Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4144/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća – sutkinje izvjestiteljice te Jadranke Matić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Grahovcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-1177/2023-20 od 24. listopada 2025., dana 7.srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-1177/2023-20 od 24. listopada 2025., u pobijanim točkama I, II,III,V i VI izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU748/2006, sklopljenom 05. travnja 2006. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditora i tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom je odredbom određen način otplate kredita, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 4.190,65 CHF (četiri tisuće sto devedeset švicarskih franaka i 65/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane. U točki II utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora po kojoj je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane. U točki III nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju DZ iznos od 48.307,14 eura (četrdeset osam tisuća tristo sedam eura i četrnaest centi) s pripadajućim kamatama kako je to pobliže navedeno u toj točki.

U točki IV odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredba članka 2. stavka 1. Ugovora o kreditu kojom je odredbom određen iznos kredita, a koja glasi: „Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 794.760,00 CHF (sedamsto devedeset četiri tisuće sedamsto šezdeset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane ,te da se utvrđuje ništetnom odredba članka 4., kojom je odredbom određen način otplate kredita, a koja glasi: „Rok otplate kredita iznosi 25 (dvadeset pet) godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane, kao i da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.000,87 eura (trideset tisuća eura i osamdeset sedam centi) s pripadajućim kamatama.

U točki V odbija se prigovor radi prebijanja tuženika radi isplate iznosa od 2.500,00 eura (dvije tisuće petsto eura), kao neosnovan. dok je točkom odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

2. Citiranu presudu žalbom pobija tuženiku točkama I,II, III, V i VI iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbi.

3. Žalba je neosnovana.

4. U donošenju pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žalbom upire tuženik budući da je izreka pobijane presude jasna i neproturječna sadržaju izvedenih dokaza te sadrži dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama u ovom sporu.

5. Nadalje neosnovano tuženik upire na to da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, prvenstveno u pogledu statusa tužitelja kao potrošača.

6. Naime temeljem izvedenih dokaza i njihovom ocjenom u smislu čl. 8. ZPP-a u postupku je pravilno utvrđeno i to na temelju uvida u sadržaj ugovora kao i temeljem iskaza samog tužitelja da predmetni ugovor o kreditu ugovoren kao stambeni kredit a da iz iskaza saslušanog tužitelj proizlazi da je isti utrošen za kupnju kuće u ovršnom postupku u kojoj tužitelj stanuje sa svojom obitelji.

7. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), između ostalih, implementirana i smjernica broj: 99/2013 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZZP – koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U pravcu iznesenog pojam potrošač u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, je objektivan te ga treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među (razdjelnicu) djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije, pa je zato sud, pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive, dužan, vodeći računa o svim okolnostima takvog slučaja, te o svim dokazima, provjeriti može li se takvu ugovornu stranku kvalificirati kao potrošača u smislu navedene direktive (presuda T, C 110/14, EU:C:2015:538, toč. 22. i 23.).

7.1. U konkretnom slučaju iz sadržaja ugovora proizlazi svrha ugovora o kreditu, stambeni kredit radi čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o potrošačkom ugovoru.

8. Temeljem takvog utvrđenja ukazuju se neosnovani žalbeni navodi tuženika kako sud nije na pravilan način utvrdio status potrošača tužitelja.

9. Nadalje, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i banka -prednik tužene povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

10. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11. Nastavno, odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

12. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije iznosio činjenice niti pružio dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženici su trebali dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa a to tuženik ne dokazuje.

14. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, a tuženik je za to znao, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

15. Nadalje neosnovano tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda u pogledu prigovora zastare za dio tražbine s osnova stečenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, te da je ista presuda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. te je istom utužena i razlika koju je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF i zbog promjenjivosti kamatne stope, u konkretnom slučaju je protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, dalje: ZOO), dok u preostalom dijelu zahtjev nije zastario radi čega je prvostupanjski su pravilno tužitelju dosudio naknadu kao u točki III izreke.

16. Tuženik u žalbi ponavlja prigovor da je tužitelju trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe CHF o valutnoj klauzuli umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita.

17. Međutim ovaj žalbeni sud smatra pravilnim obrazloženje prvostupanjskog suda da je takav zahtjev neosnovan iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača ovdje tužitelja, ali ne ukoliko takve odredbe ugovora idu u korist potrošača, kakva je situacija u ovom slučaju. Isto tako tužitelj je isplatio tuženiku u spornom razdoblju onaj iznos u kunama koji je tuženik od njega tražio. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao. Stoga, nema nikakvog stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio upravo tuženik sukladno kojem izračunu je tužitelj izvršio plaćanja.

18. Odluka o parničnom trošku također koju tuženik osporava samo posljedično osporavajući odluku o glavnoj stvari pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

19. Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP- a kao u izreci.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević