¸
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj:Kžmp-19/2026-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog BZ, zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede – iz članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. 36/24. i 136/25 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Splitu protiv presude Općinskog suda u Splitu broj: Kmp-5/2026-8 od 17. ožujka 2026., u javnoj sjednici vijeća održanoj 07. srpnja 2026., u nazočnosti branitelja optuženika Vinka Gulišije, odvjetnika iz Splita,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovna te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi BZ zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede – iz članka 118. stavak 1. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci presude, te je temeljem članka 118. stavak 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temeljem članka 54. KZ/11. optuženiku je, za slučaj opoziva uvjetne osude, u kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. studenoga 2025. pa nadalje.
3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ( "Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11,121/11, 91/12 - Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. dalje: ZKP) optuženiku je naloženo da u roku od 30 (trideset) dana po pravomoćnosti presude podmiri troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 800,00 (osamsto) eura.
4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora.
5. Odgovor na žalbu podnio je optuženik putem branitelja Vinka Gulišije, odvjetnika iz Splita s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda, te je ujedno predložio da bude obavješten o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća. Povodom prijedloga optuženika određena je javna sjednica drugostupanjskog suda na koju nisu pristupili uredno obavješteni ŽDO u Zagrebu i optuženik, a pristupio je branitelj optuženika Vinko Gulišija koji je naveo da u cijelosti ostaje kod odgovora na žalbu, te je usmeno iznio bitne dijelove pisanog odgovora na žalbu te predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
6. Spis je u smislu odredbe članka 474. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
7. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
8. Državni odvjetnik u žalbi navodi da sud nije pravilno ocijenio da se svrha kažnjavanja može ostvariti uvjetnom osudom i da je prilikom odlučivanja o kaznenopravnoj sankciji pogrešno ocijenio olakotne okolnosti te propustio cijeniti otegotne okolnosti, čime da je zanemario svrhu izricanja kaznenopravne sankcije. Navodi da je sud pogrešno cijenio priznanje okrivljenika kao olakotnu okolnost, obzirom da se priznanje počinjenja kaznenog djela može cijeniti kao olakotna okolnost na strani okrivljenika samo ako bi time okrivljenik bitno olakšao utvrđenje svoje kaznene odgovornosti u postupku, a što ovdje nije slučaj, jer bi kaznena odgovornost okrivljenika, a gledajući rezultate dokaznog postupka, nesporno bila utvrđena i da je okrivljenik negirao počinjenje djela. Druge olakotne okolnosti koje sud uočava na strani okrivljenika ne opravdavaju vrstu i visinu izrečene kazne, osobito kada se te okolnosti dovedu u vezu s otegotnim okolnostima koje je sud propustio cijeniti. Tako je sud podcijenio da je okrivljenik predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, najvišim stupnjem te nije adekvatno procijenio važnost povrijeđenog dobra i društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela, kao i postupanje okrivljenika kritične prigode kada bez ikakvog razloga fizički napada žrtvu i zadaje mu tešku tjelesnu ozljedu, pri čemu je sud osobito propustio otegotnim cijeniti činjenicu da je prema mišljenju stalnog sudskog vještaka zbog postupanja okrivljenika kod žrtve mogla nastati realna opasnost po život (pritisak na mozak od strane krvnih ugrušaka) te je moglo nastati trajno i teško narušenje zdravlja kao i trajna nesposobnost za rad (uzetost udova, posttraumatska epilepsija).
