Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-889/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ p. Z, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa kao punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-149/2021 od 19. siječnja 2026., dana 7. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-149/2021 od 19. siječnja 2026. u pobijanoj točki I do iznosa od 23.461,15 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u dijelu u kom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.
II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se točka II izreke presude.
III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P- 149/2021 od 19. siječnja 2026., u pobijanoj točki I u preostalom dijelu i sudi:
1. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 15.957,52 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koja na navedeni iznos teče od 21.09.2016. godine, pa sve do potpune isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima, u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 536,55 eura u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadom troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznos od 39.418,67 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i sa zahtjevom za isplatom parničnog troška.
U točki II odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
2. Citiranu prvostupanjsku presudu žalbom pobija tužitelj u cijelosti dok tuženik istu pobija u točki II izreke, oboje iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana dok je žalba tuženika neosnovana.
3.1. U donošenju pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi upiru stranke budući da je izreka jasna a dano obrazloženja sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama te je istu moguće ispitati.
4. Također u donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu drugu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP-a na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.
5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom tržišne vrijednosti nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica], u površini od 3230 m2 + 3162 m2 + 680 m2 u ukupnoj površini od 7072 m2, koje su izgradnjom autoceste postale vlasništvo tuženika, za cijelo čiji je vlasnik do izgradnje autoceste Zagreb – Split – Ploče, bio tužitelj.
6. Tužitelj tvrdi da je u postupku izvlaštenja za izgradnju auto ceste A1 dionica [adresa] na osnovu Zakona o izvlaštenju, pred Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Imotski i Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Omiš. postignute Nagodbe između korisnika, posjednika i vlasnika zemljišta s jedne strane ii predstavnika HAC, za građevinske i poljoprivredne poboljšice na zemljištu oznake k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], te da je u tom postupku tužitelj od strane tuženika kao izvanknjižni vlasnik bio upućen da u parničnom postupku pred sudom utvrdi svoje prvo vlasništva na predmetnoj nekretnini koja je u to vrijeme bila uknjižena kao općenarodna imovina. Postupak priznavanja prava vlasništva temeljem dosjedanja pokrenut je kod Općinskog suda u Vrgorcu, te naposljetku okončan pravomoćnom i ovršnom Presudom Općinskog suda u Metković, posl br. P-478/14. Presuda je postala pravomoćna tek 21. rujna 2016.
7. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka ocjenom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a svakog pojedinačno i u njihovoj ukupnosti u bitnom utvrdio:
- da je tužitelj do trenutka izgradnje autoputa bio vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] (ukupne površine 7.072 m2), kako je to utvrđeno u presudi Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-478/14 od 27. siječnja 2015. po skici vještva vještaka NŽ, a koja nekretnina je u naravi sastavni dio autoceste Zagreb – Split – Ploče i pristupnih puteva,
- da je presuda Općinskog suda u Metkoviću posl. br. P-478/14 od 27. siječnja 2015. kojom je tužitelj utvrđen da je bio vlasnik do izgradnje autoceste, postala pravomoćna 21. rujna 2016.,
- da je tužitelj bio stranka u postupku izvlaštenja za sporni dio čest. zem. [katastarska čestica] koji se vodio na prijedlog i inicijativu Hrvatskih autocesta kao korisnika izvlaštenja (HAC d.o.o. Zagreb) za izgradnju autoceste A1 dionica [adresa] – [adresa], u sastav koje je ranije sporna nekretnina ušla, a za koju se sada traži naknada ,
- da su temeljem tadašnjeg Zakona o izvlaštenju, pred Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Imotski i Službom za imovinsko pravne poslove Ispostava Omiš u upravnom postupku izvlaštenja postignute Nagodbe između korisnika, posjednika i vlasnika zemljišta s jedne strane i predstavnika HAC, za građevinske i poljoprivredne poboljšice na zemljištu oznake k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina],
- da je tužitelj deposjediran glede nekretnine za koju se traži naknada u ovom postupku, već u trenutku izgradnje ceste,
- da je autocesta izgrađena 2008.,
- da je predmetna dionica autoceste puštena u promet u prosincu 2008.,
- da tužitelj nije ishodio u bilo kakvom postupku naknadu za sporni dio (zemljište) k. č. [katastarska čestica] K.O koji je ušao u sastav autoceste,
- da iz zahtjeva za mirno rješenje ODO Metković od dana 13. prosinca 2019 i odgovora na navedeni zahtjev broj: N-DO-121/2019 od 6. ožujka 2020., proizlazi da je zahtjev za mirno rješenje spora odbijen, čime su se ostvarile procesne pretpostavke za podnošenje tužbe,
- da iz spisa Pu P-1641/15 (ranijih oznaka P-478/14, P-256/09 i P-85/06) proizlazi da je tužitelj ZŽ podnio dana 24. ožujka 2006. tužbu radi utvrđenja prava vlasništva za spornu parcelu, a za koji dio, koji je danas u sastavu autoceste, traži naknadu u ovom postupku te da iz navedenog spisa, vidljivo je da je sud u tom spisu vršio dana 10. listopada 2007. uviđaj na licu mjesta, temeljem čega je izrađeno i vještvo vještaka NŽ od 15.siječnja 2009., te da je već tada utvrđeno da su sporni dijelovi tužiteljevih nekretnina ušli u sastav autoceste.
8. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je najzadnji datum kada je tužitelj stekao znanje da je desposjediran, odnosno da mu preko nekretnine prelazi autocesta i pristupni putevi za istu, a za koje deposjedirane dijelove nekretnine traži naknadu od RH u ovom postupku, jest datum 24. ožujka 2006. kada je izvršen uviđaj na licu mjesta i kada su takve činjenice utvrđene ili baš 2008. kada je autocesta puštena u promet. Takvo saznanje je tužitelju opet „utvrđeno“ dostavom vještva NŽ tužitelju **.**.2010. Također, u tom parničnom predmetu dana 11. ožujka 2010. su svjedoci UŽ, ĐŽ, JŽ i BŽ jasno iskazivali da je sporne dijelove nekretnine „uzela“, „digla“, „odnijela“ „zauzela“ autocesta, što znači da je tužitelju već tada također sigurno bilo poznato da mu je preko nekretnine prošla autocesta. -da je svjedok OŽ, djelatnik HAC-a (kojem je sud poklonio vjeru jer je bio uvjerljiv i kao djelatnik HAC-a je potvrdio da je autocesta završena na toj dionici 2008., pa je očito, posebno uzimajući u obzir i da je tužitelj lokalni mještanin (vidljivo iz njegove adrese), da mu ta činjenica završetka autoceste, kao značaja društveni događaj u cijeloj RH, a onda i lokalno, nije mogla ostati nepoznata kao lokalnom mještaninu. Dakle posve jasno da tužitelj zna 2008. (a zapravo i ranije – 2006. godine kada je rađen uviđaj u prethodno citiranom parničnom predmetu) da je deposjediran sa nekretnine za koju u ovoj parnici traži naknadu.
9. Također zaključuje da to proizlazi i iz presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku Gž-278/11 od 10. rujna 2014. kojim se presuda P-256/09-18 od 27. travnja 2010. djelomično potvrđuje, a djelomično ukida, na str. 3. i 4. te presude, Županijski sud upozorava na činjenicu izgradnje autoceste/pristupnih puteva, a što ZZ RH na ročištu u tom spisu 6. studenog 2014. jasno i ističe da se radi o javnoj cesti kao javnom dobru u općoj uporabi u vlasništvu RH. Potom i sam tužitelj podneskom od 5. listopada 2014. precizira tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi vlasnikom „do izgradnje autoceste i pristupnih puteva“ - spornih dijelova za koje u ovom parničnom postupku traži naknadu.
10. Stoga prvostupanjski sud smatra da je tužitelj imao saznanje da je njegovo vlasništvo izgradnjom autoceste prestalo ex lege, a njegovo formalno očitovanje u tom smislu postoji upravo čak i u obliku podneska kojim precizira tužbeni zahtjev 5. listopada 2014. te da je od proteka saznanja za takvu situaciju do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (list 11 spisa) 13. prosinca 2019. proteklo više od 11 godina te da je nastupila zastara tražbine tužitelja protekom roka od 3 godine od saznanja obzirom da po Zakonu o obveznim odnosima zastara tražbine nastupa u tražbinama nastalim s osnove štete 3 godine od saznanja za štetnika, a to je ovdje 3 godine od primitka ŽS kojom je potvrđena presuda P-478/14 (tužitelj zaprimio 25. listopada 2016.), to je nastupila zastara pozivom tužene na istu jer je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 13. prosinca 2019.
11. Iz spisa Državne uprave [broj] i rješenja u istome od 27. veljače 2018. te drugostupanjskog rješenja od 14. travnja 2020. proizlazi da je odbačen prijedlog za obnovu postupka izvlaštenja.
12. Prvostupanjski sud je u provedenom dokaznom postupku cijenio i zapisnik [broj] [broj] od 21. prosinca 2005. (list 114 spisa ), no po ocjeni ovog žalbenog suda na temelju istog nije pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i to:
- da su stranke u postupku pred tijelom državne uprave Službom za prostorno uređenje, zaštitu okoliša graditeljstvo i imovinsko pravne poslove Imotski sklopile i potpisale Nagodbu u pogledu naknade za građevinske poboljšice i višegodišnje poljoprivredne kulture koja naknada je i isplaćena ali da su pri tom postigli sporazum da će tužitelju biti ponuđena naknada za tržišnu vrijednost te nekretnine nakon što ishodi pravomoćnu presudu o pitanju prava vlasništva kao prethodnom pitanju.
13. Dakle iz sadržaja zapisnika proizlazi da je HAC po punomoćniku obvezao se ponuditi tržišnu vrijednost predmetne nekretnine nakon što stvarni posjednici ishode pravomoćnu sudsku presudu po pitanju prava vlasništva kao prethodnom pitanju.
14. Stoga se osnovano može se zaključiti da je tužitelj imao legitimno očekivanje da će mu novčana naknada za izvlašteno zemljište biti isplaćena po pravomoćnom okončanu parničnog postupka, te je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelj po ocjeni ovog žalbenog suda povrijeđeno tužiteljevo pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda kojom je pojam vlasništva definira na bitno drugačiji način od domaćeg zakonodavstva, pa tako u određenim okolnostima i „legitimno očekivanje“ stjecanja imovine također može uživati zaštitu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju z Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
15. Pravo vlasništva zajamčeno je i čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, dok je čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju određeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Iz sadržaja naprijed citirane odredbe vidljivo je da niti Konvencija, kao niti Protokol uz Konvenciju koji čini njezin sastavni dio ne definiraju što se smatra vlasništvo, već je taj pojam svoje određenje dobio kroz brojne odluke Europskog suda za ljudska prava. Tako objekt zaštite prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju mogu biti: ekonomski interesi vezani uz poslovanje tvrtke, intelektualno vlasništvo, potraživanja i dugovi, budući prihodi, legitimno očekivanje i sl. Dakle, čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju pojam vlasništva definira na bitno drugačiji način od domaćeg zakonodavstva, pa tako u određenim okolnostima i „legitimno očekivanje“ stjecanja imovine također može uživati zaštitu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Budući da tužitelju u postupku izvlaštenja e nagodbom nije isplaćena naknada tržišne vrijednosti za izvlašteno zemljište to je u smislu cit. Protokola br.1 uz Konvenciju njegov zahtjev osnovan budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj imao razumno očekivanje da će mu takva naknada biti i isplaćena nakon što dokaže svoje prvo vlasništva na predmetnim nekretninama koje su bile predmetom izvlaštenja.
16. Valja istaknuti da je sukladno čl. 56. tada važećeg Zakona o javnim cestama (NN br. 180/2004) za obveze HAC d.o.o. odgovarala kao osnivač Republika Hrvatska. Stoga je pasivna legitimacija na strani tuženika postojeća i pravilna, te kada HAC d.o.o. po punomoćniku preuzima obvezu davanja ponude za buduće sklapanje Ugovora, odnosno davanja ponude nakon što tužitelj ishodi presudu za nekada spornu nekretninu, RH kao osnivač HAC-a d.o.o. odgovara za obveze iz tog odnosa.
17. Također valja zaključiti da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o naknadi štete budući da da je temeljem te nagodbe tuženik izvlaštenjem stekao vlasništvo predmetne čestice čiju vrijednost nesporno nikada nije naknadio tužitelju pa se radi o stjecanju bez osnova n strasni tuženika radi čega se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO).
18. Stoga je po ocjeni ovog žalbenog suda bilo osnovano za zaključiti da tužitelju pripada pravo na isplatu tražbine s osnova tržišne vrijednosti nekretnine koja mu je oduzeta temeljem Zakona o izvlaštenju i za koju mu do sada nije isplaćen naknada . Budući da tuženik nije tužitelju po podnošenju zahtjeva za mirno rješenje spora ponudio tržišnu vrijednost tužitelj je imao pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka u kom cilj imao ishoditi ovršnu ispravu na temelju koje bi mogao zahtijevati prisilnu ovrhu.
19. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prva tužbeni zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti kao osnovan jer obveza tuženika za isplatom tržišne vrijednosti za izvlašteno zemljište dok je visinu zahtjeva prvostupanjski sud pravilno utvrdio temeljem provedenog vještačenja u prvostupanjskom postupku po vještaku Peri Nikoletiću od 12. prosinca 2024., i njegovog usmenog očitovanja na ročištu od 6. svibnja 2025. kojim je procijenjena tržišna vrijednost zemljišta u vrijeme izvlaštenja utvrđena u visini od 120,224,00 ili 15.957,52 eura. Ovdje se ističe da je sud prilikom donošenja odluke vodio računa da je stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), slijedom čega je konverzija izvršena sukladno odredbi članka 48. navedenog Zakona (fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna). Budući da je tužitelj zatražio kamatu od 21. rujna 2016. to mu je ista u cijelosti dosuđena budući da je tržišna vrijednost iz točke I izreke ove presude utvrđena na dan izvlaštenja, pa mu kamata na taj iznos pripada od tada.
20. Stoga je pobijana presuda preinačena u dosuđujućem dijelu kao u izreci temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a, dok se za preostali iznos od pobijana presuda ukazuje pravilnom i zakonitom budući da zahtjev u preostalom iznosu nije osnovan radi čega je ista presuda potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.
21. Uzimajući u obzir da su stranke djelomično uspjele u postupku odluka prvostupanjskog suda da svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka pravilna i zakonita i u smislu čl. 154. st. 4. ZPP-a.
22. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u ½ dijela to je odlučeno da mu je tuženik dužan nadoknaditi razmjeran dio zatraženog trošak sastava žalbe od 536,55 eura.
U Zagrebu, 7. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Ksenija Jakovčević
