Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-751/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-487/2025-8 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-487/2025-8 od 16. siječnja 2026.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-487/2025-8 utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 28. veljače 2006. između tužitelja i prednika tuženika iz čl. 7. st. 1. u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“ I iz čl. 9. st. 2. u dijelu odredbe koji glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“, kao u stavku I i III izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 214,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2006. do isplate i iznos od 67,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2019, kao u stavku II i IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.3. Tuženiku je naloženo i da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 245,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2026. do isplate, kao u stavku V izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova, podredno vratiti predmet na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku je netočna. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja temeljno postupovno jamstvo prava na pravično suđenje jer ono strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan no to pravo nije apsolutno i ne može se tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku. Stoga su neosnovane tvrdnje o uskrati prava na obrazloženu sudsku odluku i bez utjecaja je žalbeni osvrt kako sud daje potpuno nejasno obrazloženje utemeljeno na osobnom stavu i mišljenju. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je pravilno utvrđeno ostvarenje zakonskih pretpostavki za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nema mjesta tuženikovom pozivanju na povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) u vezi čl. 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25).

4.2. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može povodom žalbe ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.3. Iako u toč. 3. žalbe tuženik navodi da žalbu podnosi i zbog povrede odredba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u sadržaju svoje žalbe ne navodi u odnosu na koju procesnu odredbu bi ta povreda navodno bila ostvarena. Stoga je taj žalbeni navod bez utjecaja, uzimajući u obzir da sukladno odredbi čl. 365. st. 2 ZPP ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na relativno bitne povrede odredba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. , čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je utvrdio da su ništetne odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora [broj kredita] od 28. veljače 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u razmjernih 1,50% od iznosa kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita prema odluci kreditora, koje je tužitelj isplatio tuženiku kao jednokratne naknade u iznosu od 214,86 eura (1.618,85 kuna[1] ) 8. ožujka 2006. i u iznosu od 67,29 eura 13. rujna 2019., na temelju pravilnog zaključka da se o t im odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, nalažući tuženiku vraćanje isplatom tih iznosa tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

5.2. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. 2. i 4. ZZP/03 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

6.1. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluka suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. predmetnog ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. ugovora, unio sebi prikladne odredbe po kojima je trošak obrade kredita svaljen na tužitelja kao potrošača uz uvjet koji je odredio tuženik te kojima je uvjetovao ostvarenje tužiteljevog prava na prijevremenu otplatu obvezom isplate naknade koju on naknadno jednostrano određuje.

6.2. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljive već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima obrade kreditnog zahtjeva i o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita koji jednostrano određuje tuženik a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom dok za visinu naknade za prijevremenu otplatu nije dao parametre, što rezultira time da iste odredbe nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst s ostalim odredbama ugovora.

6.3. U okolnostima u kojima nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit i u vezi prijevremene otplate kredita niti se o tome s tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru tih naknada kao potrošač plaća banci.

7. Izostale su pretpostavke za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba. Naime, čl. 84. ZZP/03 isključuje ocjenu poštenosti jasnih, lako razumljivih i uočljivih onih ugovornih odredbi koje se odnose na predmet ugovora i cijenu. Budući da se spornom odredbom čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu nalaže plaćanje naknade za obradu kredita, ne radi se o odredbi koja se tiče predmeta ugovora i cijene slijedom čega nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

8. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno utvrdio da se radilo o netransparentnim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva i u vezi prijevremene otplate kredita, proveo test nepoštenosti i uzeo u obzir i ostale okolnosti u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP/03 slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu čl. 87. st. 1 ZZP/03 nepoštene i time ništetne. To stoga jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, jer na njih tužitelj kao druga ugovorna strana i potrošač nije imao utjecaja zbog uskrate prava na pregovaranje i jer je njima tuženik kao jedna ugovorna strana drugoj ugovornoj strani odnosno tužitelju uvjetovala zaključenje ugovora ili prijevremenu otplatu, čime te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). Tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između tih naknada i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno konkretni troškovi nastali a koji bi se trebali podmiriti iz navedenih naknada.

9.1. Povodom žalbenih navoda vezanih za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu iz čl. 9. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu valja poći od odredbe čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO koja daje pravo tužitelju kao korisniku kredita da može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kreditor pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

9.2. Tuženik osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

9.3. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

9.4. Ovo shvaćanje po kojem banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i u odredbi čl. 26. st. 2. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17, dalje: ZSPK) od 20. listopada 2017., koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, međutim tim se zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (Sl. l. br. 60, 28.2.2014.). Iako se ZSPK ne primjenjuje na konkretan slučaj, jasno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužiteljice kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

10. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO. Ništetnost potječe od tuženika koji je unaprijed sastavio sporne odredbe ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate.

11. U žalbi se neutemeljeno osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. U okolnostima u kojima je ništetnost utvrđena predmetnom odlukom, zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u zastari, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), s kojim shvaćanjem tuženik u žalbi neosnovano polemizira dovodeći ga nepravilno u odnos s odredbom čl. 186.c st. 2. ZPP.

12. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

13. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

14. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej