Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1087/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ET OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marku Cvrkoviću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Cvrković & partneri d.o.o. u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Zlatku Knezoviću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-944/2024-10 od 6. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-944/2024- 10 od 6. veljače 2026. u pobijanom dijelu iz stavka I, II, III i V izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 18. travnja 2006. zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojom je određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za odobravanje bankarskih usluga, trenutačno iznosi 0,75 % jednokratno, unaprijed, min. 900,00 kn na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ET iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.453,51 EUR-a (tisućučetristopedesettrieura-pedesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom koje teku od 19. travnja 2006. pa do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju ET, OIB [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 750,00 EUR -a

(sedamstopedesetura), u roku 15 dana.“

2. Nalaže se tužitelju ET da tuženiku Addiko Bank d.d. naknadi parnične troškove u iznosu od 500,00 eura u roku od 15 dana.

II Nalaže se tužitelju ET da tuženiku Addiko Bank d.d. naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 500,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-944/2024-10 utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 18. travnja 2006. zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojom je određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za odobravanje bankarskih usluga, trenutačno iznosi 0,75 % jednokratno, unaprijed, min. 900,00 kn na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.“, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.453,51 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2006. do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 750,00 eura, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

1.4. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova je preko dosuđenog iznosa odbijen, kao u stavku IV izreke prvostupanjske presude.

1.5. U stavku V izreke iste presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnih troškova, podredno ju ukinuti i vratiti postupak na ponovno odlučivanje uz uputu prvostupanjskom sudu da se mora jasno izjasniti o svim navodima, prigovorima i stavovima koje je tuženik iznio u ovom postupku, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP kao ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP na koju tuženik neosnovano upire u žalbi.

4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio presudu. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 322. st. 1. i čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1021. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO).

5. U postupku je utvrđeno da je:

- dana 18. travnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu br. [broj kredita]

- tužitelj je kredit ugovorio kao nositelj poljoprivrednog obiteljskog gospodarstva Mb OPG 50075128

- odredbom čl. 2. st .2. navedenog ugovora tužitelju je odobren dugoročni investicijski kredit u iznosu od 1.460.000,00 kn i to 1.000.000,00 kn za adaptaciju pilićarnika u objekt za tov svinja i za reprogram obveza banci u iznosu od 460.000,00 kuna

- navedenim je ugovorom u dijelu s naslovom Troškovi u čl. 7. st. 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu za usluge odobravanja i praćenja kredita i to prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja tada iznosi 0,75% od iznosa kredita a minimalno 900,00 kn

- prilikom isplate kredita dana 19. travnja 2006. tužitelj je platio naknadu za obradu i praćenje kredita iz čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora u razmjernih 0,75% od iznosa kredita u iznosu od 10.950,00 kn odnosno 1.453,31 eura[1] .

6.1. Iako se pozvao na odredbe kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07) koji obzirom na načelo tempus regit acutum nije mjerodavan, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako pri ugovaraju sporne odredbe čl. 7. st. 1. predmetnog ugovora a s obzirom na namjenu kredita iz čl. 2. st. 2., tužitelj nije imao svojstvo potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03).

6.2. Pri utvrđenju ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. o naknadi za obradu i praćenje kredita predmetnog ugovora prvostupanjski je sud pošao od sadržaja odredbe čl. 1021 . ZOO kojom je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno te je zaključio da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu i praćenje kredita.

7.1. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, zakonsko uporište nalazi se u osnovnom načelu obveznog prava o slobodi uređivanja obveznih odnosa, sadržanom u čl. 2. ZOO.

7.2. Obzirom da nije propisana posljedica nepoštivanja, odredba čl. 1021. ZOO ne predstavlja prisilni propis a nije ni riječ o odredbi koja bi bila protivna Ustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) ili moralu društva.

7.3. U smislu odredbe čl. 10. st. 2. ZOO tužitelj je kao korisnik kredita koji nije potrošački kredit već je namijenjen za obavljanje djelatnosti obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva bio dužan postupati povećanom pažnjom odnosno dobrog stručnjaka uzimajući u obzir sve specifičnosti uvjeta predmetnog kredita kao i naknade za njegovu obradu. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. o naknadi za obradu i praćenje kredita u razmjernih 0,75% od iznosa kredita u savezu sa činjenicom da je riječ o naknadi za one radnje obrade i praćenja kredita koje je tuženik preuzeo na sebe a nije ih odrađivao tužitelj te cijeneći tužiteljevu dužnost postupanja pažnjom dobrog stručnjaka, za zaključiti je kako sporna odredba ipak ne dovodi do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja ili do ugroze postizanja svrhe ugovora. Time se razmatranjem po službenoj dužnosti zaključuje kako nema uvjeta za primjenu čl. 296. st. 1. ZOO.

7.4. Stoga pretpostavke za primjenu odredbi o ništetnosti iz čl. 322. st .1. ili iz čl. 296. st. 1. ZOO nisu ostvarene jer ugovaranje naknade za obradu i praćenje kredita iz čl. 7.

1. predmetnog ugovora nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva i ne uzrokuje očitu neravnopravnost na štetu tužitelja niti se njome ugrožava postizanje svrhe ugovora. Posljedično nema pretpostavki za usvajanje kondemnatornog zahtjeva primjenom čl. 1111. st. 1. ZOO.

8.1. Činjeničnim navodima iz tužbe i tijekom postupka tužitelj je odredio činjeničnu osnovu na kojoj je temeljio svoj zahtjev, smatrajući da je sporna odredba ugovora o kreditu iz čl. 7. st. 1. o naknadi za obradu i praćenje kredita ništetna jer je bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog od strane tuženika o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati niti je bio upoznat sa sadržajem tarife banke čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama zbog čega je ta odredba nepoštena.

8.2. Navedeni razlozi ništetnosti predviđeni su odredbama čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, međutim na predmeti se ugovor o kreditu, kao što je to utvrdio prvostupanjski sud, ne primjenjuju odredbe o zaštiti potrošača iz ZZP/03 već je riječ o trgovačkom ugovoru koji i tužitelja obvezuje na pažnju dobrog stručnjaka u smislu čl. 10. st. 2. ZOO uz primjenu zakonskih odredbi o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO.

8.3. Bespredmetnim se ukazuje pozivanje tužitelja na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U III-3231/2022 (U III-7491/2022, U III-236/2023, U III-369/2023 i U III- 597/2023) od 13. srpnja 2023. kao i pozivanje prvostupanjskog suda na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-744/2025-2 od 5. ožujka 2025. jer se te odluke tiču ugovornih odredbi o prijevremenoj otplati kredita, za razliku od ovog slučaja predmet kojega je ugovorna odredba o naknadi za obradu i praćenje kredita.

9. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku I. toč. 1 izreke.

10. Posljedično je valjalo preinačiti i odluku o naknadi parničnih troškova tužitelju i taj zahtjev odbiti primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku I. toč. 1. izreke.

11. U stavku I. toč. 2. izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu parničnih troškova za sastav podnesaka od 1. srpnja 2025. i od 3. prosinca 2025. od po 100. bodova primjenom tbr, 8. toč. 1. u vezi tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2 ZPP. Ukupnih 200 bodova uz obračun po tbr. 54. Tarife iznosi 400,00 eura a uz uvećanje po tbr. 46. od 25% za PDV sveukupno iznosi 500,00 eura.

12. U stavku II izreke je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st .1. ZPP i tbr. 10. toč. 1. tuženiku odmjerena naknada troška sastava žalbe od 125 bodova u vrijednosti 250,00 eura što uz uvećanje od 25% za PDV iznosi 312,50 eura.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej