizlazi i iz isprike koju je uputio oštećeniku. Konačno, kritizira zaključak suda prvog stupnja o tome da je optuženik ignorirao ultimatum obitelji objašnjavajući da je obitelj takav "ultimatum" postavila tek nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela. Osporava da nije ni pokušao zasnovati radni odnos, ponavljajući da mu prijatelj i dalje nudi posao u skladištu.

7.2. Razmatrajući po prvostupanjskom sudu izrečenu kaznu zatvora u ovako suprotstavljenim stanovištima stranaka, ovaj drugostupanjski je sud zaključio da je kazna zatvora u trajanju od pet godina adekvatna kako težini kaznenog djela, tako i otegotnim i olakotnim okolnostima. Naime, značaj, brojnost i težina pravilno u prvostupanjskoj presudi utvrđenih otegotnih okolnosti znatno nadilaze prirodu i značaj olakotnih okolnosti. Prije svega činjenica da je u razdoblju od 2009. do 2019. optuženik čak sedam puta pravomoćno osuđivan zbog kaznenih djela protiv imovine, od čega čak tri puta zbog kaznenih djela razbojništva, te su mu izricane i bezuvjetne kazne zatvora nesumnjivo ukazuje na to da ranije kazne nisu optuženika odvratile od takvog načina života, nego je ovdje očito riječ o specijalnom povratniku. Nadalje, način izvršenja predmetnog kaznenog djela karakterizira uporaba predmeta nalik na pištolj, čime je očito htio izazvati strah oštećenika, pa tu okolnost, bez obzira na to što je riječ o osnovnom obliku kaznenog djela razbojništva, treba uzeti u obzir. Da se radilo o planiranom djelu jasno proizlazi ne samo iz pripremljenog predmeta nalik na pištolj, nego i iz uporabe tzv. "fantomke" kojom je optuženik htio onemogućiti oštećenika da ga prepozna i identificira, te angažiranja još jedne osobe koja je optuženika trebala automobilom brzo odvesti s mjesta događaja, a što se i dogodilo. Kod takvog stanja stvari potpuno je irelevantno je li optuženik promatrao oštećenikovo kretanje samo u jednom navratu ili je to činio više puta, jer je očito bio dobro pripremljen za počinjenje kaznenog djela. Tvrdnja optuženika kako je dobrovoljno odustao od počinjenja kaznenog djela ne počiva na prihvatljivim premisama. Naime, optuženik gubi iz vida da je njegovo hrvanje s oštećenikom započelo dok se ovaj nalazio u automobilu, da su se otimali za ruksak, da je oštećenik, suprotno očekivanju, pružio otpor i nije htio pustiti ruksak, zbog čega se njihov sukob nastavio i izvan vozila tijekom kojeg je optuženik oštećeniku zadao više udaraca i dalje u ruci držeći predmet nalik na pištolj. Tek nakon što je oštećenik uspio optuženiku skinuti s lica "fantomku", izloživši time njegovo lice i fizionomiju, a pri čemu je u tom trenutku iz lokala izašla i jedna djelatnica, optuženik, očito svjestan da ga sad već dvije osobe mogu prepoznati, odustaje od daljnjih pokušaja otimanja ruksaka i bježi uz pomoć druge osobe. Takva dinamika događaja nikako ne sugerira dobrovoljnost u postupanju optuženika, nego je nesumnjivo riječ o pokušaju skraćivanja vremena tijekom kojeg će njegovo lice biti izloženo pogledima oštećenika i svjedokinje. Uz to je ispravno prvostupanjski sud u obzir uzeo podatak da optuženik, iako je imao kvalifikacije koje su mu omogućavale pronalaženje posla, to nije učinio, a navod da mu je prijatelj nudio posao u skladištu niti je potkrijepljen, a niti prihvatljiv, jer sam optuženik tvrdi da je ta ponuda postojala i prije počinjenja kaznenog djela, pa je tim više neprihvatljiva optuženikova odluka da pribjegne kriminalu kao izvoru prihoda. O tome kada je obitelj optuženiku dala "ultimatum" prvostupanjski sud zdravorazumski zaključuje, a žalbeni su prigovori u tom pravcu potpuno neživotni i nelogični. Najzad, ispravno prvostupanjski sud tretira po optuženiku izraženo žaljenje i kajanje jer u kontekstu odvijanja čitavog događaja, tijekom kojeg je optuženik primijenio i silu, udarajući oštećenika (neovisno o tome jesu li i kako konstatirane tjelesne ozljede) i navodne mogućnosti zaposlenja optuženika ono doista ne govori o iskrenosti optuženika. Stoga, respektirajući ovako ozbiljne i značajne otegotne okolnosti, priznanje optuženika i izraženo žaljenje ne opravdavaju odmjeravanje blaže kazne, pa ni na osnovu toga što je riječ o pokušaju, a cijeneći pritom i način izvršenja i trajanje čitavog događaja. Iz tih razloga i ovaj drugostupanjski sud smatra da je kazna zatvora u trajanju od pet godina adekvatna i da će se njome postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

8. Slijedom iznesenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. ZKP/08. nisu nađene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 13. veljače 2024.