8.1. Nadalje, smatra da sud nije pravilno ocijenio mišljenje defektologa Općinskog državnog odvjetništva u Splitu iz kojeg proizlazi da je s obzirom na ličnost okrivljenika istome nužno izreći strožu kaznu. U mišljenju je navedeno da je okrivljenik snižene razine tolerancije na frustraciju, sklon impulzivnim reakcijama, aktualno s teškoćama samoregulacije, da se radi o mladiću za kojeg nije moguće zaključiti da se radi o ekscesnom ili izoliranom afektu i reakcijama za koje bi se uzroke moglo tražiti u ponašanju oštećenika. Uzroke manifesnog ponašanja potrebno je sagledati kroz crte ličnosti pri čemu se dominanto izdvaja potreba da se konfrontira sa ljudima neovisno radi li se o vršnjačkoj skupini ili o starijim osobama. Također, i ovaj događaj potvrda je da BZ nema potrebnu samokontrolu, što u situaciji koju samo on percipira kao ugrožavajuću ili za njega provocirajuću, reagira impulzivno bez mogućnosti da se kontrolira dominirajući fizičkom snagom i sigurno naučenim vještinama kroz borilačke sportove. Defektolog naglašava da je ovaj mladić dva puta u istoj godini, u sličnim okolnostima koje podrazumijevaju druženje vršnjaka i prekomjerno konzumiranje alkohola, prvi put u grupi, a drugi put ničim izazvan, fizički ozlijedio vršnjaka zadavši mu po život opasne ozlijede. Zaključno, državni odvjetnik u žalbi navodi da kada se uzme u obzir sve navedeno, osobito vrsta i težina počinjenog kaznenog djela te ličnost okrivljenika smatra da se svrha kažnjavanja može postići isključivo izricanjem kazne zatvora.
9. Suprotno tvrdnjama žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio mišljenje defektologa, kao stručno, argumentirano, logično i sačinjeno po pravilima struke, kojim je predloženo da u odnosu na mlađeg punoljetnika BZ nije svrhovito primijeniti maloljetničko pravo sukladno Zakonu o sudovima za mladež, radi čega je mlađem punoljetniku izrečena kaznena sankcija prema odredbama kaznenog zakona.
10. Naime, prvostupanjski je sud prilikom ocjene da li će primijeniti maloljetničko pravo ili opće kazneno pravo cijenio navode mišljenja defektologa od 03. prosinca 2025. iz kojeg proizlazi da je optuženik mlađi punoljetnik mladić u dobi od 20 godina koji je odrastao u strukturalno cjelovitoj, tradicionalnoj obitelji čija je dinamika u velikoj mjeri određena ranije očevim poslom, učestalim izbivanjima, a zadnjih godina i njihovim sezonskim poslovima. Završio je srednju Pomorsku školu, smjer nautika, te je sezonski radio kao mornar na brodu. Ima usvojene moralne i obiteljske vrijednosti, lijepo je odgojen, privržen obitelji uz uvažavanje autoriteta roditelja, odraslih osoba, ali i institucija. U mišljenju defektologa navedeno je da je snižene razine tolerancije na frustraciju, sklon impulzivnim reakcijama, aktualno s teškoćama samoregulacije, te da je ovaj događaj potvrda da BZ nema potrebnu samokontrolu, što u situaciji koju samo on percipira kao ugrožavajuću ili za njega provocirajuću, reagira impulzivno bez mogućnosti da se kontrolira dominirajući fizičkom snagom i naučenim vještinama kroz borilačke sportove, te da je dva puta u istoj godini, u sličnim okolnostima koje podrazumijevaju druženje vršnjaka i prekomjerno konzumiranje alkohola, prvi put u grupi, a drugi put ničim izazvan, fizički ozlijedio vršnjaka zadavši mu po život opasne ozlijede.
11. Kada se imaju u vidu navodi stručne osobe koji se odnose na poteškoće mlađeg punoljetnika u vezi impulzivnih reakcija i teškoćama samokontrole, kao i da je do sada iskazivao oblike fizičkog nasilja prema drugim osobama, te da se uzroci takvog ponašanja, trebaju sagledati kroz crte njegove ličnosti, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u odnosu na mlađeg punoljetnika nije svrhovito izricati maloljetničku sankciju, već kaznenopravnu sankciju prema odredbama kaznenog zakona.
12. Pri odabiru vrste i visine kaznenopravne sankcije prema odredbama općeg kaznenog prava prvostupanjski je sud pravilno, temeljem članka 47. KZ/11 optuženiku cijenio sve one okolnosti koje su od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude teža ili lakša za optuženika. Kao olakotno prvostupanjski sud je optuženiku pravilno cijenio okolnost da je priznao počinjenje kaznenog djela te da je izrazio kajanje i žaljenje zbog počinjenog, izrazio želju da promjeni ponašanje i uskladi ga s pozitivno pravnim propisima, čime je pokazao kritičan odnos prema počinjenom djelu, da je obećao da više nikada neće nešto slično ponoviti, da se na raspravi iskreno ispričao oštećeniku, a oštećenik je prihvatio njegovu ispriku, te da je prema podacima izvatka kaznene evidencije optuženik mlađi punoljetnik neosuđivana osoba. Otegotnih okolnosti na strani optuženika sud nije utvrdio.
13. Nije u pravu državni odvjetnik da je sud precijenio olakotne okolnosti i da pogrešno nije utvrdio otegotne. Osnovano je prvostupanjski sud kao olakotno optuženiku cijenio priznanje kaznenog djela kojim je skraćeno trajanje kaznenog postupka i nije u pravu državni odvjetnik da se priznanje kao olakotna okolnost cijeni samo onda kada time optuženik bitno olakšava utvrđenje svoje kaznene odgovornosti. Priznanje nije kategorija koja će „olakšati“ ili „otežati“ utvrđivanje kaznene odgovornosti, već je to okolnost koja se cijeni kao olakotna zbog toga što ista pridonosi brzom, efikasnom i kraćem trajanju kaznenog postupka, neovisno o ostalim dokazima koji se nalaze u spisu. Nije u pravu državni odvjetnik da je sud propustio cijeniti kao otegotno način i okolnosti počinjenja djela kao i mišljenje sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da je zbog postupanja optuženika kod žrtve mogla nastati realna opasnost po život, da je moglo nastati trajno i teško narušenje zdravlja i nesposobnost za rad. Postupanje optuženika kritične zgode na način da je žrtvu udario zatvorenim dlanom desne ruke u predjelu lica od kojeg udarca je žrtva pala na pod i zadobila tešku tjelesnu ozljedu, ne prelazi uobičajene okolnosti počinjenja ovakvih kaznenih djela, pri čemu je okolnost da je mogla nastupiti realna opasnost po život žrtve, te da je moglo nastati trajno i teško narušenje zdravlja i nesposobnost za rad, su okolnosti koje se nisu ostvarile, jer kod žrtve nisu nastupile navedene posljedice, pa s aspekta težine posljedice kaznenog djela, navedenu okolnost prvostupanjski sud opravdano nije cijenio kao otegotnu, pri čemu treba dodati da bi u slučaju nastanka opisanih posljedica optuženik bio odgovoran za teže kazneno djelo iz članka 119. KZ/11.
14. Obzirom na pravilno utvrđene i vrednovane olakotne okolnosti na strani optuženika, uz odsustvo otegotnih, te cijeneći okolnost da prema izvatku iz kaznene evidencije optuženi mlađi punoljetnik nije do sada kazneno osuđivan, a prema podacima prekršajne evidencije jednom je prekršajno kažnjavan zbog prekršaja iz oblasti prometa, nije opravdano pozivanje državnog odvjetnika na mišljenje defektologa o tome da se radi o mladiću recidivistu kojem je nužno izreći strožu kaznu. Državni odvjetnik tražeći strože kažnjavanje podcjenjuje značaj svih utvrđenih olakotnih okolnosti, posebno zanemaruje okolnost da je mlađi punoljetnik neosuđivana osoba i mlađe životne dobi, ispuštajući iz vida da je svrha kažnjavanja prema mlađim punoljetnicima primarno odgojna, a ne isključivo retributivna. Imajući u vidu sve navedeno, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda izrečena uvjetna osuda optuženiku sadržava individualiziranu zakonom predviđenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela, te je ista u svemu primjerena osobi optuženika i težini kaznenog djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.
15. Slijedom svega navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 07. srpnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Jasna Smiljanić
