Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3073/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĐP (nom. NĐP) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz STEFANOVIĆ, KRVAVICA, BULIĆ I PLETIKOSA ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5242/2023-9 od 17. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-5242/2023-9 od 17. travnja 2025. godine, u dijelu po točkom I. do III. izreke.

II Odbija se žalba tužitelja PĐP kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen daljnji trošak parničnog postupka (toč. III. izreke).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. II. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 23. siječnja 2006., a koja glasi: „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I ovog Ugovora uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. isplatiti tužitelju SĐP iznos od 339,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje g lavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 339,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik, te tužitelj, u dijelu kojim nije dosuđen trošak parničnog postupka, iz svih razloga navedenih u članku 353. st. 1. toč. 1 - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine, a tuženik traži trošak sastava žalbe.

3. Žalbe tužitelja i tuženika nisu osnovane.

4. U ovom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude ne proturječi razlozima presude te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika u iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. at. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada troškova zaključenja ugovora, a posljedično tome i isplata iznosa od 339,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden pravično, u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među strankama nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

9. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10. Nije osnovan ni žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopila kao fizička osoba za kupnju automobila, a i iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, a tuženik nije dostavio u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač u smislu odredbe čl. 2. direktive 93/13/EEZ, i čl. 3. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP).

11. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

13. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

14. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on sa tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje automobila, a oko zaključenja predmetnog ugovora dogovarao se samo s djelatnikom autokuće PORSCHE Inter Auto, te mu je djelatnik sugerirao da podigne kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Prije zaključenja ugovora nitko mu iz autokuće nije bilo što govorio o naknadi za trošak obrade kredita, te nije znao što to treba platiti, nego je tek to zaključio kada je cijela papirologija vezana za kredit bila gotova i kad je trebao potpisati ugovor o kreditu. U trenutku potpisivanja ugovora nije znao koliko će ta naknada iznositi, te mu je ona naplaćena prilikom potpisivanja ugovora, a na tu odredbu ugovora nije mogao utjecati, te je tu naknadu platio, iako je bio iznenađen njezinom visinom, te je pitao na što se ta naknada odnosi, a u autokući su mu rekli da se radi o administrativnim troškovima i pripremi papira za kredit, ne precizirajući točno na što se ta naknada odnosi. On nije u potpunosti razumio sve odredbe ugovora o kreditu i očekivao je da će mu djelatnik autokuće to objasniti, te je tražio pojašnjenja, ali su mu u autokući rekli da je sve u redu.

16. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da je obavijestio tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

17. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od iznosa kredita zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

18. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

19. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

20. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

23. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

24. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

25. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila. Pri tome neosnovano tuženik smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da se radi o ništetnoj odredbi pa je potraživanje tužitelja dospjelo na dan uplate jednokratne naknade.

26. Slijedom navedenog sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi jednokratnu naknada od iznosa kredita i isplatu iznosa od 339,16 eura, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.

27. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja glede određivanja troška parničnog postupka, budući da u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kondemnatorni zahtjev (isplata) je logična posljedica deklaratornog zahtjeva (ništetnost), te se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost kondemnatornog zahtjeva koji, u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP, predstavlja glavni zahtjev, pa je sukladno tome, sud prvog stupnja visinu troška utvrdio sukladno kondemnatornom zahtjevu za isplatu, a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

28. Imajući u vidu sve navedeno valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb