Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-313/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4419/2024-9 od 17. srpnja 2025. i dopunskog rješenja istog suda poslovni broj P- 4419/2024-15 od 26. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4419/2024- 9 od 17. srpnja 2025. godine.

II Odbija se žalba tužitelja BC kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda, u dijelu pod točkom III. izreke, kojim tužitelju nije dosuđen daljnji trošak parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja BC i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovane i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4419/2024-15 od 26. kolovoza 2025., u dijelu kojim tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen daljnji trošak postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 29. ožujka 2006. godine, zaključenog između stranaka, koja glasi „3,30%, od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 455,63 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2006. do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 428,08 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno je dopunskim rješenjem naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 62,50 eur za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Protiv navedene presude i dopunskog rješenja žali se tuženik iz svih razloga navedenih u članku 353. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te tužitelj u dijelu u kojemu nije dosuđen daljnji trošak parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijana presuda i rješenje preinače, odnosno ukinu i traže troškove sastava žalbi.

4. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka i članka 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 455,63 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

10. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on predmetni kredit podigao za kupnju automobila, a kredit je realiziran u autokući, te u banci nije niti bio, a vidio je odredbu o ulaznoj naknadi, te je pitao za što to služi i rečeno mu je da su to neki troškovi kredi ta i da to tako mora biti, a na visinu te naknade nije mogao utjecati, niti je stekao dojam da bi mu se ona mogla umanjiti. Ugovor ga je čekao pripremljen u banci i on ga je preuzeo napisanog i gotovog radi ovjere.

14. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da je obavijestio tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

15. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od iznosa kredita zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

16. Pri tome je sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti sporne odredbe i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da je predmetna odredba ništetna.

17. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

18. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

19. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

20. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

22. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

24. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila. Pri tome neosnovano tuženik smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da se radi o ništetnoj odredbi pa je potraživanje tužitelja dospjelo na dan uplate jednokratne naknade.

25. Slijedom navedenog sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi jednokratnu naknada od iznosa kredita i isplatu iznosa od 455,63 eura, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.

26. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja glede određivanja troška parničnog postupka, jer je sud prvog stupnja pravilno dosudio visinu tog troška, budući da u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kondemnatorni zahtjev (isplata) je logična posljedica deklaratornog zahtjeva (ništetnost), te se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost kondemnatornog zahtjeva koji, u smislu odredbe čl .

35. st. 1. ZPP, predstavlja glavni zahtjev, pa je sukladno tome sud prvog stupnja visinu troška utvrdio prema kondemnatornom zahtjevu za isplatu, a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa suprotni žalbeni navodi tužitelja protiv presude i dopunskog rješenja o trošku nisu osnovani.

27. Isto tako neosnovani su i žalbeni navodi tuženika protiv dopunskog rješenja glede zahtjeva tužitelja za naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude, budući da je punomoćnik tužitelja pristupio tom ročištu, pa sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife ima pravo na dosuđenje tog troška, zbog čega mu je pravilno sud prvog stupnja priznao taj trošak u dosuđenom iznosu.

28. Imajući u vidu sve navedeno valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi dopunsko rješenje suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb