Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-126/2026-2

U I M E R E P U B I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Suzane Radaković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 koga zastupa punomoćnik Margita Kiš Kapetanović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4596/2025-8 od 12. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4596/2025-8 od 12. studenog 2025. u pobijanim dijelovima pod točkama I.,II.,III. i IV. Izreke te pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 457,41 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4596/2025-8 od 12. studenog 2025. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 218,75 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 12. studenog 2025. do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 218,75 eura sa zateznim kamatama od 12. studenog 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda su utvrđene ništetnom odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu u chf koji su stranke sklopile 3. veljače 2026. a kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 181,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 31. prosinca 2027. do isplate.

Pod točkom III. izreke je utvrđena ništetnom odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu u chf koji su stranke sklopile 3. veljače 2026., a kojom se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1 ovog Ugovora, uvećanog za 20 %.

Pod točkom IV. Izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 291,14 eura sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2026. do isplate.

Pod točkom V. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi parnični trošak tužitelju u visini 676,16 eura s zateznim kamatama od 12. studenog 2025. do isplate.

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u dijelu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da su ništetne odredba predmetnog Ugovora o kreditu 3. veljače 2006. kako je to pobliže navedeno u izreci presude pod točkama I. i III. izreke u dijelu u kojem je ugovorena jednokratne naknada za obradu kredita i osiguranje kredita te zahtjev na isplatom sa osnova ništetnosti navedenih odredbi iznosa od 181,96 eura i 291,14 eura sa zateznim kamatama.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj.

6. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka su osnovani.

7. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su stranke sklopili dana 3. veljače 2006. Ugovor o kreditu, a kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.554,66 chf obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita ;

- da je odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obaveza korisnika kredita da plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora (dalje: Odlukom o tarifi), a koje je tužitelj platio u iznosu od 181,96 eura;

- da je odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ugovorena obaveza korisnika kredita platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1 ovog Ugovora, uvećanog za 20 %, a koje je tužitelj platio u iznosu od 291,14 eura;

- da se o spornim odredbama ugovora nije pregovaralo i da se radi o standardiziranom ugovoru.

8. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti u koju svrhu se plaća premija osiguranja kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo , da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te su iz tih razloga takva ugovorene odredbe ništetne posljedično čega se daje pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa koje je tužitelj tuženik platio a to su iznosi od 181,96 eura i 291,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tih iznosa 1. ožujka 2006. pa do isplate , a temeljem čl. 1111 i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO). Slijedom toga sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci prvostupanjske presude pod točkama I. do IV.

9. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

10. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta niti se proizlaze iz sadržaja provedenih dokaza.

11. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja , utvrdio da stranke o predmetnim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da iako u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine iste nisu poštene u smislu odredaba ZZP/03.

14. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranja kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem istih, u visini iznosa koje je tužitelj tuženiku platio.

15. Na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te je ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti iste, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

16. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje.

17. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

18. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Nadalje, u odnosu na nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: "3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri".

20. Primjenjujući ovu odluku na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji su troškovi/usluge obuhvaćeni ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i administraciju kredita, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od

21. Jednako tako, nepoštena je, a time i ništetna, u bitnome iz istovjetnih razloga kao što je to navedeno u pogledu naknade za obradu i administraciju kredita i ugovorna odredba naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. To iz razloga što se radi o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koju se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao suprotno budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika. I ova ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je također, kao i naknada za obradu kredita i njegovu administraciju, tužitelju ustegnuta od ukupno ugovorenog iznosa kredita prilikom njegove isplate. Navedeno je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a spomenuta ugovorna odredba u isključivom je interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju ne plaćanja kredita.

22. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da su predmetne odredbe nepoštene i ništetne.

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

24. Na navode žalbe valja reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjen juju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

25. Konačno se ukazuje da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

26. U odnosu na navode žalbe potrebno je reći tužitelj ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora.

27. Obzirom na sve navedeno, tužitelj sukladno čl. 1111. ZOO -a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranja, u utuženom, a o zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO.

28. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac budući da su navedene odredba Ugovora ništetne, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena nakon dana uplate kao dana stjecanja.

29. U odnosu na ostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

30. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

31. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti i isplati slijedom čega je u tom dijelu odluku prvostupanjskog suda valjalo potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP .

32. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka su osnovani

33. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za isplatom treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjev za isplatom, to se vrijednost predmeta spora određuje samo prema novčanom potraživanju odnosno prema zahtjevu postavljenom u tužbi.

34. Obzirom na navedeno, osnovani su žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava te vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 473,10 eura kako to pravilno i navodi tuženik.

35. Stoga, tužitelju sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada trošak postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) i to za sastav tužbe Tbr. 7/1 -50 bodova; sastav podneska 5. rujna 2025.. Tbr. 8/1 – 50 bodova; pristupa na ročište 21. listopada 2025. Tbr. 9/1-50 bodova i ročišta za objavu po Tbr. 9/3-25 bodova odnosno ukupno 175 bodova, a što uz vrijednost boda prema Tbr. 54. Tarife od 2,00 eura i PDV ukupno iznosi 437,50 eura.

36. Tužitelju pripada pravo trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura pa trošak tužitelja ukupno iznosi 457,41 eura.

37. Stoga, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka osnovan je u iznosu od 457,41 eura sa pripadajućim zateznim kamatama., dok u preostalom dijelu u iznosu od 218,75 eura nije osnovan.

38. Pri tome valja reći da tužitelj, suprotno žalbenim navodima, ima pravo na trošak za ročište za objavu sudske odluke. Odredbom čl. 335. ZPP-a propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održat neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud po odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici, a to je u konkretnom slučaju tužitelj.

39. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je tužitelju priznao trošak na temelju pravovremeno zatraženog troška (čl. 164. st. 3. ZPP -a), prema troškovniku u kojem su jasno određene radnje i iznosi koje tužitelj traži za poduzete radnje (čl. 164. st. 1. ZPP-a) i to neovisno od toga što podnesak u kojem je sadržan troškovnik nije predan putem e-komunikacije, već neposredno sudu na ročištu.

40. Točno je, kako se navodi u žalbi, da je čl. 106.a st. 5. ZPP-a propisana dužnost punomoćnika koji je odvjetnik da podneske (podneskom se smatra i troškovnik), preda u elektroničkom obliku, a točno je i da je punomoćnik tužitelja podnesak u kojem je sadržan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka predao sudu neposredno, na ročištu na kojem ročištu je zaključena glavna rasprava.

41. Međutim, sud nije pozvao tužitelja da taj propust ispravi u skladu s čl. 106.a st. 6. ZPP-a, već je pobijanu odluku o zahtjevu tužitelja donio na temelju troškovnika koji je predan neposredno na ročištu. Isto tako ni tuženik na ročištu nije prigovorio da se radi o podnesku koji ne bi trebalo prihvatiti jer je predan neposredno na ročištu. Stoga u takvoj situaciji ovaj sud smatra da bi odbijanje zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka, samo zbog propusta punomoćnika tužitelja da podnesak preda u elektroničkom obliku, predstavljalo pretjerani formalizam, koji bi doveo do povrede prava tužitelja na pristup suda/ pravično suđenje, koje pravo je zaštićeno čl. 29. st. 1. (Ustava Republike Hrvatske, Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., pročišćeni tekst 8/99., ispravak 14/02. i 13/03.).

42. Slijedom navedenog, valjalo ja žalbu tuženika na odluku o parničnom trošku djelom odbiti, a dijelom prihvatiti te na temelju a i čl. 373 toč.3. ZPP-a odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke.

43. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na sporedno potraživanje, to zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nije osnovan, pa je na temelju čl.166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.

.