Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2680/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Grgić kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Vučković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021- 45 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ĆŠ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021- 45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ĆŠ kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja ĆŠ za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 1.857,98 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naloženo naknaditi tužitelju ĆŠ trošak parničnog postupka u iznosu od 458,47 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate.

III. Uvažava se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao djelomično osnovana, preinačava se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naloženo naknaditi tužitelju ĆŠ trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 648,48 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate i rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja ĆŠ za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 648,48 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja ĆŠ za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 2.598,48 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 1.119,26 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom II. izreke pobijane presude.

2. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom I. izreke riješeno je da se smatra povučenom tužba za iznos od 1.027,36 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,95 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate.

3. Protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021- 45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom II. izreke, te protiv rješenja istog suda poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 1.857,98 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu i rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 328,28 EUR.

4. Protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2539/2021- 45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom I. izreke, te protiv rješenja istog suda poslovni broj P-2539/2021-45 od 19. siječnja 2024. pod stavkom II. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu i rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 323,11 EUR , a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 22. veljače 2023., za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope te tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po Ugovoru o kreditu broj 9012144094 od 5. prosinca 2006. (dalje: Ugovor), u ukupnom iznosu od 3.717,74 EUR/28.011,31 kunu[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, presuda i rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu mogu se ispitati, izreka presude i rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i rješenja, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje i rješavanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tužitelja i tuženika u kojima oni ističu da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanih dijelova presude i rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.

9. Prilikom ispitivanja pobijanih dijelova prvostupanjske presude i rješenja te postupka koji im je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi čl. 381. ZPP-a.

10. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 5. prosinca 2006. sklopili Ugovor, namjena kojeg je bila kupnja vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 20.863,99 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate kroz 84 mjeseca,

- da je u čl. 4. Ugovora ugovorena kamatna stopa 5,10% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koju će obračunavati tuženik u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, i koja će biti sadržana u anuitetima i dospijevati na naplatu zajedno s njima,

- da je u čl. 6. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da je tužitelj podmirio u cijelosti predmetni kredit tuženiku,

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković (Centar za financijska vještačenja d.o.o.) proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio iznos od 3.717,74 EUR, od čega se iznos od 1.119,26 EUR odnosi na kamatnu stopu, a iznos od 2.598,48 EUR na valutnu klauzulu,

- da iz iskaza tužitelja koji je u predmetnom postupku saslušan kao stranka proizlazi da o pojedinim odredbama Ugovora nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom, da mu je bio ponuđen kredit u CHF kao najbolji i najprihvatljiviji za njega, da od strane djelatnika banke nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita, niti mu je pojašnjeno značenje valutne klauzule i moguće promjene kamatne stope,

- da je tuženik na ročištu održanom 18. prosinca 2023. odustao od saslušanja svjedokinje AŠ, zaposlenice koja je sudjelovala u postupku obrade i sklapanja Ugovora,

- da tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o sadržaju odredaba čl. 4. i čl. 6. Ugovora u smislu čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP/03),

- da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03,

- da su navedene odredbe Ugovora ništave sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ,

- da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., stranka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, i promjenjivu stopu redovne kamatne stope.

11. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), s time da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je za dio tužiteljevog potraživanja nastupila zastara, a što će biti detaljnije obrazloženo u nastavku ove odluke.

12. Odredbom iz čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. U smislu ranije navedene odredbe, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

14. Nadalje, kako je odredbom čl. 4. Ugovora ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba istog Ugovora (čl. 6.) kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne, s time da je i tuženik bio tužena stranka u postupcima po kolektivnim tužbama.

15. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata. Također, valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika, i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem (na ročištu održanom 18. prosinca 2023. odustao je od saslušanja svjedokinje AŠ). Konkretne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i tečaja valute bile su unaprijed formulirane od strane tuženika, te su takve odredbe nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, a koja ocjena je između ostalog u temeljena i na tumačenju mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

18. Ranije navedenim pravomoćnim odlukama kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je, između ostalih, i tuženik , s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li konkretne odredbe Ugovora ništetne, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

19. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno od 1. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2008. (valutna klauzula), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji kada je Ugovor između stranaka zaključen dana 5. prosinca 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između tužitelja i tuženika ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u navedenom razdoblju, a što tuženik u tijeku predmetnog postupka nije dokazao.

20. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđeni. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama čl. 96. ZZP-a, a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da se određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koje nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.

21. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP-u nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.

22. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa tako i ovaj sud.

23. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 14/14., 110/15. i 14/19) govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

25. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u dijelu u kojem isti od tuženika s osnove preplate na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 1.119,26 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, iz razloga što je za navedeni dio potraživanja tužitelja nastupila zastara.

26. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da je istaknuti prigovor zastare osnovan u odnosu na potraživanje po osnovi kamatne stope , uzimajući u obzir da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. travnja 2021., slijedom čega je u konkretnom slučaju protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove iz čl. 225. ZOO-a.

28. Budući da je, dakle, istaknuti prigovor zastare u pogledu potraživanja po osnovi kamatne stope osnovan, tužbeni zahtjev tužitelja je u tom dijelu pravilno odbijen kao neosnovan (stavak II. izreke prvostupanjske presude).

29. Prema tome, tužitelj u žalbi neosnovano ističe da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pozivajući se pritom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

30. Nadalje, što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na potraživanje po osnovi valutne klauzule, valja reći da je u tom dijelu tužbeni zahtjev pravilno ocijenjen osnovanim.

31. Prvenstveno valja reći da nije osnovan žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopio kao fizička osoba za kupnju automobila, a ne kao pravna osoba, niti je imao obrt, a i iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba, a tuženik nije dostavio u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač u smislu odredbe čl. 2. Direktive 93/13/EEZ, i čl. 3. st. 2. ZZP/03.

32. Točno tuženik navodi da je predmetni Ugovor sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 2013., međutim, zaštita od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima postoji od 2003. kada je stupio na snagu ZZP/03, a Direktiva 93/13/EEZ je u cijelosti implementirana u domaće zakonodavstvo, zbog čega je pravilno primijenjena u ovom postupku.

33. Sama činjenica da je Ugovor otplaćen ne znači da korisnik kredita gubi svojstvo potrošača, budući da prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, slijedom čega tužitelj kao potrošač ima pravo postaviti restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnog ugovora.

34. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je pobijanom presudom došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među strankama, nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

35. Prvostupanjski sud proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako to isti neosnovano ističe u žalbi.

36. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a koja se odnosi i na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača, koji se odnose na ništetnost odredbe kojom je otplata glavnice kredita vezana uz CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

38. Odredbom čl. 1021. ZOO-a definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

39. Valutna klauzula je, kako je to već ranije navedeno, zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa č ija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

40. Navedeno znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, a iz iskaza tužitelja vidljivo je da mu prilikom realiziranja kredita nisu bili predočeni rizici ugovora s valutnom klauzulom, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo . Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

41. Stoga je tuženiku, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

42. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora koje se odnose na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO -a kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika , s druge strane.

43. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

44. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače.

45. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

46. Pri tome neosnovano tuženik navodi da se ovdje radi o naknadi štete, budući da se ne radi o naknadi štete nego o pravu potrošača na povrat sredstava koje je platio na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, s obzirom na to da na osnovi Direktive 93/13 države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

47. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbama čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

48. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate , i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO-a).

49. Neosnovano tuženik prigovara nalazu i mišljenju financijske vještakinje Petre Blašković, jer su isti dani stručno i obrazloženo, i sukladno uputi prvostupanjskog suda navedenoj u rješenju poslovni broj P-2539/2021-14 od 9. ožujka 2022., koje rješenje je tuženik primio i nije imao na to primjedbi, a o svim prigovorima tuženika vještakinja se dopunski očitovala i, sukladno odredbi čl. 261. ZPP-a, otklonila sve eventualne nedostatke u danom nalazu i mišljenju.

50. Navodi tuženika da prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike nisu osnovani, budući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da potraživanje tuženika u tom smislu ne ispunjava uvjete iz čl. 323. ZOO-a, budući da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj kao potrošač nije ništa stekao bez osnove, nego je banka naplatila manji iznos nego što je imala pravo naplatiti zbog nižeg tečaja, ali je i tu uplatu primila banka, pa ne postoji njeno potraživanje prema tužitelju za nešto što on nije primio i zbog toga nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu.

51. Neosnovan je i prigovor zastare u pogledu potraživanja s osnova valutne klauzule, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.).

52. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom postupku podnesena 1. travnja 2021., to sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, zastara u pogledu potraživanja po osnovi valutne klauzule u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

53. Stoga je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je pobijanom presudom pod stavkom I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.598,48 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

54. U odnosu na odluku o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da bi tužitelju za sastav tužbe od 1. travnja 2021., zastupanje na ročištima održanima 9. ožujka 2023., 19. listopada 2023. i 18. prosinca 2023., sastav podneska od 12. veljače 2023., te sudsku pristojbu na tužbu, pripadao iznos od 1.296,95 EUR, sve sukladno odredbama iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23) , čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23. i 114/23) i Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19), u svezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

55. No, kako je tužitelj u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva usp io u omjeru od 50% (potraživanje s osnova kamatne stope je u zastari), a u pogledu visine u omjeru od 70% (uspio je s iznosom od 2.598,48 EUR u odnosu na konačno specificirani tužbeni zahtjev u iznosu od 3.717,74 EUR), vidljivo je da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 60% (50%+70%=120%, 120%÷2=60%), dok je tuženik u sporu uspio u omjeru od 40%.

56. Kada se uspjeh tužitelja u sporu umanji za uspjeh tuženika u sporu (60%-40%), proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u konačnom omjeru od 20%, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a.

57. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka prema konačnom omjeru od 20%, sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, u iznosu od 259,39 EUR (20% od 1.296,95 EUR), čemu valja pribrojiti trošak provedenog vještačenja u cijelosti, u ukupnom iznosu od 199,08 EUR jer je konkretni trošak bio neophodan za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, pa prema tome tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u konačnom iznosu od 458,47 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

58. Pritom valja istaknuti da tužitelj u žalbi ističe da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da ostali podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, međutim isti ne navodi konkretne podneske za koje smatra da su mu trebali biti priznati, već samo ističe da je u postupku poduzimao radnje kojima je štitio stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Što se tiče uspjeha u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj uspio s 50% osnove, s obzirom da je potraživanje s osnova kamatne stope u zastari, dok je potraživanje s osnova valutne klauzule u cijelosti osnovano.

59. U odnosu na tuženikove žalbene navode u kojima on ističe da su pobijanim rješenjem pogrešno odmjereni troškovi u odnosu na dosuđene bodove valja reći da su isti neosnovani, kao i njegovi žalbeni navodi u kojima ističe da se protivio smanjenju i povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva, s obzirom da navedeno ne proizlazi iz predmetnog spisa, a što je utvrdio i prvostupanjski sud, dok u odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ističe da su stranke platile po pola troškova vještačenja valja reći da je tužitelju priznat onaj iznos kojeg je platio tužitelj (199,08 EUR), i to u cijelosti kako je ranije obrazloženo).

60. Prema tome, uzimajući u obzir da tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u konačnom iznosu od 458,47 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate, a da je rješenjem prvostupanjskog suda pod stavkom II. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,95 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate, te da je tužitelj troškovnikom od 18. prosinca 2023. ukupno zahtijevao iznos od 2.964,93 EUR (dakle tužitelj se žali na rješenje prvostupanjskog suda pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 1.857,98 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ), valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 1.857,98 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak I. izreke ovog rješenja).

61. Nadalje, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 458,47 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate (stavak II. izreke ovog rješenja), odnosno, žalbu tuženika uvažiti kao djelomično osnovanu, i preinačiti pobijano rješenje pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 648,48 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. siječnja 2024. pa do isplate, i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan (stavak III. izreke ovog rješenja).

62. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao pod stavcima I. i II. izreke ovog rješenja, a primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a kao pod stavkom III. izreke ovog rješenja.

63. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom IV. izreke ovog rješenja.

64. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je isti sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok u pogledu glavnog potraživanja nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom V. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Grgić