Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1752/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sandre Artuković Kunšt, univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-452/2025-15 od 5. ožujka 2026, u sjednici vijeća dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-452/2025-15 od 5. ožujka 2026

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba o Ugovora o kreditu broj kojeg su dana 13. ožujka 2006. sklopili tužitelj i prednik tuženika, u čl. 7. st. 1. tog ugovora u kojem je ugovorena tzv. Ulazna naknada za obradu kredita 1,5% jednokratno, unaprijed.

Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 395,04 eura za zateznom kamatom od 24. ožujka 2006. do isplate.

Pod točkom III. izreke je izreke utvrđena ništetnom odredba istog Ugovora o kreditu, u čl. 9. st. 2. tog ugovora u kojem je ugovorena tzv. izlazna naknada prema Tarifi banke sukladno poslovnoj politici banke.

Pod točkom IV. izreke je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 621,84 eura sa zateznom kamatom od 18. svibnja 2016. do isplate.

Pod točkom V. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.178,10 eura sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenog razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. st. 3. i čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. i 12. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između tužitelja i prednika tuženika, te restitucijski zahtjev za povrat plaćenih iznosa temeljem tih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti , pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U odnosu na čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP u žalbi nije naveden niti jedan razlog za počinjenu povredu prekoračenja tužbenog zahtjeva. Suprotno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u svemu kako on glasi (podnesak tužitelja od 31. ožujka 2025.).

6. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i sadržaja spisa proizlazi:

- da su tužitelj i prednik tuženika 13. ožujka 2006.. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren stambeni kredit u iznosu od 42.500 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile plaćanje tzv. Ulaznu naknadu 1,5% od kredita i izlaznu naknada prema Tarifi banke sukladno poslovnoj politici banke.

- da je tužitelj naknade platio

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na unaprijed formuliranog standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj;

- da tuženik nije tužitelju obrazložio troškove koje ima u vezi postupka odobravanja kredita, strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita;

- da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade;

- da je tuženik uvjetovao tužitelju prijevremenu otplatu kredita plaćanjem naknade prema Tarifi i poslovnoj politici banke.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su sporne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača nepoštene, a time i ništetne u smislu čl. u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 - dalje: ZZP) i čl. 323. st. 1. ZOO, te je prihvatio zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da tužitelju vrati iznose koje je primio temeljem tih ništetnih odredbi sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja.

8. Vezano za žalbe navode kojima se pobija zaključak suda o ništetnosti ugovornih odredbi, valja reći da je u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ulaznoj i izlaznoj naknadi i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

9. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

10. Sama činjenica da je trošak obrade kredita tzv. ulazna naknada ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

11. Nadalje, tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

12. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (sr. 3.)., a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

13. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi) tzv. izlazna naknada, ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

14. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (time da paušalno pozivanje na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina te naknade zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

15. Kako su odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene ništetnima, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pravilno mu je naloženo da te iznose vrati tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate. Naime, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

16. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja.

17. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

18. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio opravdanim troškove tužitelja za zastupanje po odvjetniku jer je to u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i Tarifom o nagradama i nakadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 - dalje Tarifa) i to nagradu za sastav tužbe Tbr. 7/1 , za zastupanje na 2 ročišta Tbr. 9/1 Tarife , te trošak sastava dva podneska i to od 31. ožujka 2025. i 30. travnja 2025. Tbr. 8/1 jer se radi o obrazloženim podnescima i trošak podneska 6. veljače 26. Tbr. 8/4., te trošak ročišta za objavu presude Tbr. 9/3.

19. Na žalbene navode vezano izričito za dosuđen trošak ročišta za objavu presude valja reći da je odredbom čl. 335. ZPP-a propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održat neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e -Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e -Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao osnovan trošak pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu jer je to u skladu s Tbr. 9.3. Tarife jer je takav trošak bio potreban za vođenje parničnog postupka i na njega ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici, a to je u konkretnom predmetu tužitelj . Stoga je trošak ročišta za objavu presude sukladno utvrđenju prvostupanjskog suda bio potreban za postupak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

20. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno dosudio i trošak za podnesak od 6. veljače 2026. u visini 50 eura, dakle kao za ostale podneske, na što tužitelj ima pravo po Tbr. 8/4 Tarife, a u žalbi istaknuta činjenica da tuženiku taj podnesak nije dostavljen i da je zbog toga onemogućen u raspravljanju ne može se prihvatiti. Podneskom od 6. veljače 2026. tužitelj je dostavio dopis od 10. lipnja 2024., kojim se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku radi dostave dokumentacije, a na koji dopis mu je tuženik odgovorio svojim dopisom 31. srpnja 2024. (list 22 spisa). U tim okolnostima je tuženik očito upoznat sa sadržajem dopisa pa nedostavljanjem podnesak 6. veljače 2026. kojim se dostavlja dopis, tuženik on nije onemogućen u raspravljanju.

21. Stoga je, slijedom sveg navedenog trebalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka. .

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.