Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2432/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Kovačić, odvjetnik u Puli-Pola, Flanatička 16, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-961/2025-15 od 10. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-961/2025-15 od 10. travnja 2026. presude u dijelu pod točkom I.,II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da su ništetne odredbe članka 10. stavak 2. i članka 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj ugovora:[broj kredita] kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 26. rujna 2007. godine, koje glase:

„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa kredita“ te se utvrđuje da predmetne ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke između ugovornih stranaka“.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku tužitelju isplatiti novčani iznos od 459,36 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 265,45 EUR teku od 27. rujna 2007., a na iznos od 193,91 EUR teku od 3. ožujka 2008. pa sve do konačne isplate.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u visini od 500,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2026. do isplate.

Pod točkom IV izreke u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

Pod točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I.,II., III. i V. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11., 148/11, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22., 155/23 i 146/25- dalje u tekstu: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, a primjenom odredbe čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo pa stoga žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 10. stavak 2. i čl. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj 9013110011 kojeg su 26. rujna 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) a kojim odredbama je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate te da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % stoga, što su te odredbe ništetne jer se o njima nije pojedinačno raspravljalo a u Ugovoru o kreditu nije bila navedena bilo kakva specifikacija troškova Banke, pa traži isplatu tako isplaćenih svota zajedno sa pripadajućom kamatom.

8. Između stranaka je nesporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj ČL kao korisnik kredita 26. rujna 2007. sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: [broj kredita]; da je predmetni ugovor sklopljen u pisanom obliku i da je sadržavao odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te o naknadi za prijevremenu otplatu kredit te da je na temelju članka 12.3. ugovora tuženik 27. rujna 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 265,45 EUR i na temelju članka 10. stavka 2. ugovora tuženik je 3. ožujka 2008. naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 193,91 EUR-a.

9. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da iako su sporne odredbe članka 10. stavka 2 i članka 12.3. predmetnog ugovora, kojima su ugovorene naknada za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita, gramatički jasne i lako uočljive, ugovor ne sadrži pojašnjenje koje konkretne usluge tuženika ili koje stvarne troškove obrada kreditnog zahtjeva obuhvaća, niti su ugovorom navedeni kriteriji na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je visina takve naknade razmjerna stvarno pruženoj usluzi odnosno stvarno nastalim troškovima u vezi s obradom konkretnog kreditnog zahtjeva. Isto tako, sud prvog stupnja iz sadržaja odredbe članka 10. stavku 2. ugovora utvrđuje da iz sadržaja te odredbe visina naknade za prijevremenu otplatu u trenutku sklapanja ugovora nije bila određena niti odrediva na temelju samog ugovora, već je bila vezana uz interne akte Banke koji nisu sastavni dio ugovora, niti su u ugovoru navedeni parametri, kriteriji ili metodologija na temelju kojih bi tužitelj kao korisnik kredita već pri sklapanju ugovora mogao unaprijed procijeniti visinu te naknade i ekonomske posljedice njezina ugovaranja.

9.1. Kako iz sadržaja ugovora proizlazi da se radi o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama tuženika, te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj spornih ugovorenih odredbi, iste su ništetne jer su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tako, ocjenjujući neosnovanim i prigovor zastare s obzirom da kod restitucijskog zahtjeva ona počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, dosuđuje tužitelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) svotu plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 2.000,00 HRK / 265,45 / eur[1] i naknade za prijevremenu otplatu kredita u svoti od 1.461,00 HRK / 193,91 / eur, što ukupno iznosi 459,36 eur, a koje svote između stranaka nisu sporne, zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 1115. ZOO glede plaćanja zakonskih zateznih kamata.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine „ 79/07; dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja kojim je utvrđeno da je predmetni ugovor zaključio za zatvaranje ranijih dugovanja i za potrebe liječenja u toplicama, to su žalbeni navodi tuženika da presuda o navedenom nema razloga neosnovani.

11. Prema odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13. i 41/14. - dalje: ZZP) koji je važio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade a tuženik navedeno nije dokazao. Naime, prvostupanjski sud je proveo sve predložene dokaze glede utvrđenja ove činjenice pa je tako, iskazom tužitelja utvrđeno kako isti nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o sadržaju ugovora o kreditu, koji je unaprijed pripremio te nije dobio mogućnost pregovarati i na bilo koji način utjecati na ugovaranje takvih naknada, već ih je morao platiti.

12. Budući da iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi kako se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o naknadama tuženika te se tako radi o neodređenim odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, znači da su nepoštene u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP te ništetne u smislu odredbe čl. 102. ZZP.

13. Direktivom 93/13/EEZ [4] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

14. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 - BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 EEZ navodi:

"… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja.

"…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)

- točka 53. obrazloženja.

- "… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

14.1. Sagledavajući spor po zahtjevu pod stavkom I. izreke (ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i obradi kredita) u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu i iskaza tužitelja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe članka 10. i čl. 12. 3. Ugovora nepoštene (ništetne) iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, i da je kao takva uzrokovala znatnije neravnotežu, pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu vezano za naknadu za prijevremeno vraćanje kredita može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

14.2. Naime, pored činjenice da je Ugovor unaprijed formulirao tuženik, da se o tome što čini naknadu iz članka 10. stavak 2. i čl. 12. st. 3. Ugovora uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se odnose te naknade(koji su to objektivni troškovi koje je imao), kojim se kriterijima rukovodio kad ih je odredio koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužitelju, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je njegovo postupanje prema tuženiku kao slabijoj ugovornoj strani, vezano za obvezu plaćanja naknade za prijevremeno vraćanje i obradu kredita bilo transparentno i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, a niti s tim u vezi pozivanje na prepoznatljivost prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita koja proizlazi iz Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja kredita, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o kreditnim institucijama, Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite iz 2014. i Zakona o bankama, i presudu Suda Europske unije u predmetu po zahtjevu C-621/17 od 3. listopada 2019., za koje s obzirom na navedeno pod prethodnom točkom obrazloženja pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenje predmetnog spora.

15. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz njih proizlaze a o kojima tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Uz iznijeto, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorenih naknada i njihovu (neodređenu) visinu, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

17. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare i to, kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora a koje stajalište je potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. pod brojem Su IV- 33/2022-2. Stoga pozivanje tuženika na pravna shvaćanja suda Europske unije u pogledu rokova računanja početka zastare nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

18. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe članka 10. st. 2. i čl. 12.3. Ugovora nepoštene odredbe a time i ništetne, i za svoju odluku dao jasne razloge.

19. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka kad su plaćeni, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

20. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 459,36 eur, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

21. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznos, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

22. Prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

23.Stoga žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

24. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 142/12., 107/15. i 37/22, 126/22 i 138/23) za koju se sud prvog stupnja dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

25. Stoga je valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić