Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1051/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej sutkinje izvjestitelja i članice vijeća, te, Suzane Radaković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PU iz [adresa], P 58, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate,, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja te tužiteljice protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u presudi Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-392/2022-15 od 12. prosinca 2022., dana 7. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-392/2022-15 od 12. prosinca 2022. pod točkom I. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-392/2022-15 od 12. prosinca 2022 izreke pod točkom II. III. i VI. izreke i sudi:
Odbija se zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.421,95 kn / 1.515,95 eur¹, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, s tim da kamata teče na iznose od:
- 187,75 kn od 01.06.2008. do isplate,
- 186,91 kn od 01.07.2008. do isplate,
- 187,25 kn od 01.08.2008. do isplate,
- 185,49 kn od 01.09.2008. do isplate,
- 185,26 kn od 01.10.2008. do isplate,
- 194,82 kn od 01.11.2008. do isplate,
- 194,85 kn od 01.12.2008. do isplate,
- 196,22 kn od 01.01.2009. do isplate,
- 205,80 kn od 01.02.2009. do isplate,
- 203,80 kn od 01.03.2009. do isplate,
- 198,76 kn od 01.04.2009. do isplate,
- 200,28 kn od 01.05.2009. do isplate,
- 325,18 kn od 01.06.2009. do isplate,
- 319,36 kn od 01.07.2009. do isplate,
- 320,96 kn od 01.08.2009. do isplate,
- 315,96 kn od 01.09.2009. do isplate,
- 318,80 kn od 01.10.2009. do isplate,
- 315,91 kn od 01.11.2009. do isplate,
- 319,50 kn od 01.12.2009. do isplate,
- 316,81 kn od 01.01.2010. do isplate,
- 324,46 kn od 01.02.2010. do isplate,
- 325,94 kn od 01.03.2010. do isplate,
- 330,53 kn od 01.04.2010. do isplate,
- 338,41 kn od 01.05.2010. do isplate,
- 338,29 kn od 01.06.2010. do isplate,
- 348,42 kn od 01.07.2010. do isplate,
- 350,83 kn od 01.08.2010. do isplate,
- 362,53 kn od 01.09.2010. do isplate,
- 351,22 kn od 01.10.2010. do isplate,
- 354,21 kn od 01.11.2010. do isplate,
- 257,82 kn od 01.12.2010. do isplate,
- 278,30 kn od 01.01.2011. do isplate,
- 268,43 kn od 01.02.2011. do isplate,
- 266,01 kn od 01.03.2011. do isplate,
- 273,58 kn od 01.04.2011. do isplate,
- 264,65 kn od 01.05.2011. do isplate,
- 277,43 kn od 01.06.2011. do isplate,
- 159,19 kn od 01.07.2011. do isplate,
- 166,38 kn od 01.08.2011. do isplate,
- 170,68 kn od 01.09.2011. do isplate,
- 159,12 kn od 01.10.2011. do isplate,
- 155,58 kn od 01.11.2011. do isplate,
- 16,18 kn od 01.12.2011. do isplate,
- 16,04 kn od 01.01.2012. do isplate,
- 16,50 kn od 01.02.2012. do isplate,
- 16,52 kn od 01.03.2012. do isplate,
- 16,32 kn od 01.04.2012. do isplate,
- 16,26 kn od 01.05.2012. do isplate,
- 16,29 kn od 01.06.2012. do isplate,
- 16,20 kn od 01.07.2012. do isplate,
- 16,09 kn od 01.08.2012. do isplate,
- 15,92 kn od 01.09.2012. do isplate,
- 15,60 kn od 01.10.2012. do isplate,
- 15,85 kn od 01.11.2012. do isplate,
- 15,85 kn od 01.12.2012. do isplate,
- 15,70 kn od 01.01.2013. do isplate,
- 15,28 kn od 01.02.2013. do isplate,
- 15,52 kn od 01.03.2013. do isplate,
- 15,46 kn od 01.04.2013. do isplate,
- 15,23 kn od 01.05.2013. do isplate,
- 14,86 kn od 01.06.2013. do isplate,
- 14,79 kn od 01.07.2013. do isplate,
- 14,85 kn od 01.08.2013. do isplate,
- 14,84 kn od 01.09.2013. do isplate,
- 14,97 kn od 01.10.2013. do isplate,
- 14,81 kn od 01.11.2013. do isplate,
- 14,81 kn od 01.12.2013. do isplate,
- 14,83 kn od 01.01.2014. do isplate,
- 14,70 kn od 01.02.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. N a l a ž e s e tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 67.427,88 kn / 8.949,22 eur¹, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nef inancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, s tim da kamata teče na iznose od:
- 3.847,21 kn od 01.05.2006. do isplate,
- 10,19 kn od 01.10.2006. do isplate,
- 2,45 kn od 01.11.2006. do isplate,
- 3,80 kn od 01.12.2006. do isplate,
- 90,48 kn od 01.12.2008. do isplate,
- 113,12 kn od 01.02.2009. do isplate,
- 128,80 kn od 01.03.2009. do isplate,
- 147,67 kn od 01.04.2009. do isplate,
- 104,92 kn od 01.05.2009. do isplate,
- 58,73 kn od 01.06.2009. do isplate,
- 18,31 kn od 01.07.2009. do isplate,
- 22,89 kn od 01.10.2009. do isplate,
- 22,18 kn od 01.01.2010. do isplate,
- 60,51 kn od 01.02.2010. do isplate,
- 106,68 kn od 01.03.2010. do isplate,
- 90,58 kn od 01.04.2010. do isplate,
- 164,68 kn od 01.05.2010. do isplate,
- 150,53 kn od 01.06.2010. do isplate,
- 156,38 kn od 01.07.2010. do isplate,
- 372,14 kn od 01.08.2010. do isplate,
- 267,44 kn od 01.09.2010. do isplate,
- 495,00 kn od 01.10.2010. do isplate,
- 410,00 kn od 01.11.2010. do isplate,
- 430,42 kn od 01.12.2010. do isplate,
- 636,92 kn od 01.01.2011. do isplate,
- 762,55 kn od 01.02.2011. do isplate,
- 614,89 kn od 01.03.2011. do isplate,
- 633,57 kn od 01.04.2011. do isplate,
- 571,17 kn od 01.05.2011. do isplate,
- 566,32 kn od 01.06.2011. do isplate,
- 957,63 kn od 01.07.2011. do isplate,
- 863,65 kn od 01.08.2011. do isplate,
- 1.156,54 kn od 01.09.2011. do isplate,
- 1.274,75 kn od 01.10.2011. do isplate,
- 893,03 kn od 01.11.2011. do isplate,
- 1.027,68 kn od 01.12.2011. do isplate,
- 1.013,93 kn od 01.01.2012. do isplate,
- 1.064,78 kn od 01.02.2012. do isplate,
- 1.122,06 kn od 01.03.2012. do isplate,
- 1.123,60 kn od 01.04.2012. do isplate,
- 1.087,86 kn od 01.05.2012. do isplate,
- 1.099,59 kn od 01.06.2012. do isplate,
- 1.121,75 kn od 01.07.2012. do isplate,
- 1.100,89 kn od 01.08.2012. do isplate,
- 1.104,28 kn od 01.09.2012. do isplate,
- 1.082,78 kn od 01.10.2012. do isplate,
- 1.042,62 kn od 01.11.2012. do isplate,
- 1.090,52 kn od 01.12.2012. do isplate,
- 1.070,13 kn od 01.01.2013. do isplate,
- 1.103,27 kn od 01.02.2013. do isplate,
- 1.036,51 kn od 01.03.2013. do isplate,
- 1.079,37 kn od 01.04.2013. do isplate,
- 1.091,19 kn od 01.05.2013. do isplate,
- 1.065,90 kn od 01.06.2013. do isplate,
- 993,88 kn od 01.07.2013. do isplate,
- 965,37 kn od 01.08.2013. do isplate,
- 982,32 kn od 01.09.2013. do isplate,
- 1.031,95 kn od 01.10.2013. do isplate,
- 1.087,70 kn od 01.11.2013. do isplate,
- 1.058,36 kn od 01.12.2013. do isplate,
- 1.086,79 kn od 01.01.2014. do isplate,
- 1.960,31 kn od 01.02.2014. do isplate,
- 782,99 kn od 01.04.2014. do isplate,
- 771,25 kn od 01.05.2014. do isplate,
- 748,43 kn od 01.06.2014. do isplate,
- 738,13 kn od 01.07.2014. do isplate,
- 742,65 kn od 01.08.2014. do isplate,
- 771,37 kn od 01.09.2014. do isplate,
- 800,70 kn od 01.10.2014. do isplate,
- 798,09 kn od 01.11.2014. do isplate,
- 812,83 kn od 01.12.2014. do isplate,
- 833,99 kn od 01.01.2015. do isplate,
- 4.522,18 kn od 01.02.2015. do isplate,
- 1.309,24 kn od 01.04.2015. do isplate,
- 1.366,11 kn od 01.05.2015. do isplate,
- 1.310,94 kn od 01.06.2015. do isplate,
- 1.382,87 kn od 01.07.2015. do isplate,
- 1.358,10 kn od 01.08.2015. do isplate,
- 1.294,80 kn od 01.09.2015. do isplate,
- 1.181,69 kn od 01.10.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 15.946,22 eura sa zateznim kamatama od 13. prosinca 2022.".
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-392/2022-15 od 12. prosinca 2022.
II. Ukida se presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-392/2022-15 od 12. prosinca 2022 u pobijanom dijelu iz točaka IV. I V. izreke.
III. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje o parničnom trošku sadržanom u presudi Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-392/2022-15 od 12. prosinca 2022. u dijelu pod točkom VI. izreke u kojem tužiteljici nije priznat parnični trošak preko dosuđenog iznosa.
IV. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda je pod točkom I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u chf kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.
Pod točkom II. i III. izreke je naložena isplata iznosa od 1.515,95 eur i 8.949,22 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u tim točkama izreke.
Pod točkom IV. I V. izreke je odbijen prigovor prijeboja tuženika u iznosu od 3.028,44 eura i u iznosu od 1.385,04 chf zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u tim točkama izreke.
Pod točkom VI. Izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini15.946,22 eura sa zateznim kamatama od 13. prosinca 2022
Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.
2. Protiv rješenja o parničnom trošku sadržanom u presudi suda prvoga stupnja pod točkom VII. Izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelj ice za naknadu parničnog troška, žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 ,155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. Protiv presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
4. Žalba tužiteljice je neosnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 5. travnja 2006. pod točkama 2, 7. i 8. u koj ima je ugovorena valutna klauzula uz chf i promjenjiva kamatna stopa te zahtjev za isplatom iznosa na ime više preplaćenog sa osnova ništetnih odredbi, time da je sklopljen Anex br. 1 ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran.
6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništetna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te ima li tužiteljica pravo na isplatu obzirom na činjenicu da je kredit konvertiran te je sporna i odluka u dijelu u kojem je odbijen prigovor prijeboja. Sporna je i odluka o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti suda.
7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.
ZPP-a na koje upire tuženik.
9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
10. Jednako tako, nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP -a u vezi čl. 338. ZPP-a obzirom da je navedenu odredbu prvostupanjski sud pravilno primijenio.
11. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom sa osnova ništetnosti predmetnih odredbi su osnovani.
12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:
- da je tužiteljica sa tuženikom 5. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu kojim ugovorom je ugovorena valutna klauzula u chf CHF i promjenjiva kamatna stopa;
- da su tužiteljica i tuženik zaključili i Anex br. 1. ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 43.Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. godine, odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 4.7.2013. godine, odluci Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2018-10 od 14. lipnja 2018. godine i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine,
- da je tužiteljica potrošač
- da je predmetni Ugovor tuženik sastavio unaprijed;
- da tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo;
- da tužiteljica sklapanjem ugovora o konverziji nije u cijelosti ostvarila povrat onoga što joj je bilo nezakonito naplaćeno;
-visinu novčane tražbine provedenim financijskim vještačenjem po osnovi povrata, radi ništetnosti obje ugovorene odredbe;
13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora te da se tužiteljica sklapanjem Anexa br. 1. ugovoru i izvršene konverzije tužiteljica se nije odrekla prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove te je na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio kao u izreci.
14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da je predmetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.
15. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke sklopile Anex br. 1. ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
16. Jednako tako, prvostupanjska odluka kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka i promjenjive kamatne stope odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).
17. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.
18. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
19. Međutim, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da da iz stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza iz iskaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo dok tuženik nije predložio izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke.
20. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.
21. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljicom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nerazumljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.
22. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.
23. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetn im odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništetne, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
24. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.
25. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu.
26. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.
27. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Anex br. 1. Ugovoru o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužiteljici traženu razliku preplaćenog iznosa a sve sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu prema mišljenju vještaka.
28. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
29. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
30. Stoga, zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Anexa br. 1. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
31. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).
32. Nadalje, isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. - 79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO).
33. U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
34. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Anexa br. 1. Ugovora o kreditu određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije.
35. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Anexa za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.
36. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka ugovora s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
37. Slijedom navedenog Dodatka odnosno u konkretnom slučaju Anex br. 1. Ugovora o kreditu zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja Anexa ugovora. pa na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.
38. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Anexom br. 1 radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Anexu Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz Ugovora o kreditu od 5.travnja 2006. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Anexa br. 1. Ugovora o kreditu.
39. Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
40. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu dosuđene razlike jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Anexa br. 1. Ugovora o kreditu čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
41. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Anex br. 1. Ugovora o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
42. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Anex br. 1. . otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.
43. Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.
44. U odnosu na zaključenje Anexa br. 1.. prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka 10. ožujka 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.) .
45. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
46. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Anexa br. 1. ugovora o kreditu.
47. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Anexa br. 1.. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Anexom br. 1 sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.
48. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Anexa br. 1 suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO. I zato nije osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu novčane tražbine.
49. Kako nije osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu novčane tražbine to su otpale utužene tražbine, što posljedično čini bespredmetnom deklaratornu odluku suda prvog stupnja o nepostojanju protutražbine tuženika iz stavka II izreke prvostupanjske presude. Naime, nakon što je odbijen tužbeni zahtjev jer su tužiteljeve tražbine neosnovane, do prijeboja ionako ne može doći tako da nema mjesta primjeni čl. 338. st. 3. ZPP s odlučivanjem o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka II izreke valjalo ukinuti kao u točki II. izreke ovog rješenja, bez potrebe vraćanja na ponovno odlučivanje.
50. Neosnovana je i žalba u dijelu u kojem se pobija prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Sud prvog stupnja je pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti toga suda navodeći da je Ugovorom o kreditu, sklopljenim između stranaka, unaprijed formulirana i unesena odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnost suda prema sjedištu banke, odnosno njene podružnice ukoliko spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, nepoštena odredba, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje: ZZP) jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo.
51. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da takva prorogacijska klauzula, u smislu odredbe čl. 70. ZPP u korist registriranog sjedišta banke, jest klauzula o kojoj se nije posebno (pojedinačno) pregovaralo nepoštena, a time i ništetna jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kojom je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz predmetnog Ugovora pred sudom pri čemu je sud prvog stupnja pravilno vodio računa o udaljenosti između prebivališta tužiteljice kao potrošača ([adresa]) i registriranog sjedišta tuženika (Rijeka) kao i mogućnosti njegovih višekratnih dolaska na sud, kako vremenske tako i financijske kao i na ostale relevantne okolnosti, a takav zaključak suda prvog stupnja u skladu je i s donesenim zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. godine, slijedom čega je prvostupanjski sud, na čijem području tužiteljica ima prebivalište i pred kojim je tužba u predmetnoj pravnoj stvari i podnesena 10. lipnja 2019.., pravilno, temeljem čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. - dalje ZPK) koja procesna odredba se primjenjuje na sve sporove koji nastanu nakon stupanja na snagu ZID ZPK (Narodne novine“ 102/15 (od 30. rujna 2015.), pobijanim rješenjem uz jasne i valjane razloge odbio prigovor mjesne nenadležnosti toga suda kao neosnovan, to suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.
52. Nastavno na žalbu tuženika u odnosu na odluku o mjesnoj nenadležnosti treba nadodati da je tuženik svoj prigovor mjesne nenadležnosti istakao u odgovoru na tužbu. Prvostupanjski sud je nakon toga održao pripremno ročište na kojem stranke nisu imale nikakvih dokaznih prijedloga vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti. Dakle, stranke su imale mogućnost da na tom ročištu raspravljaju o prigovoru mjesne nenadležnosti. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice i svjedoka, ali ne na okolnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi već o ostalim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu. Proizlazi da je prvostupanjski sud proveo kontradiktorni postupak i na temelju raspoloživih dokaza je pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.
53. U odnosu na u žalbi ponovljeni prigovor zastare valja reći da se podnošenjem kolektivne tužbe učinak proteže i na postupak pokrenut po tužbi tužitelja u ovom predmetu, prekinuta zastara pa rokovi počinju ponovno teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, donesene u postupcima po kolektivnoj tužbi, i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019. to nije protekao petogodišnji zastarni rok.
54. Odluka o zastari utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022. I prema stajalištu Suda Europske Unije zauzetom u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom 93/13. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a presuda po toj tužbi je u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena promjenjiva stopa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13), dok je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17).
55. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda A i K od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj ica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
56. Iako je tuženik sa žalbom dijelom uspio, tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka. Tužiteljici trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspjela.
57. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tuženika dijelom prihvatiti a dijelom odbiti te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. i II. izreke, a na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu 7. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.
