Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1343/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Kaleb, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice ŽB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Gordana Grubeša, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-105/2020-32 od 10. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-105/2020-32 od 10. prosinca 2025. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 336,68 eura do iznosa od 1.573,00 eura (za iznos od 1.236,32 eura) i pod točkom II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 240,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. studenog 2019. do isplate i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 336,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude suda prvog stupnja pa do isplate, sve kamate do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana (točka I. izreke). Navedenom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.480,82 eura. (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 336,68 eura do iznosa od 1.573,00 eura (za iznos od 1.236,32 eura) i pod točkom II. izreke pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja presudu u pobijanom dijelu ukine i vrati na ponovni postupak, podredno da istu preinači. Tužitelj zahtijeva nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete i imovinske štete, koju štetu tužitelj tvrdi da je pretrpio dana 17. srpnja 2019. godine oko 10,45 sati, na [adresa], kada ga je tuženica verbalno i fizički napala na način da ga je ošamarila po desnoj strani lica i nakon toga ogrebla po lijevoj strani lica.

5. U žalbenom dijelu postupka sporan je doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja i visina neimovinske štete.

6. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da se pred Općinskom sudom u Zadru vodio se prekršajni postupak , poslovni broj: Pp-1607/2023, po optužnom prijedlogu Policijske uprave zadarske protiv stranaka u ovom postupku, a zbog događaja koji se dogodio dana 17. srpnja 2019. godine na [adresa], oko 11,15 sati, koji je okončan donošenjem presude dana 13. travnja 2023., kojom su obje stranke proglašene krive što su dana 17. srpnja 2019., oko 11,15 sati u [adresa], narušili javni red i mir vikom i tučom na način da je tuženica počela vikati na tužitelja: "Ti si mi odrezao granu, znam da si ti!", na što je tužitelj počeo vikati na tuženicu: "Tako ja i za tebe mogu reći da si kurva iako nisi!" nakon čega je tuženica prišla tužitelju te ga otvorenim dlanom desne ruke udarila po licu na što je tužitelj, također otvorenim dlanom desne ruke udario tuženicu po licu kada je do njih došao IB te ih razdvojio, nakon čega je tuženica sjela na zid dvorišta te i dalje vikala na tužitelja raznim pogrdnim riječima, čime su počinili prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pa je svaka od stranaka novčano kažnjena u iznosu od 60,00 eura (presuda suda u Zadru, poslovni broj Pp-1607/2023 od 13. travnja 2023.);

- da je između stranaka prvo došlo do verbalnog sukoba u kojem je tuženica govorila tužitelju da je posjekao granu, nakon čega je tužitelj uzvratio da bi za nju mogao reći da je kurva, iako nije, da je verbalni sukob prešao je u fizički pri čemu je prvo tuženica udarila tužitelja po licu da bi nakon toga on uzvratio;

- da je nakon što je tužitelj udario tuženicu po licu, tuženica i dalje nasrtala na njega i u tom ga nasrtanju ogrebla po drugoj strani lica;

- da je tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 40%;

- da su djelatnici prve pomoći pružili pomoć tužitelju i u izvješću naveli da se na lijevoj strani lica vide dvije površinske oguljotine veličine 5-6 cm u razmaku od 2 cm, koje po opisu odgovaraju fotografijama tužitelja na kojima su prikazane iste oguljotine , da su djelatnici prve pomoći pomoć pružili i tuženici, da je ista bila uzrujana i uplakana, nemirna i uzbuđena, ali da djelatnici hitne pomoći nisu uočili niti evidentirali vidljive ozlijede na licu tuženice,

- da je tužitelj zadobio linearne oguljotine lijeve strane lica, da ga je pregledao liječnik zavoda za hitnu medicinu, da je učinjena toaleta oguljotine i stavljen povoj, da tužitelj nakon toga više nije bio kod liječnika, da je tužitelj sam nakon dva dana skinuo zavoj i ranu tretirao antibiotskim sprejom i gelom protiv ožiljka (vještačenje po vještaku prof. dr. sc. Božidaru Šebečiću);

- da je zbog zadobivene ozljede tužitelj trpio fizičke bolove jačeg intenziteta 1 dan, srednjeg 2 dana i manjeg intenziteta 5 dana kumulativno, a strah je dok tužitelja bio primarni jačeg intenziteta i kratkog trajanja u trenutku štetnog događaja, nakon toga trpio je sekundarni strah srednjeg intenziteta 2 dana i manjeg 5 dana, kumulativno (vještačenje po vještaku prof. dr. sc. Božidaru Šebečiću);

- da ozljeda nije tužitelja onemogućavala u svakodnevnom uobičajenom životu pa mu pomoć druge osobe nije trebala (vještačenje po vještaku prof. dr. sc. Božidaru Šebečiću);

- da kod tužitelja nije zaostalo naruženje koju mu je prouzročilo duševne boli (vještačenje po vještaku prof. dr. sc. Božidaru Šebečiću);

- da prvi udarac koji je tuženica zadala tužitelju, a nakon toga on njoj uzvratio, nije po tužitelja ostavio nikakve štetne posljedice, da su posljedice ostale od nasrtanja tuženice na tužitelja, nakon što je on njoj uzvratio udarac, i grebanja tužitelja po licu , što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. sc. Božidara Šebečića koji citira medicinsku dokumentaciju djelatnika hitne pomoći i pri tome ne opisuje druge ozlijede, kao npr. vidljive ozlijede na desnoj strani lica.

7. Na ove utvrđene činjenice sud prvog stupnja primijenio je materijalno pravo iz odredbe članka 19., članka 1092. stavka 1., članka 1100. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje: ZOO). Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1100. stavka 2. ZOO, iako sud prvog stupnja nije određeno naveo da je primijenio odredbu članka 1100. stavka 2. ZOO.

8. Sud prvog stupnja je, polazeći od nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prof. dr. sc. Božidara Šebečića, utvrdio da primjerena naknada tužitelju za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti iznosi 400,00 eura, te da je, cijeneći doprinos tužitelja u omjeru od 40%, tuženica dužna tužitelju naknaditi 60% pretrpljene neimovinske štete tj. iznos 240,00 eura, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva iznosu od 2.480,82 eura odbijen kao neosnovan.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tužitelj u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju tužitelj sadržajno upire u žalbi. Naime, žalbeni navodi tužitelja svode se na preocjenjivanje činjeničnih utvrđenja i osporavanje zaključaka suda prvog stupnja, koji ne sadrže nikakve argumentirane tvrdnje koje bi zaključke i utvrđenja suda prvog stupnja mogle dovesti u sumnju. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud, kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP).

11. Polazeći od provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da se tijek štetnog događaja proteže od verbalnog sukoba koji započinje tuženica optužujući tužitelja da je posjekao granu drveta, nakon čega tužitelj uzvraća, između ostalog, da bi za tuženicu mogao reći da je kurva, iako nije, da nakon toga verbalni sukob prelazi u fizički pri čemu je prvo tuženica udarila tužitelja po licu da bi nakon toga on uzvratio i nju ošamario te nakon toga tuženica nasrće na tužitelja i u tom ga nasrtaju grebe po licu, zbog čega tužitelj zadobiva dvije površinske oguljotine, jasno opisane po djelatnicima hitne pomoći i citirane u nalazu i mišljenju liječnika vještaka.

12. Sud prvog stupnja ističe da društvo ima i mora imati nultu toleranciju na nasilje, posebno fizičko nasilje i da se konkretna situacija ne može isključivo promatrati na način tko je prvi započeo, već da je potrebno događaj promatrati u cjelini te se zato mora cijeniti to što se tužitelj nije povukao nakon što ga je tuženica prvi puta udarila, već joj je uzvratio, a tuženica nije stala već je nasrnula na tužitelja i ogrebla ga , stoga sud prvog stupnja u takvom slijedu događaja nalazi da na strani tužitelja postoji element za doprinos vlastitoj šteti u smislu odredbe članka 1092. stavka 1. ZOO i to u omjeru od 40%.

13. Sud prvog stupnja je upravo na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio dinamiku štetnog događaja, a posebno se ističe da je sud prvog stupnja obrazložio da je na posredan način odlučne činjenice utvrdio i iz iskaza samog tužitelja, koji iako ne priznaje da je tuženicu ošamario, dozvoljava da je stavio ruku na njezin obraz i da ju je pokušao odgurnuti time što tijekom iskaza čak i navodi da dozvoljava da je tuženicu grublje odgurivao držeći svoju ruku na njezinoj glavi. Ističe se i da je sud prvog stupnja utvrdio da ovakva incidentna situacija, kako ju u jednom dijelu opisuju obje stranke, a djelomično i očevici, svjedoci HB i A, ukazuje da se sve odigralo brzo i da nije životno da tužitelj u takvoj situaciji uopće može kontrolirati snagu svoje ruke pa iskazuje o samo držanju svoje ruke na glavi tuženice, dok osporava udarac, šamar.

14. Dakle, sud prvog stupnja je svoju ocjenu dokaza opravdao jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih se ocjena mogla provjeriti pa su žalbeni navodi tužitelja u tom pogledu, neosnovani.

15. Sud prvog stupnja je, suprotno tvrdnjama tužitelja, u skladu s odredbom članka 1092. stavka 2. ZOO, ocijenio da je tužitelj u omjeru od 40% doprinio predmetnom štetnom događaju, dok je odgovornost tuženice pravilno u većem iznosu i to u omjeru od 60%, te je za svoja utvrđenja o slijedu događanja i postupanju sudionika predmetnog štetnog događaja dao logične i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

16. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio i činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik (članak 355. ZPP).

17. Odredbom članka 19. stavka 1. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Stavkom 2. navedenog članka određeno je da se pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

18. Odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. navedenog članka ZOO je određeno da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

19. Ističe se da fizičke i duševne boli, strah, umanjenje životne aktivnosti nisu samostalni oblik (osnove) povrede prava osobnosti, već je riječ o činjenicama, kriterijima, odnosno mjerilima koje zajedno s okolnostima slučaja iz odredbe članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO, utječu na prosudbu suda je li pravo osobnosti povrijeđeno do te mjere da bi oštećena osoba imala pravo na isplatu pravične novčane naknade.

20. Vodeći računa o težini povrede, okolnostima slučaja, ali i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, dosuđena naknada, s obzirom na težinu i vrstu povreda, linearne oguljotine lijeve strane lica od koje tužitelju nisu zaostale trajne posljedice zbog kojih bi došlo do smanjenja životne aktivnosti, trajanje i jačinu fizičkih bolova, straha, te sve druge okolnosti slučaja, iznos od 400,00 eura, prema shvaćanju ovog suda predstavlja primjereno zadovoljenje u smislu članka 1100. ZOO.

21. Tužitelj žalbom osporava odluku o parničnim troškovima, međutim, suprotno žalbenim navodima, ista je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 2. ZPP), tako i po visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP).

22. Odgovarajući na žalbene navode, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada tužitelju nije priznao nadoknadu troškova za sastav od 21. siječnja 2020. kojim je tužitelj u spis dostavio dokaz o plaćanju sudske pristojbe za tužbu jer navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP. Naime, tužitelj dokaz o uplati pristojbe trebao dostaviti u prilogu tužbe, u svakom slučaju za dostavu uplatnice nije trebao pisati podnesak, pa čak n i dostavljati dokaz o plaćanju jer sud u aplikaciji eSpis ima mogućnost uvida u to jesu li novčane obveze u pojedinom predmetu izvršene, a iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je sud prvog stupnja pozvao tužitelja na dostavu dokaza o plaćenoj pristojbi, kako to navodi tužitelj u žalbi, stoga je ovaj žalbeni navod neosnovan.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

24. Zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbe je neosnovan jer sa žalbom nije uspio, te je stoga valjalo, u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. i članka 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor