REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-219/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivane Mandić i Mirele Džoja Petrlić, odvjetnice u Osijeku, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1275/2024-9 od 12. siječnja 2026. i rješenja istog suda poslovni broj P-1275/2024-11 od 12. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1275/2024-9 od 12. siječnja 2026.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1275/2024-11 od 12. siječnja 2026. u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu presude.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj P-1275/2024-9 od 12. siječnja 2026. presuđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-60010465403/2006, kreditna partija: 53070342, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, između tužitelja VK, i tuženika potvrđen 13.studenog 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-2428/06 u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VK u roku od 15 dana

isplati

iznos

od

586,64

eura

(slovima: petstoosamdesetšesteurašezdesetčetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. studenog 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VK naknadi trošak postupka u iznosu od 401,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužiteljica odbija.“

1.1. Prvostupanjskim rješenjem poslovni broj P-1275/2024-11 od 12. siječnja 2026. naloženo je tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu 62,50 eura.

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010.). Žalbu podnosi u odnosu na trošak postupka koji osporava u cijelosti obzirom da je pogrešno prihvaćen tužbeni zahtjev, dok osporava i odluku kojom se nalaže tužiteljici naknaditi trošak pristupa na ročište za objavu presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz obvezu tužiteljici na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova postupka i naknadu troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4. Na žalbu tuženika tužiteljica je i dostavila odgovor kojom smatra u cijelosti pravno i činjenično netočnom, te paušalno izjavljenom da se s ciljem odgodi pravomoćnost presude, obrazlažući navode žalbe. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku odluku, uz trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, uz zahtjev za isplatu te naplaćene naknade (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 586,64 eura, a takva naplata je i protivna kogentnim odredbama članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. – dalje: ZZP/03), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora.

5.1. U ovom postupku, nije sporno da je između pravnog prednika tuženika Slavonske Banke, kao davatelja kredita, i tužiteljice, kao korisnice kredita, sklopljen Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010465403/2006, 8. studenoga 2006. za kupovinu stana u iznosu od 79.500,00 CHF i da je tim kreditom odredbom članka 7. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, kao i da su na to ime troška tužiteljica i platila iznos tuženiku od 586,64 eura 28. studenoga 2006.

6. Obzirom na žalbene navode žalitelja sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati navedenu isplatu osnovnom pravila o stjecanju bez osnove.

7. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP) kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da je ova sporna ugovorna odredba, od strane pravnog prednika tuženika unesena u navedeni Ugovor o kreditu, a na koju tužiteljica nije mogla utjecati, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice , da od strane djelatnika banke nije bila informirana o tome koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, kao i da je sporna odredba o naknadi bila unaprijed formulirana od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora, da se radi o odredbi o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati te na koju nije ni mogla imati utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je i utvrđeno da je navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena primjenom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i ništetna u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03, obzirom se radilo o tipskom ugovoru o kreditu i o spornoj odredbi se nije pregovaralo, te je utvrđeno da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužiteljica zaista pristala na navedene odredbe, kao i da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, visine naknade i da bi neprihvaćanjem navedenih odredbi tužiteljica bila ograničena u ostvarenju svog prava jer bez plaćanja te naknade , ne bi bilo moguće sklopiti predmetni ugovor, zbog čega je i prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Posljedično tome sud prvog stupnja i zaključuje da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici navedeni novčani iznos sukladno članku 323. i članku 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) vezano i za primjenu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ uz utvrđenu visine stope zatezne kamate sukladno članku 29. stavku 2. Odbijen je prigovor zastare pozivom na članak 328. ZOO i stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 30. siječnja 2020.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka sukladno članku 365. ZPP, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. Prije svega u ovom postupku valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP na koju ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima, pa je i u tom dijelu žalbu ovog žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

9.1. Osim toga, u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, sud prvog stupnja nije počinio niti ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

9.2. Sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

10. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku na štetu tuženika nisu povrijeđena prava zajamčena Ustavom RH i navedenom Konvencijom, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

11. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93, koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 propisno je, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 odnosno odredbom čl. 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na ovu spornu ugovornu odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita radilo o ugovornoj odredbi koja je u navedenom ugovoru o kreditu bila unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, kao trgovca, te da zbog toga tužiteljica, kao potrošač, nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe i da je ona tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, imajući u vidu visinu plaćene naknade u odnosu na visinu ostvarenog kredita, posljedično čemu je ona ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 621/17 izraženo pravno shvaćanje: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.1. Međutim, za navesti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada su sklopljeni navedeni ugovori o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12 - dalje: ZID ZZP/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/93 odnosno čl. 100. ZZP/07 (prema kojima, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga.

17. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), tim više što je bila dužna sama snositi ostale troškove vezane na sklapanje navedenog ugovora o kreditu. Osim toga, obzirom da prema iskazu tužiteljice proizlazi, da je kredit uzela radi kupnje stana u kojem je živjela zajedno sa djecom, da joj je predočen navedeni ugovori sa već unaprijed ugovorenom odredbom, o kojoj nije mogla pregovarati, niti joj je nitko objasnio šta ta odredba znači, kao ni na šta se odnosi, pa je odlučila platiti tu naknadu jer ne bi mogla dobiti kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, predniku tuženika bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača , pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP/93 odnosno čl. 98. ZZP/07, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

22.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

22.2. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

23. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet navedenog ugovora o kreditu, pri čemu su potrošači ( tužitelji bili ograničeni uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica, kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tome žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

24. U odnosu na žalbene navode žalitelja, valja navesti da nije sporno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 143/13) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14- dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

25. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

26. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka. Pravilno je priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude.

27. Ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude (članak 335. ZPP-a). Na ovom ročištu sud ukratko iznosi razloge presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a). Imajući u vidu citirane odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude - za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka za podnošenje žalbe. Radi se stoga o radnji potrebnoj za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj 832/2022 -2 od 22. ožujka 2023.).

28. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, tada nije dosuđen trošak žalbe osnovom čl. 154. u vezi sa čl. 166. ZPP-a. Trošak žalbe tužiteljice nije dosuđen obzirom da odgovor na žalbu nije bio potreban te je odlučeno sukladno čl. 155. u vezi s čl. 166. ZPP-a.

U Puli-Pola 8. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić