Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3638/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JIA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivi Grga, odvjetniku u Splitu, protiv 1. tuženika HRVATSKE PROVINCIJE SV. JERONIMA FRANJEVACA KONVENTUALACA, Sveti Duh 31, Zagreb, OIB: 69422821370, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Planinić, Šoljić i partneri d.o.o., Donje Svetice 46 C, Zagreb, 2. tuženika SPLITSKO – MAKARSKE NADBISKUPIJE, Poljana kneza Trpimira 7, OIB: 49607807960, zastupanog po punomoćniku Mati Tomislavu Perošu, odvjetniku u Splitu i 3. tuženika UI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama 1. i 3. tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-113/2025-7 od 9. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe 1. i 3. tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-113/2025-7 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I i III izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 20.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se zahtjev tužitelja spram tuženika ad.1 i ad.3 za solidarnu isplatu više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 20.000,00 EUR koje teku od 11.prosinca 2018.godine do presuđenja odbija kao neosnovan; te se zahtjev tužitelja spram tuženika ad.1 i ad.3 za solidarnu isplatu više zatraženog iznosa od 13.180,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11.prosinca 2018.godine do isplate odbija kao neosnovan.

II. Odbija se u odnosu na tuženika ad. 2 zahtjev tužitelja u cijelosti, a kojim je isti zatražio od ovog tuženika isplatu iznosa od 33.180,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11. prosinca 2018. godine do isplate, solidarno sa tuženicima ad. 1 i ad.

3.

III. Nalaže se tuženicima ad. 1 i ad. 3 solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.753,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku ad. 2 parnični trošak u iznosu od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude pod stavkom I izreke i odluke o parničnom trošku pod stavkom III izreke žale se 1. i 3. tuženici zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlažu podnesene žalbe usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba 1. tuženika nije osnovana.

4. Žalba 3. tuženika nije osnovana

5.1. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu sadržajno ukazuju žalitelji u svojim žalbama.

5.2. Također, nisu ostvarene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, a nije se ostvarila niti u žalbi tuženika označena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u svezi članka 8. ZPP.

5.3. Na te žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojim ne i zašto.

5.4. Zbog izloženog, kako je sud prvog stupnja u provedenom postupku ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja (rođenog **.**.1982.) za naknadu nematerijalne štete uzrokovane štetnim radnjama od strane 3. tuženika koji ih je počinio kao gvardijan u sakristiji crkve ... u [adresa], u listopada 1997., pobliže opisanom u činjeničnim navodima tužbe, kada je koristeći svoj položaj nad maloljetnim tužiteljem, tada u dobi od 15 godina, iskoristivši njegovu nedovoljnu duševnu razvijenost, kao nositelj autoriteta i povjerenja koje mu daje institucija u kojoj djeluje, uspostavio neželjeni kontakt i izvršio bludne radnje na štetu tužitelja, a o kojem događaju nije bilo neposrednih očevidaca, uslijed kojih protupravnih radnji je tužitelj pretrpio strah, nanesene su mu duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i povrijeđena mu je čast, ugled i dostojanstvo, s time da je u vrijeme štetnog događaja 3. tuženik kao član reda 1. tuženika bio raspoređen na mjesto gvardijana navedene crkve od strane 1. tuženika.

7. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika i šteta, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete te protupravnost. Teret dokaza o postojanju ovih pretpostavki je na oštećeniku, dok je, obzirom na načelo presumirane krivnje, teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku.

8. Odredbom čl. 41. Ustava Republike Hrvatske je propisano kako su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države, a odredbom čl. 6. st. 3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02, 73/13 - dalje: ZOPPVZ), propisano je da su vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica, neprofitne pravne osobe, to 1. tuženik nedvojbeno djeluje kao pravna osobe u Republici Hrvatskoj, o čemu se vodi posebna evidencija pri nadležnom Ministarstvu pravosuđa i uprave. Vjerska zajednica prema članku 4. ZOPPVZ ne smije djelovati protivno pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu prava i sloboda drugih, što implicira obvezu odgovornog djelovanja.

9. Odgovornost crkvene pravne osobe za štetu nastalu seksualnim zlostavljanjem koje počini svećenik jedno je od najsloženijih pitanja suvremenog građanskog prava. Poseban problem nastaje zato što svećenik u hrvatskom pravnom sustavu nije klasični zaposlenik Crkve u smislu radnog odnosa, pa se odgovornost crkvene zajednice ne može jednostavno temeljiti na čl. 170. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji uređuje odgovornost poslodavca za zaposlenika odnosno na čl. 171. ZOO koji uređuje odgovornost drugih pravnih osoba koje samostalno obavljaju djelatnost osobnim radom koji uređuje odgovornost zaposlenika na radu ili u vezi s radom, a sve vezano uz odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO/05, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud.

10. Unatoč tome, suvremena europska i komparativna praksa sve više prihvaća mogućnost odgovornosti crkvenih institucija kroz šire koncepte institucionalne odgovornosti. Polazište takvog pristupa jest da svećenik ne djeluje samo kao privatna osoba, nego kao nositelj autoriteta i povjerenja koje mu daje sama institucija u kojoj djeluje. Crkva mu omogućuje pastoralnu službu, pristup djeci i ranjivim osobama, korištenje crkvenih prostora te društveni i moralni autoritet. Upravo taj institucionalni položaj često omogućuje odnos dominacije i povjerenja bez kojeg zlostavljanje ne bi bilo moguće izvršiti na isti način.

11. U hrvatskom pravu takva bi se odgovornost mogla izvoditi prvenstveno iz općih pravila deliktne odgovornosti iz čl. 154. ZOO/91, a sada 1045. ZOO/05. Tada Crkva ne bi odgovarala samo za tuđu radnju, nego za vlastiti propust: primjerice ako nije nadzirala svećenika, ignorirala prijave, premještala počinitelja ili nije poduzela razumne mjere zaštite djece. Posebno su važni klasični instituti "culpa in vigilando" i "culpa in eligendo", odnosno odgovornost zbog propusta nadzora ili pogrešnog izbora osobe kojoj je povjerena služba.

12. Odgovornost vjerske zajednice za štetu stoga nastaje prema općim propisima o odgovornosti za štetu (Zakon o obveznim odnosima) samo ako je šteta prouzročena u okviru djelovanja ovlaštenih zastupnika ili djelatnika u obavljanju njihovih funkcija, ako je štetna radnja redovnika nastala u okviru pastoralne službe samostana jer je počinjena tijekom aktivnosti koje samostan organizira i nadzire, a u kojima redovnik djeluje u ime zajednice i obavlja zadatke koje mu je povjerila, pri čemu njegova funkcija omogućuje pristup žrtvi, a autoritet koji proizlazi iz hijerarhijskog položaja i pripadnosti redu korišten je za ostvarivanje utjecaja nad štićenikom.

13. Štetna radnja redovnika smatra se učinjenom u okviru pastoralne službe kada je nastala tijekom aktivnosti koje samostan organizira i nadzire, primjerice vođenja vjerskih obreda, obrazovnih ili karitativnih programa, pri čemu je redovnik obavljao zadatke koje mu je zajednica povjerila i u kojima djeluje u ime samostana. Položaj redovnika omogućio je pristup žrtvi jer je član zajednice, djeca ili druge osobe stupaju u kontakt upravo zbog njegove funkcije i povjerenja koje redovnik uživa kao službenik zajednice. Nadalje, on koristi autoritet koji proizlazi iz pripadnosti redu jer njegov položaj u hijerarhiji i obveza poslušnosti prema poglavaru daje mu legitimitet i autoritet u odnosu na štićenike ili vjernike. Stoga, ako je štetna radnja proizašla iz organiziranih aktivnosti samostana, uz omogućeni pristup i korištenje službenog autoriteta, postoji funkcionalna povezanost između počinjenog djela i samostana.

14. Uz funkcionalnu povezanost, pravna osoba može biti odgovorna i zbog propusta nadzora, odnosno ako nije adekvatno nadzirala djelatnike ili članove i time propustila spriječiti štetu, a ta se odgovornost temelji na vlastitoj krivnji pravne osobe. Ukratko, funkcionalna povezanost određuje je li šteta povezana sa službenom funkcijom, dok se kod propusta nadzora ispituje postoji li krivnja pravne osobe zbog neadekvatnog nadzora, što bi opravdavalo zaključak da za nastalu štetu odgovara vjerska zajednica kao pravna osoba.

15. Slijedom izloženog, temelj za odgovornost vjerske zajednice kao pravne osobe u hrvatskom pravu je opće pravilo o odgovornosti pravne osobe za štetu koju prouzroči osoba koja za nju obavlja određene poslove prema Zakon o obveznim odnosima.

16. Iako u konkretnom slučaju nije bilo neposrednih očevidaca predmetnog štetnog događaja, prvostupanjski je sud iz iskaza tužitelja, kojem je u cijelosti poklonio vjeru kao životno uvjerljivom, kao i iskaza svjedoka fra UIA, kojem se tužitelj, stekavši povjerenje u njega, za vrijeme dok je on (zbog premještaja 3. tuženika iz crkve ... u [adresa] u [adresa]) od 2006. do 2010. bio gvardijan iste te crkve, u posebnim okolnostima povjerio, koji je također u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv, logičan i životan i kao takav suglasan navodima iz njegove ovjerene pisane izjave, utvrdio da je 3. tuženik na štetu tužitelja u listopadu 1997. u sakristiji crkve ... u [adresa] počinio sve ono što je tužitelj potanko u činjeničnim navodima tužbe i u svom iskazu pred sudom detaljno opisao, odnosno da je 3. tuženik nad tada mlt. tužiteljem počinio bludne radnje ( svaka radnja učinjena na tijelu druge osobe, osim spolnog odnošaja ili s njime izjednačene spolne radnje, kojim se ide za zadovoljenjem spolne pohote, pri čemu se vrijeđaju spolne slobode i spolno ćudoređe), da se radi o seksualnom zlostavljanju mlt. djeteta (tužitelja), dakle deliktu koji ima sva obilježja kaznenog djela neovisno o tome što Županijsko državno odvjetništvo u Splitu nije pokrenulo kazneni postupak protiv 3. tuženika, kao direktnog štetnika zbog zastare, jer je građansko pravna odgovornost šira od kaznene, a sam nastanak predmetnog štetnog događaja, nakon obrade tužitelja, nisu isključili niti medicinski vještaci koji su proveli kombinirano psihilogijsko/psihijatrijskog vještačenje u ovom predmetu, to je, suprotno žalbenim navodima 1. i 3. tuženika, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se utuženi štetni događaj zaista dogodio u sakristiji crkve ... u [adresa] u listopadu 1997. na štetu tada mlt. tužitelja u dobi od 15 godina od strane 3. tuženika kao direktnog štetnika.

17. Tijekom postupka utvrđeno je i da je 2017. i 2018. proveden crkveni sudski postupak u skladu sa odredbama kanonskog prava u odnosu na 3. tuženika koji je rezultirao otpustom 3. tuženika iz Reda franjevaca konventualaca, razrješenjem svih obaveza koje proizlaze iz svetog reda uz trajnu zabranu slavljenja sakramenata, poučavanje te bilo kakvog javnog nastupa u ime Crkve odlukom Svetog Oca Franje od 28. lipnja 2018., kako to proizlazi iz dopisa 1. tuženika na listu 127. spisa.

18. Suprotno žalbenim navodima 1. tuženika prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Naime, 3. tuženika je kao člana reda 1. tuženika na mjesto gvardijana Crkve ... u [adresa] rasporedio upravo 1. tuženik kao pravna osoba, koji duhovni položaj i mjesto je 3. tuženik trebao izvršavati u ime i za račun 1. tuženika u skladu s crkvenim naukom i pravilima Svete crkve, s kojim je nedvojbeno bio funkcionalno povezan jer ga je kao gvardijan javno predstavljao pred vjernicima. Osim toga, 1. tuženik je kao krovna institucija franjevačkog reda u RH nad 3. tuženikom, kao svojim članom i gvardijanom kao i nad svim ostalim članovima svoga reda morao vršiti nadzor i kontrolu njihovog djelovanja, što je u konkretnom slučaju nedvojbeno izostalo, a time je propustio spriječiti nastalu štetu, to se odgovornost pravne osobe 1. tuženika temelji na vlastitoj krivnji, a što je u konačnici rezultiralo odlukom Svete stolice o otpustu i razrješenju 3. tuženika svih obveza koje proizlaze iz svetog reda. Sve navedeno ukazuje da je 1. tuženik vlastitim propustom nadzora omogućio 3. tuženiku da nekontrolirano, ostvaruje svoje pedofilske sklonosti na štetu mlt. muških vjernika, pa tako i u ovom konkretnom slučaju na štetu maloljetnog tužitelja, jer bi u suprotnom, bilo logično za očekivati da je već nakon prvih saznanja o takvom krajnje neprimjerenom postupanju 3. tuženika i seksualnom zlostavljanju mlt. vjernika 1. tuženik spriječio 3. tuženika njegovim promptnim razrješenjem i udaljenjem iz crkve, a ne samo premještanjem na drugu lokaciju.

19. Nadalje, utvrđeno je da je 1. tuženik tužitelju uputio nekoliko dopisa i to 1.kolovoza 2018.godine (list 29 i 127 spisa) iz kojeg proizlazi da ga obavještava o relevantnome iz postupka koji se vodio protiv 3. tuženika i obraća mu se priopćenjem kao žrtvi 3. tuženika prije službenog priopćenja, zatim od 27.svibnja 2018.godine (list 27 spisa) i 23. lipnja 2018. (list 28 spisa), oba dopisa potpisana po fra ZI, provincijalnom ministru 1. tuženika u kojima se zapravo priznaje protupravno postupanje 3. tuženika i njegova krivnja zbog kaznenog djela seksualnog zlostavljanja maloljetnika te se tužitelju iskazuje najiskrenije žaljenje i suosjećanje sa njim i ostalim žrtvama pedofilije, izražava mu se i zahvala na hrabrosti i odvažnosti, što je svojim osobnim zalaganjem pomogao u rasvjetljavanju činjeničnog stanja, iz kojih dopisa jasno proizlazi 1. tuženik tada nije dvojio da je 3. tuženik počinio sve ono što je dovelo do njegovog razrješenja iz reda i crkve te zabrane obavljanja dužnosti svećenika, kao i to da je tužitelj jedna od njegovih pedofilskih žrtava.

20. Osim toga, Fra ZI (odgovorna osoba 1. tuženika) dao je i priopćenje za javnost u kojem navodi da je prethodna istraga pokrenuta protiv 3. tuženika kao člana Samostana ... u [adresa], osumnjičenog za grijeh protiv šeste zapovijedi Dekaloga s maloljetnom osobom u završnoj fazi, nakon zaključenja Prethodne istrage dokazni materijal da je proslijeđen 15.svibnja 2018. Generalnoj kuriji Reda franjevaca konventualaca (također 1. tuženika), nakon čega je generalni ministar Reda franjevaca konventualaca fra FI u žurni postupak proslijedio dokumentaciju Kongregaciji za nauk vjere, nadležnoj za najteža kaznena djela. Dana 23. svibnja 2018. Generalnom ministru Reda (također 1. tuženik) stigla je zamolba fra CI u kojoj spomenuti, svjestan svojih pogrešaka, kako bi omogućio što prije vršenje pravice prema žrtvama, a zbog dobra Crkve i reda, moli oprost od obveza koje proizlaze iz svetog reda, a da se kazneni postupak ne bi morao održati, budući da bi se osumnjičenome za počinjeno kazneno djelo ovim putem udijelilo ono što zahtijeva najteža kanonska kazna. Nakana ovog priopćenja je bila obavijestiti zainteresiranu javnost, napose žrtve s kojima suosjećaju, da se na spomenutom slučaju radi intenzivno, kako bi se pravda izvršila i vratilo povjerenje.

21. S obzirom da je utvrđeno da se štetna radnja (delict) na štetu tada maloljetnog tužitelja dogodio u sakristiji crkve ... u [adresa], u listopadu 1997. od strane 3. tuženika, on kao neposredni počinitelj i direktni štetnik, odgovara tužitelju osobno za utuženu štetu temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZOO/91, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

22. S obzirom da je prvostupanjski sud ispitao i utvrdio da postoji hijerarhijska i organizacijska veza između 1. i 3. tuženika, predmetna štetna radnja je u vezi s pastoralnom funkcijom 3. tuženika kod 1. tuženika, a njegov svećenički položaj gvardijana crkve ... u [adresa] mu je omogućio ili olakšao nastanak štetne radnje i štete tužitelju, to i po ocjeni ovog suda postoji funkcionalna povezanost i građanskopravna odgovornost 1. tuženika za štetu koju je tužitelju kao mlt. vjerniku nanio član reda i čelnik (gvardijan) crkve ... u [adresa] tijekom obavljanja povjerene mu redovničke zadaće i dužnosti.

23.1. Osim toga, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je 1. tuženik znao za nedopušteno i protupravno ponašanje i pedofilske sklonosti 3. tuženika prema mlt. dječacima (pedofilija) a nije odmah i promptno reagirao već je takvo njegovo neprimjereno postupanje prikrivao.

23.2. O navedenom je svjedočio fra UIA, istinitosti kojeg iskaza 1. i 3. tuženici nisu prigovarali, da je još 12. veljače 2000. od tajnika provincije SI osobno saznao da je 3. tuženik suspendiran zbog pedofilije, kada je upravo on tajnika informirao o tužitelju kao mlt. žrtvi 3. tuženika. Isti svjedok je potvrdio i da je od župljana čuo pritužbe o njegovom gey ponašanju, a da je od radnika (kuharice i voditeljice dječjeg zbora) u samostanu čuo da je 3. tuženik u svoju sobu vodio dečke, s time da ga je biskup suspendirao tek nakon pritužbe oca jednog retardiranog dječaka koji se ocu požalilo na istovrsno ponašanje 3. tuženika.

24. Dakle, 1. tuženik je unatoč saznanjima o pedofilskim sklonostima i seksualnim zlostavljanjima mlt. dječaka unutar crkve, počinjene delikte prikrivao, a u odnosu na njegovo daljnje istovrsno protupravno djelovanje je propuštao dužni nadzor, sve do odluke Svetog Oca J od 28. lipnja 2018. kojom je konačno 3. tuženik otpušten i udaljen iz Reda franjevaca konventualaca i razriješen svih obaveza koje proizlaze iz svetog reda uz trajnu zabranu slavljenja sakramenata, poučavanje te bilo kakvog javnog nastupa u ime Crkve.

25. Zbog izloženog, a suprotno žalbenim navodima, 1. tuženik je u konkretnom slučaju odgovoran za nastalu štetu tužitelju ne samo zbog funkcionalne povezanosti nego i zbog vlastite krivnje (propusta nadzora), a ova oba temelja mogu postojati paralelno.

26. Također, ispunjene su i pretpostavke odgovornosti više osoba za istu štetu, i stoga je odgovornost 3. i 1. tuženika solidarna prema čl. 206. ZOO.

27.1. Tijekom postupka, provedenim vještačenjem, utvrđeno je da je tužitelj osoba kod koje je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti koji se u međunarodnoj klasifikaciji bolesti označava kao F60, a predstavlja produkt biološke predispozicije svakog pojedinca za razvoj poremećaja, kao i okolinskih faktora, te da se stoga može reći da je navedeni traumatski događaj iz 1997. (ukoliko se dogodio) jedan od kontribucijskih faktora (uz još neke druge koje je tužitelj naveo u intervjuu) za razvoj ovog poremećaja i njegovo manifestiranje s navedenim simptomima, te samim time njegovu socijalnu disfunkcionalnost zbog kojeg kod tužitelja postoji umanjenje životnih aktivnosti u intervalu od 30-35%, dok je tužitelj u trenutku traumatskog događaja doživio primarni strah u trajanju od nekoliko minuta, nakon čega se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju sljedeća 24 sata, zatim sekundarni strah umjerenog intenziteta sljedeća dva tjedna te sekundarni strah blažeg intenziteta sljedećih 6-8 mjeseci. Strah blažeg intenziteta je periodično prisutan i danas i isti da je uključen u postotak umanjenja životnih aktivnosti, s time da se umanjenje životne aktivnosti očituje kao skup perzistentnih neugodnih emocija, stalnom potrebom za psihijatrijskim tretmanom, jasnim znakovima promjene ličnosti, disfunkcionalnošću na području partnerskih odnosa, nemogućnosti adaptacije na strukturiraniju sredinu sa određenim specifičnim zahtjevima, čestim nepredvidivim promjena raspoloženja, naznačenom slobodno flotirajućom anksioznošću, psihomotornim nemirom, paranoidnim interpretacijama realiteta zbog čega će češće može ulaziti i konflikte sa okolinom.

27.2. Vještaci su posebno istakli da psihijatrijsko liječenje tužitelja vezano uz predmetni štetni događaj traje od 2002. do danas, s obzirom da je granični poremećaj ličnosti kronično stanje sa mogućim nepredvidljivim oscilacijama stanja, te da će stoga tužitelj i dalje imati potrebu za psihijatrijskim liječenjem i terapijom, a isto tako sama nepredvidljivost psiholoških reakcija osoba koje pate od graničnog poremećaja ličnosti i oscilirajuća simptomatologija, ne daju bazične medicinske argumente na osnovu kojih bi vještak mogao sa sigurnošću predvidjeti daljnji tijek događanja u psihičkom stanju tužitelja.

28. Ove odlučne činjenice žalbenim navodima 1. i 3. tuženika nisu dovedene u sumnju, pa ih prihvaća i ovaj sud jer iz iznesenog ni na koji način ne proizlazi da se tužiteljevo zdravstveno stanje stabiliziralo 2002.

29.1. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je kombinirano medicinsko vještačenje u ovom predmetu provedeno sukladno odredbama čl. 258. -261. ZPP. Naime, sudski vještaci-liječnici dr. U i mr. Z svoje su nalaze i mišljenje zasnovali na priloženoj medicinskoj dokumentaciji u spisu kao i osobnom pregledu tužitelja, razgovoru i opsevaciji, dali su ih okolnosno, uvjerljivo i u skladu s pravilima medicinske struke, a prilikom saslušanja na glavnoj raspravi argumentirano su otklonili sve iznesene primjedbe kada su naveli da se ne može precizno odrediti i vrednovati kontribucijski faktor predmetnog traumatskog događaja u odnosu na druge čimbenike za razvoj ovog poremećaja, ali se sa sigurnošću može reći da je ovaj traumatski događaj doprinio razvoju graničnog poremećaja ličnosti kod tužitelja, dok 1. i 3 tuženici tijekom postupka nisu dokazali suprotno.

29.2. Budući da 1. i 3. tuženici nakon očitovanja liječnika vještaka nisu imale daljnjih primjedbi niti prigovora, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio kombinirani nalaz i mišljenja spomenutih vještaka i njihovo usmeno očitovanje, na temelju kojih je nedvojbenim utvrđena uzročno-posljedična veza između štetne radnje i posljedica (štete) koju tužitelj zbog iste trpi.

30. Stoga se 3. tuženik u žalbi neosnovano poziva na podatke iz zdravstvenog kartona tužitelja koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje prije štetnog događaja, kojima bez uporišta u stanju spisa neosnovano pokušava dovesti u sumnju sve prethodno utvrđeno i detaljno obrazloženo

31.1. Neutemeljeno žalitelji u svojim žalbama prigovaraju i visini dosuđene naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu.

31.2. Naime, utvrđene relevantne okolnosti u smislu čl. 200. ZOO prema motrištu ovoga suda, u potpunosti opravdavaju dosuđene iznose naknade za sve vidove nastale štete, koje je tužitelju dosudio prvostupanjski sud u točki 51. obrazloženja, koja naknada u svojoj ukupnosti predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju za nematerijalnu štetu koju je tužitelj pretrpio zbog posljedica predmetnog štetnog događaja. Stoga je, obzirom na utvrđeni intenzitet i trajanje pretrpljenog straha, stupanj umanjenja životne aktivnosti kao i duševne boli zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva pravilno uzeto u obzir da je tužitelj traumatiziran kao maloljetnik u dobi od 15 godina kada je iskorištena njegova nedovoljna duševnu razvijenost i nad njim je uspostavljen neželjeni spolni kontakt i izvršene bludne radnje, koje su, po svojoj prirodi, ponižavajući napad na tuđu spolnu slobodu kojim je znatno narušeno i njegovo ljudsko dostojanstvo. Stoga nisu osnovani žalbeni prigovori 1. i 3. tuženika da je naknada za navedenu nematerijalnu štetu dosuđena u previsokom iznosu, a suprotni žalbeni prigovori 1. i 3. tuženika u tom pogledu nemaju nikakvog opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

32. Vezano uz prigovor zastare naknade štete, imajući u vidu da prema nalazu i mišljenju vještaka liječenje tužitelja traje od 2002.godine do danas, s obzirom da je granični poremećaj ličnosti kronično stanje sa mogućim nepredvidljivim oscilacijama stanja i da će stoga tužitelj i dalje imati potrebu za psihijatrijskim liječenjem i terapijom, a isto tako sama nepredvidljivost psiholoških reakcija osoba koje pate od graničnog poremećaja ličnosti i oscilirajuća simptomatologija, ne daju bazične medicinske argumente na osnovu kojih bi vještak mogao sa sigurnošću predvidjeti daljnji tijek događanja u psihičkom stanju tužitelja, ovaj sud se u okolnostima konkretnog slučaja poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev - 1461/2024 -2 koje u cijelosti prihvaća, a kojim se reafirmira pravno shvaćanje iz ranijih odluka Rev -3077/2019-2 od 11. srpnja 2023. i Rev -606/16-2 od 18. listopada 2016., a prema kojem je kao dan dospijeća obveze naknade štete (iznimno) pravilno uzet dan kada je izrađen nalaz i mišljenje vještaka, kojim je utvrđen obim štete koju tužitelj trpi. Naime, pod saznanjem za štetu smatra se ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine..", to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare kao neosnovan.

33. Naime, tužitelju su kao žrtvi seksualnog zlostavljanja i počinjenog kaznenog djela bludnih radnji nad njim kao maloljetnikom psihičke posljedice postale jasnije unatoč tome što se ambulantno liječio od 2002., tek nakon hospitalizacije 2018., a razmjera svih posljedica (opsega štete) postao je svjestan izradom nalaza i mišljenja vještaka u ovom predmetu

34. Budući da odluku o troškovima postupka pod stavkom III izreke pobijane presude žalitelji određenim žalbenim navodima ni ne pobijaju, a ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu nije dovedena u sumnju.

35. Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić