REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-648/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Adriatic osiguranje d.d., OIB 94472454976, sa sjedištem u Zagrebu, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Grgić & Partneri odvjetničkog društva d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženika TP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Andreas Mlikota, odvjetnik u Osijeku, radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1030/2024-5 od 2. srpnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P- 518/2023-9 od 3. svibnja 2024., u sjednici održanoj 7. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1030/2024-5 od 2. srpnja 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-518/2023-9 od 3. svibnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj cijeni da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog, kao i zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova. Pored toga, prijedlog je utemeljen i na tvrdnji o povredi temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje u aspektima prava na pristup sudu i na obrazloženu odluku.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

1) Nastupa li zastarijevanje potraživanja budućih zakonskih zateznih kamata koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom u trogodišnjem ili desetogodišnjem zastarnom roku računajući od ovršnosti ovršnih isprava odnosno ovršnosti pravomoćne presude, a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH od 21. studenoga 2019. (Su-IV-56/19-5), Rev-733/2018- 3 od 20. siječnja 2021., Rev-87/2022-2 od 12. travnja 2022. i Rev-1635/2018-2 od 26. ožujka 2019., Županijskog suda u Sisku broj Gž-654/2015-2 od 29. ožujka 2016., Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1184/2019-2 od 17. listopada 2019., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž -697/2021-2 od 1. srpnja 2021.; 2) U kojem roku zastarijevaju potraživanja zatezne kamate koja je zajedno s glavnicom utvrđena pravomoćnom sudskom nagodbom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom i koja dospijeva ubuduće;

3) Je li pravilno zaključiti da postoje nesavladive prepreke u smislu odredbe članka 237. Zakona o obveznim odnosima kao razlog za zastoj zastare u okolnostima kada vjerovnik (odnosno tuženik u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) tvrdi da nije nastupila zastara zbog zastoja zastare uslijed nesavladivih prepreka pozivajući se na odredbu članka 237. ZOO pri čemu tvrdi da predmetne nesavladive prepreke (okolnosti) radi kojih nije mogao pravodobno pokrenuti postupak ovrhe (izravne naplate) postoje zbog donesenog rješenja Suda kojim je bila određena privremena mjera od strane treće osobe koja je imala svoju tražbinu prema vjerovniku (odnosno tuženiku u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) i kojom je privremenom mjerom bilo zabranjeno njegovu dužniku (odnosno tužitelju u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) isplatiti vjerovniku (odnosno tuženiku u postupku radi proglašenje ovrhe nedopuštenom) novčani iznos koji vjerovnik (odnosno tuženik u postupku radi proglašenje ovrhe nedopuštenom) ima prema dužniku (odnosno tužitelju u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) po pravomoćnim presudama donesenima u postupku vođenom između vjerovnika i dužnika (odnosno tuženika i tužitelja u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom),

a sve imajući na umu pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-2299/2013-2 od 3. siječnja 2018. i Rev-1923/2012-2 od 21. ožujka 2017. prema kojima razlozi za zastoj zastare iz odredbe članka 237. ZOO moraju biti objektivne prirode odnosno takve da isključuju mogućnost podnošenja tužbe sudu jer je vjerovnik, bez svoje krivnje, odnosno razloga koji se ne mogu pripisati u njegove propuste, došao u situaciju u kojoj je (u fizičkoj ili pravnoj) nemogućnosti ostvarivati svoja prava?

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP i stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije.

5. Naime, pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo proglasiti nedopuštenom pljenidbu i prijenos novčanih sredstava u iznosu od 60.612,73 kuna (8.044,69 EUR)[1] s računa tužitelja na račun tuženika na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika kao ovrhovoditelja od 18. lipnja 2021. koji je Financijskoj agenciji podnesen na temelju ovršne isprave – presude Općinskog suda u Belom Manastiru broju P-559/08-58 od 2. svibnja 2012. koja je postala pravomoćna 9. listopada 2014., a ovršna 25. listopada 2014., kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku neimovinsku i imovinsku štetu zbog smrti bliske osobe.

6. O odgovoru na prva dva naznačena pitanja, prema ocjeni revizijskog suda, ne ovisi odluka u ovom sporu. Naime, ova dva pitanja problematiziraju pravilnost zaključka prema kojem zatezne kamate dosuđene u parničnom postupku na iznose naknade štete u pogledu zastare dijele pravnu sudbinu dosuđene glavne tražbine i stoga ne predstavljaju povremenu tražbinu, pa se pitanje zastare predmetne tražbine prosuđuje u skladu s odredbom članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), a ne na temelju odredbe članka 226. stavka 1. ZOO. Slijedom takvog pravnog shvaćanja je tužbeni zahtjev odbijen zato što je drugostupanjski sud cijenio da je zastarni rok u tom slučaju deset godina, a on nije protekao od ovršnosti ovršne isprave (od 25. listopada 2014. do 18. lipnja 2021. kada je tuženik kao ovrhovoditelj podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine protiv tužitelja kao ovršenika).

7. Međutim, tužbeni zahtjev nije odbijen samo na temelju tog pravnog shvaćanja, već i neovisno o njemu jer je pobijanom presudom ocijenjeno da prigovor zastare ne bi bio osnovan ni u slučaju da se radi o povremenoj tražbini. Ovakvu je ocjenu drugostupanjski sud dao na temelju utvrđenja da je u razdoblju od 23. prosinca 2013. do 2. lipnja 2020. bila na snazi privremena mjera na novčanoj tražbini tuženika određena rješenjem Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-1260/13 od 23. prosinca 2013. u korist odvjetnika HP kao predlagatelja osiguranja prema protivnicima osiguranja uključujući i tuženika, i to na novčanim tražbinama protivnika osiguranja koje isti trebaju ostvariti u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Belom Manastiru pod poslovnim brojem P-559/08 (u kojem je donesena predmetna ovršna isprava). Tom je privremenom mjerom zabranjeno tužitelju kao dužniku protivnika osiguranja da na temelju spomenute presude isplati protivnicima osiguranja iznos određen presudom.

7.1. Suprotno zaključku suda prvog stupnja prema kojem spomenuta okolnost nije bila od utjecaja na početak tijeka zastare u smislu odredbe članka 237. ZOO („zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze“), sud drugog stupnja ocjenjuje da je takva sudska odluka predstavljala objektivnu i nesavladivu prepreku zbog koje tuženiku kao vjerovniku nije bilo moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje naznačene tražbine od tužitelja kao ovršenika, i to sve dok navedena privremena mjera nije ukinuta rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 45 Pu Ovr -50/2020-9 od 2. lipnja 2020. U takvim je okolnostima sud drugog stupnja zaključio da je zastara počela teći tek od tog dana, a budući da od tada pa do podnošenja zahtjeva tuženika Financijskoj agenciji protiv tužitelja za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju presude Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-559/08 od 2. svibnja 2012. godine (dana 18. lipnja 2021.) nije protekao ni rok predviđen za zastaru povremenih tražbina, tj. rok od tri godine (članak 226. stavak 1. ZOO). Zbog toga je drugostupanjski sud ocijenio neosnovanim tužiteljev prigovor zastare te je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev.

8. Suprotno navodima tužitelja kao predlagatelja, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda ne odstupa od prakse revizijskog suda izraženoj u odlukama broj Rev - 1923/2012-2 od 21. ožujka 2017. i Rev-2299/2013-2 od 3. siječnja 2018. zato što te odluke nisu donesene u podudarnim činjeničnim, a ni pravnim okolnostima. Valja napomenuti da su ove odluke donesene u primjeni odredbe članka 383. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), ali ta okolnost nije odlučna jer je praksa donesena u primjeni te odredbe primjenjiva i u primjeni članka 237. ZOO budući da je ona sadržajno u bitnom podudarna spomenutoj odredbi članka 383. ZOO/91.

8.1. Naime, u presudi broj Rev-1923/12-2 od 21. ožujka 2017. ocijenjeno je da se činjenica da je tužitelj zbog ratnih okolnosti napustio Republiku Hrvatsku te da je osobnu iskaznicu ishodio tek 1997. godine ne može smatrati nesavladivom preprekom zbog koje mu je bilo onemogućeno pokrenuti parnicu jer za to nije bio nužan dolazak u RH, budući da je tužbu mogao podnijeti nadležnom sudu putem pošte, a i preko opunomoćenika.

8.2. S druge strane, u rješenju broj Rev-2299/2013-2 od 3. siječnja 2018. izraženo je pravno shvaćanje da nesavladive prepreke kao razlog zastoja zastare moraju biti objektivne naravi, dakle, takve da isključuju mogućnost podnošenja tužbe sudu jer je vjerovnik, bez svoje krivnje, odnosno iz razloga koji se ne mogu pripisati u njegove propuste, došao u situaciji u kojoj je (u fizičkoj ili pravnoj) nemogućnosti ostvarivati svoja prava. U tom je konkretnom postupku ocijenjeno da sjedinjenjem vjerovnikove tražbine i dužnikova duga, po prirodi stvari nastupa objektivna nemogućnost podnošenja tužbe sudu jer nitko ne može biti sam sebi vjerovnik i dužnik zato što jedna osoba ne može u parnici istovremeno imati ulogu tužitelja i tuženika.

8.3. Prema ocjeni ovog suda, pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda upravo je u skladu, a ne u suprotnosti, sa standardom ocjenjivanja pravnog standarda „nesavladivih prepreka“ iz članka 237. ZOO/05 i 383. ZOO/91, kojeg je uspostavio revizijski sud u rješenju broj Rev- 2299/2013-2 od 3. siječnja 2018. zato što je u konkretnom slučaju naprijed citirana sudska odluka donesena u postupku osiguranja privremenom mjerom zabranjivala tužitelju kao dužniku protivnika osiguranja da na temelju predmetne ovršne isprave isplati protivnicima osiguranja iznos određen presudom, što znači da ni tuženik kao vjerovnik nije mogao na temelju te presude ishoditi ovrhu protiv tužitelja kao dužnika sve dok ta zabrana nije prestala (ukidanjem privremene mjere).

9. Iz navedenih razloga nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije tužitelju na temelju odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, pa je njegov prijedlog, po osnovi odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, valjalo odbiti u odnosu na naznačena pravna pitanja i riješiti kao u točki I. izreke.

10. Nadalje, prema ocjeni najvišeg suda, predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektima prava na pristup sudu i prava na obrazloženu sudsku odluku .

10.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

10.2. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

10.3. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koji su pobijanom presudom dani za odbijanje zahtjeva tužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da je pobijanom presudom u konkretnom slučaju ocjena suda dana na razuman način, a pritom nije učinjena neka druga očita pogreška u prosudbi, nije pogrešno procijenjeno ni postojanje nekog važnog čimbenika, kao što nije propušteno ni razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno nije propušteno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemareni ni dokaze koje su sudu prezentirale stranke.

10.4. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagatelji nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje ni u jednom od aspekata na koje ukazuje predlagatelj.

11. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog tužitelja je valjalo odbaciti u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil