Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1778/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Marijana Vugića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Valentini Kolar, odvjetnici u Zagrebu, Kralja Držislava 4, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u OD Porobija i Porobija u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-411/2025-34 od 2. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-411/2025-34 od 2. ožujka 2026.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-411/2025-34 od 2. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarskog franka iz čl. 1. točka 2. ugovora o kreditu od 7. rujna 2026. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita.

Pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže presudu suda prvoga stupnja preinačiti u smislu žalbenih navode i da mu se dosudi trošak žalbenog postupka.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl . 365. st. 2. ZPP. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u chf u dijelu kojim je ugovoreno kredit vratiti uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te za isplatu više plaćenog iznosa. Kredit je konvertiran. O zahtjevu tužitelja djelomično je odlučeno prvostupanjskom odlukom P-850/22-16 od 17. siječnja 2024. koja je djelomično potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1083/24-2 od 9. rujna 2025. te je ostalo za odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno vraćati kredit uz valutnu klauzulu. (članak 1. točka 2. Ugovora o kreditu) te o zahtjevu stranaka za naknadu parničnog troška.

7. Iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih raz loga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Pri tome , ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru kojeg su zaključili tužitelj i tuženik identična je ugovornim odredbama o kojima se raspravljalo u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz kojih razloga se je tužitelj temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a mogao pozivati na utvrđenja iz presude donesene u tom sporu.

8. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

9. Na tragu tumačenja odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz presude suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014., nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego je potrebno da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

10. Uz iznijeto, odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

11. Zato je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilna prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. st. 2. Ugovora o kreditu.

12. I odluka o parničnom trošku je, suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, pravilna i zakonita, kako u osnovu (čl. 155. st. 1. ZPP) tako i visini (čl. 154. st. 4. ZPP). Tužitelj je u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda K i Z od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman. Osim toga kako je svaka od stranaka u ovom sporu uspjela djelomično to je ovaj drugostupanjski sud suglasan sa stavom prvostupanjskog suda da troškove ove parnice, snosi svaka stranka svoje.

13. Slijedom sveg navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

14. Kako stranke sa žalbama nisu uspjele to je o zatraženim troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 166. st. 1 ZPP kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.