Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2219/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TN iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Antoniu Šalovu, odvjetniku u Trogiru, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3 OIB: 55545787885, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika ŽUPANIJSKE CESTE SPLIT d.o.o. Split, R.Boškovića 22, zbog naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-507/2020-43 od 17. veljače 2026., dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-507/2020-43 od 17. veljače 2026. u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici s osnova imovinske štete isplati iznos od 3.888,59 eura:

- od toga za osobni automobil iznos od 3.745,93 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2026. pa do isplate,

- od toga za troškove liječenja iznos od 36,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2019. pa do isplate,

- od toga za troškove liječenja iznos od 26,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2020. pa do isplate,

- od toga za troškove liječenja iznos od 39,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. lipnja 2020. pa do isplate,

- za troškove odvoza vozila iznos od 39,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. studenog 2018. pa do isplate, te u dijelu t. II. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova neimovinske štete ukupni iznos od 1.042,74 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2026. pa do isplate i t. III. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-507/2020- 43 od 17. veljače 2026. u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da plati zakonske zatezne kamate na iznos od 3.745,93 eura s osnova imovinske štete za osobni automobil od 25. studenog 2018. pa do 16. veljače 2026., i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 3.745,93 eura s osnova imovinske štete za osobni automobil teku od 25. studenog 2018. pa do 16. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici, s osnove imovinske štete, isplati iznos od 3.888,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke pobijane presude. Nadalje, tuženiku je naloženo da tužiteljici, s osnove neimovinske štete, isplati iznos od 1.042,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. veljače 2026. do isplate, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, za iznos od 2.474,42 eura, odbijen (točka II. izreke). Ujedno je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.047,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. veljače 2026. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, pobijajući je u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, i to zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, osobito povrede iz čl. 354 . st. 2. t. 11. ZPP-a, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da je u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. U ovom postupku tužiteljica zahtijeva naknadu štete nastale na njezinu vozilu u štetnom događaju od 25. studenoga 2018., kada je vozilo tužiteljice naletjelo na odronjeno kamenje koje se nalazilo na kolniku državne ceste D8, na 58 km + 100 m.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP , a koju povredu u žalbi ističe tuženik jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Iz stanja spisa proizlazi sljedeće:

- da je 25. studenoga 2018. vozilo tužiteljice marke Ford, tip Fiesta, registarske oznake [registarska oznaka], naletjelo na odronjeno kamenje koje se nalazilo na državnoj cesti D8, na 58 km + 100 m, blizu mjesta [adresa],

- da iz zapisnika o očevidu Policijske postaje Trogir, broj 511-12-33-06-179/2018 od 25. studenoga 2018., proizlazi da se prometna nesreća dogodila izvan naselja (list 21 spisa),

- da se tužiteljica 20. veljače 2019. obratila tuženiku u mirnom postupku sa zahtjevom za naknadu štete, na što je tuženik odgovorio da ne postoji pravna osnova za naknadu štete jer ne obavlja poslove ophodnje, održavanja i rekonstrukcije predmetne ceste, već su ti poslovi povjereni društvu ŽUPANIJSKE CESTE SPLIT d.o.o., od kojega su zatraženi podaci o ophodnji predmetne dionice na dan prometne nezgode, pri čemu nije utvrđeno postojanje bilo kakvih predmeta koji bi ugrožavali odvijanje prometa,

- da je Policijska postaja Trogir 20. ožujka 2019. izdala obvezni prekršajni nalog protiv tuženika kao prvookrivljenika i HN kao odgovorne osobe tuženika, kojim su proglašeni krivima jer spornoga dana na mjestu prometne nesreće nisu uklonili kamenje koje se odronilo sa zemljanog usjeka na kolnik, uslijed čega je vozilo tužiteljice prednjim dijelom naletjelo na navedeno kamenje, čime su počinili prekršaj iz čl. 6. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama,

- da je tuženik tijekom postupka isticao prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da se prometna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu te da je stoga pasivno legitimirana jedinica lokalne samouprave, koja je dužna održavati, odnosno čistiti, javne ceste koje prolaze njezinim područjem. Nadalje je isticao da je tužiteljica upravljala vozilom u noćnim uvjetima vožnje po mokrom kolniku, da je na mogućnost odrona kamenja upozoravala prometna signalizacija te da je bila dužna prilagoditi brzinu vožnje uvjetima na cesti,

- da je u parnicu stupilo društvo ŽUPANIJSKE CESTE SPLIT d.o.o., kao umješač na strani tuženika.

8.1. Na ročištu održanom 8. travnja 2024. saslušan je svjedok PN, otac tužiteljice, koji je iskazao da se štetni događaj dogodio na mjestu na kojem nema kuća, odnosno izvan naseljenog mjesta, te da se na toj dionici vrlo često događaju odroni.

8.2. Istoga dana saslušan je i svjedok SN, sadašnji suprug tužiteljice, koji je iskazao da je tužiteljica nakon prometne nezgode bila u stanju teškog šoka, da se žalila na bolove u vratu te da je dva do tri tjedna nosila medicinski ovratnik i pohađala fizikalnu terapiju. Dodao je da se i danas pita što bi se dogodilo da je kamen pao na vozačevu stranu vozila, odnosno bi li tužiteljica uopće preživjela.

8.3. Na ročištu održanom 20. svibnja 2024. saslušan je svjedok JN, ophodar. Iskazao je da se prometna nesreća dogodila na dionici ceste izvan naseljenog mjesta. Naveo je da se na tom mjestu nalazi litica, dok je dio ceste zaštićen metalnom mrežom radi sprječavanja odrona, ali ne i sama litica. Nadalje je izjavio kako smatra da s litice, visoke između 10 i 15 metara i duge približno 50 metara, nije postojala opasnost od odrona, dok je dio ceste na kojem je ranije dolazilo do odrona u međuvremenu zaštićen željeznim mrežama te takva opasnost više ne postoji. Nije se mogao sjetiti vozila tužiteljice te je naveo da na tom mjestu nije često intervenirao. Iz ophodarskog dnevnika proizlazi da je njegova smjena trajala od 6,00 do 18,00 sati. Također je potvrdio da je u smjeru kretanja tužiteljice bio postavljen prometni znak koji upozorava na opasnost od odrona kamenja.

8.4. Na ročištu održanom 3. srpnja 2024. saslušana je svjedokinja ON, sestra tužiteljice, koja je iskazala da je tužiteljica nakon prometne nezgode bila vidno u šoku i vrlo uznemirena. Navela je da je vidjela kamenje koje je prouzročilo nezgodu te da se na mjestu događaja ni danas ne nalazi zaštitna ograda.

8.5. Na istom ročištu saslušana je i tužiteljica, koja je iskazala da štetni događaj i danas vrlo živo i intenzivno proživljava svaki put kada o njemu govori. Navela je da je toga dana krenula prema Šibeniku te da je počela padati slaba kiša, ali da su uvjeti na cesti bili dobri. Nakon što je prošla prometni znak upozorenja na opasnost od odrona kamenja te prešla otprilike 300 metara, ako ne i više, došla je na nenaseljeni predio uz koji se s lijeve strane nalazi duboka provalija, a s desne strme padine na kojoj se moglo uočiti veće kamenje. Iskazala je da je vozila u skladu s prometnim propisima kada je iznenada ispred nje pao veći kamen na koji je naletjela, nakon čega je izgubila stabilnost vozila te osjetila snažan strah da će sletjeti u provaliju. Nakon zanošenja vozilo se zaustavilo na kolniku, a iz vozila koje je dolazilo iz suprotnog smjera izašli su mladići koji su joj pružili pomoć. Nadalje je navela da se ni danas na mjestu događaja ne nalazi zaštitna ograda niti mreža, dok je prometni znak upozorenja na mogućnost odrona postavljen približno 500 metara od mjesta događaja, ondje gdje završava naselje. Istaknula je i da se opasna padina, na kojoj je i danas vidljivo kamenje koje se može odroniti, proteže u dužini od približno jednog do jednog i pol ki lometra. Izjavila je da je nakon nesreće dulje vrijeme osjećala snažan strah te da je događaj neprestano iznova proživljavala. Nakon određenog vremena počela je osjećati mučninu i glavobolju te je zatražila liječničku pomoć. Kako je u to vrijeme radila u ugostiteljstvu, nije si mogla priuštiti bolovanje pa su se simptomi nakon nekog vremena ponovno pojavili, zbog čega je ponovno zatražila liječničku pomoć i upućena je na fizikalnu terapiju. Ujedno je izjavila da se kamen odronio upravo u trenutku njezina nailaska na mjesto događaja.

8.6. Na ročištu održanom 12. rujna 2024. saslušan je svjedok ŠN, zaposlenik ŽUPANIJSKIH CESTA SPLIT d.o.o., koji je bio pozvan pristupiti na mjesto događaja nakon prometne nesreće. Iskazao je da misli da se nesreća dogodila na nenaseljenom području, no nije siguran. Sjeća se da se s jedne strane ceste nalazio usjek, a s druge stijena znatne visine, na kojoj, koliko se sjeća, nije bilo zaštitne mreže niti ograde. Također je naveo da su ophodari tijekom ophodnje dužni prijaviti postojanje opasnosti od odrona kamenja svojem neposredno nadređenom, koji potom poduzima odgovarajuće mjere.

9.1. U postupku je provedeno prometno-tehničko vještačenje radi utvrđenja dinamike nastanka prometne nezgode i visine nastale štete, po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet Marinu Žuniću, dipl. ing. U svom nalazu i mišljenju vještak je naveo da, s obzirom na to da na mokrom kolniku nisu ostali tragovi kočenja vozila prije udara u odronjeni kamen niti tragovi struganja nakon udara, a da su zatečeni položaji kamenja na kolniku bili promijenjeni, nije bilo dovoljno tehničkih elemenata za utvrđenje točne brzine kretanja vozila ni točnog mjesta udara vozila u odronjeni kamen.

9.2. Cijeneći oštećenja na vozilu i njegov zatečeni položaj nakon udara, vještak je zaključio da se vozilo tužiteljice u trenutku udara u kamen kretalo brzinom od približno 65 do 70 km/h. Naveo je da na predmetnoj dionici državne ceste D8 pokos u usjeku nije bio osiguran zaštitnom mrežom radi sprječavanja odrona kamenja. Također je utvrdio da su se uz sjeverni rub kolnika, gledano iz smjera kretanja vozila tužiteljice, nalazili prometni znakovi ograničenja brzine na 80 km/h, zabrane pretjecanja svih motornih vozila osim motocikla bez prikolice i mopeda te znak upozorenja na opasnost od pada kamenja.

9.3. Prema nalazu vještaka, mogućnost uočavanja odronjenog kamenja na kolniku ovisila je o dometu kratkih svjetala vozila tužiteljice, koja su u kritično vrijeme bila uključena, a njihov domet iznosio je između 40 i 80 metara. Polazeći od iskaza tužiteljice da je neposredno prije nailaska na mjesto događaja ispred nje iznenada pao veći kamen na koji je naletjela, vještak je zaključio da tužiteljica, čak i uz pravodobno reagiranje i kočenje u trenutku kada je mogla uočiti kamen na kolniku, nije imala tehničku mogućnost zaustaviti vozilo prije mjesta udara.

9.4. Vještak je nadalje naveo da se nestabilno kamenje i odroni zemlje na pokosima usjeka i zasjeka, koji pokazuju tendenciju odvajanja ili klizanja, moraju uklanjati čim se takva pojava uoči, dok se pokosi održavaju tako da se osigura propisani nagib i oblik te se, na mjestima na kojima postoji opasnost od odrona i klizanja kamenja, prekrivaju zaštitnim mrežama. Istaknuo je da odronjeno kamenje ne bi završilo na kolniku da je pokos bio zaštićen zaštitnom mrežom, budući da se cesta kao prometna građevina mora projektirati, izgrađivati, opremati, održavati i štititi na način koji osigurava sigurno i nesmetano odvijanje prometa.

9.5. Budući da prema utvrđenim oštećenjima popravak vozila nije bio ekonomski opravdan, jer je na vozilu nastala potpuna šteta, vještak je utvrdio da prosječna tržišna vrijednost predmetnog vozila iznosi 5.351,33 eura. Vrijednost ostatka vozila procijenio je na približno 30 % njegove tržišne vrijednosti, odnosno na 1.605,39 eura, slijedom čega je visinu štete na vozilu tužiteljice utvrdio u iznosu od 3.745,93 eura.

9.6. Na ročištu održanom 30. listopada 2025. vještak se očitovao na primjedbe i pitanja tuženika te izjavio da se prometna nezgoda dogodila na ravnom dijelu ceste, što proizlazi iz zapisnika o očevidu, odnosno na pravcu duljem od 100 metara. U odnosu na pitanje primjerene brzine kretanja u noćnim uvjetima vožnje, po oblačnom i kišovitom vremenu, naveo je da bi takva brzina trebala biti nešto niža od dopuštene brzine određene prometnim znakom, ali i da ovisi o brzini prometnog toka. S obzirom na to da je na predmetnoj dionici bilo postavljeno ograničenje brzine od 80 km/h, smatrao je da bi i brzina od 80 km/h, imajući u vidu da se radi o otvorenoj cesti s rijetkim prometom i bez pješaka, bila primjerena uvjetima vožnje.

9.7. U odnosu na pitanje najveće brzine pri kojoj bi bilo moguće izbjeći prometnu nezgodu, vještak je naveo da odgovor ovisi o tome prihvaća li sud iskaz tužiteljice da je kamen pao neposredno ispred njezina vozila. Ako se prihvati takav iskaz, tužiteljica ne bi imala tehničku mogućnost zaustaviti vozilo prije mjesta udara, neovisno o brzini kretanja. Isto bi vrijedilo i u slučaju da je kamen pao jednu ili dvije sekunde p rije nailaska vozila. Međutim, ako bi se utvrdilo da se kamen odronio ranije, tada bi tužiteljica, uz intenzivno kočenje u trenutku kada je mogla uočiti kamen na kolniku, odnosno na udaljenosti od oko 40 metara od mjesta udara, uspjela zaustaviti vozilo prije udara da se kretala brzinom od približno 60,17 km/h.

10.1. Na ročištu održanom 28. studenoga 2025. saslušan je sudski vještak dr. Mirko Lapčić, specijalist neurokirurgije, koji je iskazao da je fizikalno liječenje tužiteljice trajalo do 9. prosinca 2020., kada iz nalaza ortopeda proizlazi da tužiteljica više nije imala zdravstvenih tegoba. Na temelju medicinske dokumentacije i obavljenog vještačenja zaključio je da je tužiteljica trpjela bolove lakog intenziteta u trajanju od tri tjedna, da joj je tuđa pomoć i njega bila potrebna tijekom pet dana, po 15 minuta dnevno, te da joj je zbog posljedica ozljede životna aktivnost bila privremeno umanjena za 3 %.

10.2. Istoga dana saslušan je i sudski vještak dr. Nikola Sikirica, specijalist psihijatrije, koji je iskazao da je tužiteljica trpjela sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od dva do tri sata, sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od pet do sedam dana te sekundarni strah blažeg intenziteta u trajanju do četiri tjedna.

11.1. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud primijenio je odredbe čl. 1100. st. 1., čl. 1085., čl. 1095. st. 1. i čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) te je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, dok je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim. Naime, sud je utvrdio da se prometna nezgoda dogodila izvan naseljenog mjesta te da je upravo tuženik odgovoran za stanje kolnika na mjestu na kojem se dogodio štetni događaj.

11.2. Slijedom toga, tužiteljici je dosuđena naknada imovinske štete nastale na vozilu u iznosu od 3.745,93 eura, sukladno nalazu i mišljenju prometno -tehničkog vještaka. Nadalje, dosuđena joj je i naknada imovinske štete s osnove troškova liječenja, čija je visina utvrđena na temelju priloženih računa u iznosima od 36,50 eura, 26,54 eura i 39,81 eura, kao i naknada štete nastale zbog troškova prijevoza i vuče oštećenog vozila, pri čemu je osnovu i visinu tog zahtjeva dokazala dostavljenim računom u iznosu od 39,81 eura.

11.3. Na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, odnosno pretrpljene neimovinske štete, tužiteljici je dosuđen iznos od 1.042,74 eura.

12.1. Tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja. Navodi da je nesporno kako se prije mjesta prometne nezgode nalazio prometni znak upozorenja na opasnost od pada kamenja te da je do nezgode došlo u noćnim uvjetima vožnje, zbog čega je tužiteljica bila dužna prilagoditi brzinu konkretnim uvjetima na cesti. U tom smislu ističe da prometni znak ograničenja brzine na 80 km/h ne znači da je vozač dužan voziti upravo tom brzinom, već da brzina ne smije biti veća od propisanog ograničenja.

12.2. Nadalje navodi da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da bi se vozilo tužiteljice, čak i pod pretpostavkom da je kamen pao neposredno ispred njezina vozila, moglo zaustaviti prije mjesta udara da se kretalo manjom brzinom. Slijedom navedenoga smatra da je prvostupanjski sud bio dužan ispitati i ocijeniti doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja, a eventualno i njezinu isključivu odgovornost za nastanak prometne nezgode.

12.3. Tuženik se pritom poziva i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj postoji vremenski interval u kojem je isključena odgovornost subjekta koji upravlja odnosno gospodari cestom, i to od trenutka nastanka opasnosti na cesti do trenutka kada je ophodarska služba, odnosno cestar, objektivno mogao intervenirati i poduzeti odgovarajuće mjere radi uklanjanja opasnosti.

13.1. Naime, tuženik u žalbi ponovno ističe da njegova odgovornost nije dokazana. U tom smislu navodi da nije prihvaćen njegov dokazni prijedlog za provođenje očevida na mjestu prometne nezgode, koji je predložio još u odgovoru na tužbu, zbog čega smatra da odlučne činjenice nisu u potpunosti utvrđene.

13.2. Međutim, iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da se mjesto prometne nezgode nalazi izvan naseljenog mjesta. Ta je činjenica prije svega utvrđena zapisnikom o očevidu Policijske postaje Trogir, iz kojeg izrijekom proizlazi da se prometna nezgoda dogodila izvan naselja (list 21 spisa). Osim toga, navedena je okolnost potvrđena i iskazima svih saslušanih svjedoka koji su se o tome očitovali, uključujući svjedoke predložene od strane tužiteljice, ali i svjedoke predložene od strane tuženika. Tako je ophodar JN, svjedok na kojeg se tuženik poziva, izričito iskazao da se predmetna dionica nalazi izvan naseljenog mjesta, dok je i svjedok ŠN, zaposlenik društva ŽUPANIJSKE CESTE SPLIT d.o.o., naveo da se radi o nenaseljenom području. Jednako proizlazi i iz iskaza tužiteljice te ostalih saslušanih svjedoka.

13.3. Stoga pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, budući da tijekom postupka nisu utvrđene činjenice koje bi upućivale na zaključak da se štetni događaj dogodio na dijelu ceste za čije bi održavanje bila odgovorna jedinica lokalne samouprave. Štoviše, svi provedeni dokazi upućuju na suprotan zaključak.

13.4. Neosnovano tuženik ističe i da je odbijanjem prijedloga za provođenje očevida ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, sud nije dužan izvesti svaki predloženi dokaz, već samo one dokaze koje ocijeni potrebnima za utvrđivanje odlučnih činjenica. U konkretnom slučaju činjenica da se mjesto prometne nezgode nalazi izvan naseljenog mjesta već je bila pouzdano utvrđena drugim provedenim dokazima, zbog čega provođenje očevida nije bilo potrebno.

13.5. Konačno, pravilnost zaključka da se prometna nezgoda dogodila izvan naseljenog mjesta dodatno potvrđuju i ostale okolnosti utvrđene tijekom postupka, među kojima je i postojanje prometnog znaka kojim je na predmetnoj dionici određeno ograničenje brzine od 80 km/h. Takvo prometno rješenje u pravilu nije karakteristično za cestu koja prolazi kroz naseljeno mjesto, već upravo za otvorenu cestu izvan naselja, što predstavlja dodatnu indiciju koja potvrđuje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

13.6. Slijedom navedenog, žalbeni navodi kojima tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju i tvrdi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno nisu osnovani.

14.1. Odredbom čl. 16. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/22., 4/23., 133/23., 156/25. - dalje: ZC) propisano je da javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane sukladno važećim propisima, dok čl. 17. st. 1. ZC izričito propisuje obvezu njihova održavanja na način koji omogućuje sigurno odvijanje prometa za sve njegove sudionike. Nadalje, prema čl. 6. ZC javne ceste razvrstavaju se na autoceste, državne, županijske i lokalne ceste, dok iz čl. 2. st. 1. t. 18. ZC proizlazi da je upravo tuženik pravna osoba kojoj su povjereni poslovi upravljanja, građenja, rekonstrukcije i održavanja državnih cesta.

14.2. Nije sporno da se predmetni štetni događaj dogodio na državnoj cesti D8, pa je već iz samog zakonskog uređenja razvidno da odgovornost za njezino održavanje i sigurnost odvijanja prometa snosi tuženik.

14.3. Također, činjenica da je tuženik izvođenje pojedinih poslova održavanja povjerio drugoj pravnoj osobi ne dovodi do prestanka niti ograničenja njegove odgovornosti prema trećim osobama. Naime, odredbom čl. 33. st. 1. i 2. ZC izričito je predviđena mogućnost povjeravanja poslova održavanja ovlaštenom izvođaču, međutim time se ne prenosi zakonom propisana odgovornost za stanje i sigurnost javne ceste. Eventualni propusti izvođača održavanja mogu biti od značaja isključivo u međusobnom odnosu između tuženika i izvođača, ali ne mogu imati za posljedicu oslobađanje tuženika od odgovornosti prema osobama koje pretrpe štetu zbog neodgovarajućeg stanja ceste.

14.4. Nadalje, Pravilnik o održavanju cesta ("Narodne novine" br. 90/14., 3/21. – dalje: Pravilnik) jasno razlikuje poslove redovitog i izvanrednog održavanja. Tako redovito održavanje obuhvaća kontinuirani nadzor i pregled cesta te poduzimanje mjera radi uklanjanja svih zapreka i opasnosti koje mogu ugroziti sigurnost prometa, dok izvanredno održavanje obuhvaća složenije zahvate kojima se otklanjaju uzroci opasnosti i trajno osigurava stabilnost i sigurnost cestovne infrastrukture. U okviru takvih mjera, čl. 42. i čl. 45. Pravilnika predviđaju i sanaciju odrona te zaštitu pokosa i kosina od erozije i urušavanja.

14.5. Stoga okolnost da je ophodnja predmetne dionice ceste na dan štetnog događaja bila uredno obavljena sama po sebi nije dostatna za oslobođenje tuženika od odgovornosti. Naime, svrha ophodnje jest pravodobno uočavanje opasnosti i nedostataka na cesti, dok se sigurnost prometovanja osigurava tek poduzimanjem odgovarajućih mjera održavanja. Drugim riječima, uredno izvršena ophodnja ne može nadomjestiti propuštene mjere izvanrednog održavanja kada stanje pokosa i konfiguracija terena upućuju na postojanje trajne i predvidive opasnosti od odrona kamenja na kolnik.

14.6. Da je upravo izostanak takvih mjera u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja proizlazi i iz nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka. Vještak je izričito naveo da se nestabilno kamenje i odroni zemlje na pokosima usjeka i zasjeka moraju uklanjati čim se njihova nestabilnost uoči, a da se pokosi na mjestima gdje postoji opasnost od odrona moraju zaštititi odgovarajućim zaštitnim mrežama. Također je nedvosmisleno zaključio da odronjeno kamenje ne bi dospjelo na kolnik da je predmetni pokos bio zaštićen zaštitnom mrežom.

14.7. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je štetni događaj posljedica propusta u održavanju državne ceste, odnosno izostanka odgovarajućih mjera zaštite od odrona na mjestu za koje je tuženik bio odgovoran. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu te da njegova odgovornost prema tužiteljici postoji neovisno o tome što je pojedine poslove održavanja ugovorno povjerio trećoj osobi.

14.8. Zbog svega navedenoga žalbeni navodi kojima tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju i odgovornost za nastalu štetu nisu osnovani.

15.1. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud nije cijenio doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja.

15.2. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tužiteljica svojim ponašanjem pridonijela nastanku štete. Prometno-tehnički vještak utvrdio je da se vozilo tužiteljice u trenutku udara u odronjeni kamen kretalo brzinom od približno 65 do 70 km/h, dakle ispod dopuštene brzine od 80 km/h propisane prometnom signalizacijom na predmetnoj dionici ceste. Vještak je pritom naveo da bi se vozilo moglo zaustaviti prije mjesta udara samo pod pretpostavkom da se kamen nalazio na kolniku dovoljno dugo prije nailaska vozila te da se vozilo kretalo brzinom od približno 60,17 km/h.

15.3. Međutim, takva pretpostavka tijekom postupka nije dokazana. Naprotiv, tužiteljica je dosljedno iskazivala da se kamen odronio neposredno prije njezina nailaska na mjesto događaja, a takav iskaz nije opovrgnut niti jednim provedenim dokazom. Upravo polazeći od takve mogućnosti, vještak je izričito zaključio da tužiteljica, čak i uz pravodobnu reakciju i kočenje u trenutku kada je mogla uočiti kamen na kolniku, nije imala tehničku mogućnost zaustaviti vozilo prije mjesta udara.

15.4. Stoga sama okolnost da je teoretski bilo moguće izbjeći nezgodu pri manjoj brzini i pod drugačijim činjeničnim pretpostavkama ne predstavlja dokaz doprinosa tužiteljice nastanku štete. Za zaključak o podijeljenoj odgovornosti nije dovoljno utvrditi da bi se štetni događaj eventualno mogao izbjeći u drukčijim okolnostima, već je potrebno utvrditi da je oštećenik svojim postupanjem pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila. Takve okolnosti u ovom postupku nisu utvrđene.

15.5. Osim toga, valja imati na umu da je tužiteljica vozila brzinom nižom od dopuštene, na dijelu ceste koji je bio označen prometnim znakom upozorenja na mogućnost odrona kamenja, pri čemu je upravo postavljanje takvog prometnog znaka potvrda da je opasnost od odrona bila poznata osobama odgovornima za održavanje ceste. Međutim, sama činjenica postojanja znaka upozorenja ne oslobađa upravitelja ceste obveze poduzimanja odgovarajućih mjera održavanja i zaštite ceste od predvidivih opasnosti, niti na vozača prenosi rizik štete nastale zbog propusta u održavanju ceste.

15.6. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da na strani tužiteljice nije postojao doprinos nastanku štetnog događaja, pa žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani.

16.1. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-9/07-2 od 23. siječnja 2008., budući da se činjenične i pravne okolnosti toga predmeta bitno razlikuju od okolnosti konkretnog slučaja.

16.2. Naime, u predmetu na koji se tuženik poziva radilo se o štetnom događaju nastalom uslijed poledice na kolniku, odnosno o pitanju odgovornosti za obavljanje poslova zimskog održavanja cesta te o vremenskom razdoblju potrebnom da nadležne službe nakon nastanka poledice objektivno uoče opasnost i poduzmu odgovarajuće mjere radi njezina otklanjanja. Stoga je u tom predmetu kao odlučno pravno pitanje bilo razmatrano postoji li razumno vrijeme potrebno za intervenciju nadležnih službi od trenutka nastanka opasnosti do mogućnosti njezina uklanjanja.

16.3. Nasuprot tome, predmetni spor ne odnosi se na iznenadnu i trenutačnu promjenu stanja kolnika koju objektivno nije moguće odmah otkloniti, već na pitanje održavanja cestovne infrastrukture i poduzimanja preventivnih mjera radi sprječavanja odrona kamenja na kolnik. U konkretnom slučaju odgovornost tuženika ne temelji se na činjenici da odronjeno kamenje nije bilo uklonjeno neposredno nakon njegova pada na kolnik, nego na utvrđenom propustu poduzimanja odgovarajućih mjera održavanja i zaštite pokosa na dijelu ceste na kojem je postojala predvidiva opasnost od odrona.

16.4. Upravo je prometno-tehnički vještak utvrdio da predmetni pokos nije bio zaštićen zaštitnom mrežom te da odronjeno kamenje ne bi dospjelo na kolnik da su bile poduzete odgovarajuće mjere zaštite. Stoga je uzrok nastanka štetnog događaja u ovom slučaju vezan uz stanje cestovne infrastrukture i propuštanje mjera izvanrednog održavanja, a ne uz pitanje pravodobnosti intervencije ophodarske službe nakon nastanka pojedinačne opasnosti na kolniku.

16.5. Slijedom navedenog, pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se tuženik poziva nije primjenjivo na okolnosti ovog slučaja te ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o odgovornosti tuženika za nastalu štetu.

17. Slijedom svega navedenog, teret dokazivanja da je poduzeo sve potrebne i razumno očekivane mjere radi osiguranja sigurnog odvijanja prometa i sprječavanja nastanka štetnog događaja bio je na tuženiku. Međutim, tijekom postupka tuženik nije dokazao da su na predmetnoj dionici ceste bile poduzete odgovarajuće tehničke i zaštitne mjere kojima bi se otklonila ili bitno smanjila opasnost od odrona kamenja na kolnik. Tako nije dokazano da su na kritičnom mjestu bile postavljene zaštitne mreže, zaštitne ograde, potporni zidovi ili druga sredstva zaštite koja bi mogla spriječiti dospijevanje odronjenog kamenja na prometnicu. Naprotiv, iz provedenih dokaza, a osobito iz nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka, proizlazi da takve mjere nisu bile poduzete te da bi odgovarajuća zaštita pokosa spriječila nastanak predmetnog štetnog događaja.

18. Istodobno, tijekom postupka nije utvrđeno postojanje bilo kakvog doprinosa tužiteljice nastanku štete. Naime, prometno-tehničkim vještačenjem utvrđeno je da se vozilo tužiteljice kretalo brzinom nižom od dopuštene brzine propisane prometnom signalizacijom na predmetnoj dionici ceste. Nadalje, vještak je zaključio da tužiteljica, pod pretpostavkom da se kamen odronio neposredno prije njezina nailaska, nije imala tehničku mogućnost izbjeći nalet na kamen niti zaustaviti vozi lo prije mjesta udara. Ujedno je utvrđena jasna uzročno-posljedična veza između naleta vozila na odronjeni kamen i nastalih oštećenja na vozilu tužiteljice.

19. Stoga odronjeni kamen na kolniku predstavlja iznenadnu i neočekivanu prepreku za sudionike u prometu. Budući da je utvrđeno da je štetni događaj nastao kao posljedica propusta u održavanju državne ceste i nepoduzimanja mjera zaštite od predvidive opasnosti od odrona kamenja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da za nastalu štetu odgovara tuženik. Naime, šteta je nastala kao posljedica njegova propusta da postupi s pažnjom koja se od njega, kao osobe kojoj je zakonom povjereno upravljanje i održavanje državnih cesta, opravdano zahtijeva, pa je sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO dužan tužiteljici naknaditi nastalu štetu.

20. Pritom valja naglasiti da se odgovornost tuženika u ovom predmetu ne temelji na objektivnoj odgovornosti iz čl. 1063. ZOO, već na subjektivnoj odgovornosti za štetu. Drugim riječima, odgovornost tuženika proizlazi iz utvrđenog propusta u ispunjenju zakonom propisanih obveza održavanja i zaštite državne ceste te iz postojanja uzročne veze između tog propusta i nastale štete.

21. Vezano uz žalbene navode koji se odnose na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose troškova liječenja i troškova prijevoza oštećenog vozila, valja istaknuti da se prema odredbi čl. 1086. ZOO obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. U slučaju izdataka koje je oštećenik podmirio vlastitim sredstvima, šteta nastaje u trenutku njihova plaćanja. Kako je tužiteljica u spis priložila račune koji predstavljaju dokaz nastanka i podmirenja tih troškova (listovi 12-16 spisa), prvostupanjski je sud pravilno dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog računa.

22.1. Međutim, vezano za naknadu štete za osobni automobil, u konkretnom slučaju riječ je o nenovčanoj materijalnoj šteti koja prije presuđenja nije bila reparirana, odnosno tužiteljica nije dokazala da je štetu prethodno sanirala popravkom vozila. Stoga se visina takve štete utvrđuje naknadno u novcu, na temelju procjene njezine vrijednosti u sudskom postupku.

22.2. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u takvoj situaciji zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete teku od dana donošenja prvostupanjske presude, budući da tek tada dolazi do novčane valorizacije prethodno postojeće nenovčane štete.

22.3. Zbog navedenoga nije osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete za uništeno vozilo za razdoblje od dana kada je štetni događaj nastao do dana donošenja prvostupanjske presude (takav je stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama: broj Rev-95/1996-2 od 14. siječnja 1997. i Rev-185/03-2 od 22. prosinca 2004.).

23. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine", br. 138/23. i 107/25.). Kako tuženik u žalbi ne iznosi konkretne razloge kojima osporava njezinu pravilnost, a ovaj sud ne nalazi nepravilnosti na koje pazi po službenoj dužnosti, odluku o troškovima postupka valjalo je potvrditi kao pravilnu i zakonitu.

24. Slijedom navedenoga, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić