Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2479/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Patricii Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-130/2025-12 od 30. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-130/2025-12 od 30. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 14. siječnja 2006. godine potvrđenom od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. OU -100/2006 od 24. siječnja 2006. sklopljenom između tužitelja RE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (ranije na adresi: [adresa]) kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB:53056966535, kao banke;

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 876,05 eura sa zateznom kamatom od 7. veljače 2006. do isplate,;

- u točki III. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 14. siječnja 2006. godine potvrđenom od javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl. br. OU-100/2006 od 24. siječnja 2006. sklopljenom između tužitelja RE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (ranije na adresi: [adresa]), kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB:53056966535, kao kreditora;

- u točki IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.798,58 eura sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2012. do isplate;

- u točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.124,80 eura sa zateznom kamatom od 30. siječnja 2026. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, odbiti tužbeni zahtjev i odrediti da tužitelj naknadi tuženiku parnični trošak, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 395,70 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 14. siječnja 2006. i to u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanje naknade za obradu kredita tzv. ulazna naknada i u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu plaćenog iznosa prilikom isplate kredita od 876,05 eura, te iznosa od 2.798,58 eura plaćenog na ime naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

4. Između strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 14. siječnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 139.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 240 mjeseci, a je tužitelju 6. veljače 2006. naplaćen od strane tuženika iznos od 6.600,62 kune (876,05 eura) na ime tzv. ulazne naknade i iznos od 21.085,92 kuna (2.798,58 eura) na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita dana 06. ožujka 2012.

5. Prvostupanjski sud je polazeći od navedenih nespornih činjenica te utvrđenja da tuženik nije dokazao da se o odredbama čl. 3. i 10. ugovora o kreditu prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o tim spornim odredbama, te da su odredbe bile točno određene, odnosno odredive, pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) te čl. 87. st. 1. ZZP/03 ocijenio da se radi o ništetnoj odredbi, slijedom čega je primjenom odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) i čl. 1115. ZOO prihvatio tužbeni zahtjev.

5.1. Sud je na temelju odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) i čl. 155. ZPP odlučio o troškovima postupka.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi.

10. Suprotno žalbenim navodima materijalno pravo je prvostupanjski sud na temelju pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio.

10.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formul irana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10.2. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je uzimajući u obzir obvezu tuženika iz odredbe članka 59. stavka 1. točke 3. ZZP te činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima ocijenio kako je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a što utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te da tužitelju nije omogućeno pregovaranje.

10.3. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako se o predmetnoj odredbi članka 3. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

10.4. U konkretnom slučaju tužitelj je bio obaviješten o obvezi plaćanja predmetne naknade za obradu kredita koju je i platio u skladu s odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu (1,00% od iznosa kredita). Međutim, tužitelj nije bio obaviješten o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

11. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita iz čl. 10. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju pruža klijentima a tako i tužitelju, i za koju uslugu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Međutim, tuženik, osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

13. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

14. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020), a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, pa žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost odluke o istaknutom prigovoru zastare.

15. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

18. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

19. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić