Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1967/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja, tužitelja RŠ iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Puhu, odvjetniku iz Pule, protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli- Pola, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. broj P-509/2023-20 od 10. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. broj P-509/2023-20 od 10. ožujka 2025.

II Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za cijelo (u 1/1 dijela) nekretnina oznaka k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 1770 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 3589 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te se ovlašćuje tužitelja da na temelju ove presude, po njenoj pravomoćnosti, zatraži i ishodi uknjižbu prava vlasništva na nekretninama oznaka k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 1770 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] oranica, površine 3589 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na svoje ime i za cijelo, uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženice, a što je tuženica dužna trpjeti, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.370,89 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženica Republika Hrvatska je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Žalitelj predlaže da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. U predmetnom postupku tužitelj traži da sud utvrdi da je stekao vlasništvo spornih nekretnina na temelju dosjelosti, posjedovanjem po pravnim prednicima kroz zakonom predviđeno vrijeme.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mjerničke struke Tina Verbanca od 27. studenog 2024. ( list 162-170 spisa) proizlazi da je dana 20. studenog 2024. uz prisutnost Općinskog suda u Puli i stranaka izvršen očevid na licu mjesta na k. č. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] te je izvršena identifikacija predmetnih nekretnina k. č. [katastarska čestica] je upisana kao oranica površine 1770 m2 u naravi predstavlja maslinik, k. č. [katastarska čestica] je upisana kao oranica površine 3589 m2 u naravi predstavlja maslinik,

- da je svjedok LŠ u svom je iskazu naveo da zna koje su nekretnine predmet ovog postupka, radi se o dvije nekretnine iako ne bi znao navesti katastarske brojeve čestica ali zna da su tamo zasađene masline i to već zadnjih 20-ak godina,

- da ovdje tužitelj je njegov prijatelj i pomaže mu čak u održavanju odnosno branju tih maslina, međutim poznato mu je da su i prije nego su masline zasađene, dakle i prije unazad 20 godina on i njegova obitelj to koristili, tamo je bila zasađena i djetelina, sjeća se da je njegova majka brinula o tome a i on sa njom, da tužitelja nikada nitko nije smetao u korištenju spornih nekretnina, da se on prema tim parcelama odnosio kao da su njegovo vlasništvo,

- da svjedok GŠ u svom iskazu navodi da tužitelja poznaje sigurno 55 godina jer su tada i počeli druženje obzirom je on njegov rod sa sestrom i pomagao mu je oko ovih nekretnina jer se tamo uvijek nešto radilo. Sada je tamo lijepi maslinik i on je tamo odradio određene stvari sa mehanizacijom međutim ranije se isto sijalo i pšenica i ječam. Bila su to vremena kada su pomagali jedni drugima, kako on njemu sa svoje strane tako i tužitelj njegovoj obitelji. Uvijek je smatrao da je to njegovo vlasništvo jer se on tako ponašao prema tome, da oca tužitelja nije poznavao ali kao što je spomenuo majku je i sjeća je se upravo na tim parcelama. Sjeća se njene građe i kako je tamo radila,

- da je njegov otac još 1948. doselio u to mjesto [adresa] i počeo obrađivati ovu zemlju koju čine i predmetne parcele. Još kao mali se sjeća da mu je pomagao na poslu jer tako se tada živjelo ali bio je mali kada je tata umro tako da nikad nije uspio sa njim razgovarati na koji način je on ušao u posjed tih parcela iako može izričito potvrditi da mu nikad nitko nije branio da to koristi i sve dok je on to koristio a poslije i on cijeli život ih nikad nitko u tome nije sprječavao niti im rekao da to ne smiju. Čak naprotiv susjedi su znali doći pomoći, s njima popiti i počastiti se. Prije ovih zasađenih maslina sadilo se najviše žito.

7. Pravilno je zato prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbe čl. 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010 143/2012, 152/2014 nastavno ZV) zaključio da je tužitelj ispunio pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću sukladno važećim zakonskim propisima u vrijeme kada je nastupila dosjelost.

8. Pri tom prvostupanjski sud zaključuje, da u vrijeme dosjelosti valja uračunati i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV -a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, te u svezi s tim da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela (u konkretnom slučaju izvorna odredba članka 388. stavak 4. ZV-a) mora snositi država i iste se ne smiju ispravljati na teret pojedinca koji je s tekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba (kakvo pravno shvaćanje je, primjerice, izneseno i u odluci Europskog suda za ljudska prava: Trgo protiv Hrvatske). Presudom ESLJP od 11. lipnja 2009. godine u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske zauzet je stav da bi se podnositelju zahtjeva za zaštitu ljudskih prava i sloboda u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računalo i vrijeme posjedovanja u kojemu su te nekretnine prema važećim zakonskim propisima Republike Hrvatske bile u društvenom vlasništvu.

9. Naime, u presudi ESLJP-a, koju je respektirao i prvostupanjski sud, u predmetu Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

10. U presudama ESLJP-a u predmetima R i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP-a ukinuta.

11. Prema citiranim odukama ESLJP-a nije bitno je li tužba podnesena u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenoga 1999. Naime, u predmetima R i drugi i Jakeljić protiv Hrvatske tužbe su podnesene 2002., dakle nakon što je Ustavni sud ocijenio neustavnom odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a koja je izrijekom propisala da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ne uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu.

12. ESLJP-a je u obrazloženju odluka u predmetima R i Jakeljić izričito naveo da je vrijeme kada je podnositelj podnio tužbu nevažno za određivanje može li se njegov zahtjev za proglašavanje vlasnikom nekretnine dosjelošću okvalificirati kao ''imovina'' zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. ESLJP-a smatra da je bitno je li došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona - dosjelošću ili ne i to u vrijeme kada je izvorna odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bila na snazi.

13. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održanoj 14. veljače 2019. pod brojem: Su-IV-56/19-2 izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

''Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.''

14. Prema shvaćanju tog suda na nekretnini koja je na dan 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu može se steći pravo vlasništva izvanrednom dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP-a ako su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme podnošenja tužbe odnosno ako je do podnošenja tužbe proteklo vrijeme poštenog posjedovanja od 40 godina, kao i da osim parničnih stranaka ne postoji treća osoba koja je zahtijevala, odnosno pretendirala na pravo vlasništva te nekretnine, a u tijek dosjelosti za stjecanje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu mora uračunati i razdoblje od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991.

15. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu u vrijeme posjedovanja računa se i vrijeme prije 8. listopada 1991., a vlasništvo dosjelošću se stječe ako je protekao rok od 40 godina iz čl. 159. st. 3. i 4.

ZVDSP-a do dana podnošenja tužbe.

16. U konkretnom slučaju tužitelj i njegovi prednici su u poštenom i mirnom posjedu predmetne nekretnine preko 40. godina prije nego je Ustavni sud RH ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP-a (17. studenog 1999.), odnosno u razdoblju od 1948. do 2023., kada je podnesena tužba.

17. Stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZVDSP-a se prosuđuje prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. U vremenskom razdoblju prije 1. rujna 1980. godine (kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima), stjecanje prava vlasništva na nekretninama prosuđuje se primjenom odredbi Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ).

18. Pravna pravila OGZ-a koji se na prostoru na kojem se nalazi nekretnina primjenjuje od 1853. godine, s time da se od 1946. godine primjenjivao na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (“Službeni list” FNRJ broj 86/1946), i to pravno pravilo paragrafa 1472. OGZ-a predviđa da se pravo vlasništva nekretnine na kojoj je bilo upisano državno vlasništvo kao općenarodna imovina temeljem izvanredne dosjelosti (originarno) moglo steći nakon neprekidnog četrdesetgodišnjeg posjedovanja iste i to do 6. travnja 1941.

19. Radi toga i ovaj sud zaključuje, da je tužitelj na temelju čl. 11. st. 2. i čl. 18. st. 5. ZV i prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, koji se primjenjuju na temelju odredaba Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. sam i po svojim prednicima samostalni i pošteni posjednik spornih nekretnina kroz dugi niz godina, a svakako dulje od 40 godina, te su ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću.

20. Tuženik u žalbi osporava utvrđeno činjenično stanje, navodeći da iskazi svjedoka variraju u pogledu kultura koje su uzgajane na spornim česticama, što nije od značaja, imajući posebno na umu dugotrajnost posjeda tužiteljeve obitelji na spornim česticama. Upravo zbog dugotrajnosti posjeda (od 1948. godine) te činjenice da je otac tužitelja preminuo kada je on imao 9 godina, logično je da se svjedoci istog ne sjećaju, dok su izričito iskazali da je majka tužitelja radila na tim česticama. Činjenica, da tužitelj nije bio upisan kao posjednik i vlasnik sporne nekretnine, ne utječe na zaključak o istinitosti i savjesnosti posjeda, kako smatra tuženik.

21. Prilikom stjecanja dosjelošću utvrđuje se pošteni kontinuirani posjed tužitelja i njegovih prednika, pri čemu se poštenje posjeda pretpostavlja.

22. Tuženik pri tom ne osporava po tužitelju istaknutu činjenicu, da je otac tužitelja u posjed spornih nekretnina stupio po uputi i uz znanje tadašnjih vlasti u sklopu poslijeratne agrarne reforme s ciljem privođenja namjeni napuštenog poljoprivrednog zemljišta, iz čega, po mišljenju ovog suda, proizlazi da posjed nije stečen vi, clam ili precario, pa pogrešno tuženik na temelju istoga prigovara, da bi se radilo o nesamostalnom posjedu kojem nedostaje element poštenja.

23. Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje u zemljišnim knjigama. Ukoliko su postojale okolnosti zbog kojih su tužitelj i njegovi prednici opravdano vjerovali da su vlasnici predmetnih nekretnina (jer su posjed vršili samostalno, jer su tim nekretninama zajedno s okolnim zemljištem gospodarili dugi niz godina, jer im vlasničkopravna ovlaštenja nitko nije osporavao), onda sama okolnost što su tuženik ili ranije njegovi prednici u zemljišnim knjigama i katastru bili upisani kao vlasnici i posjednici ne čini posjed tužitelja i njegovih prednika nesavjesnim.

24. Budući da iz provedenih dokaza, pravilno ocijenjenih, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, proizlazi da su tužitelj i njegovi prednici u posjedu spornih nekretnina kroz dugi niz godina, a svakako dulje od 40 godina, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužitelj stekao vlasništvo istih na temelju dosjelosti.

25. O navedenom je prvostupanjski sud dao i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a nisu osnovani suprotni žalbeni prigovori.

26. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, a budući da nisu ostvarene bitna povrede ZPP iz čl. 365. st. 2. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci. Odluka o troškovima žalbenog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić