Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3236/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Hanza media d.o.o. za izdavačku djelatnost, OIB: 79517545745, iz Zagreba, Koranska ulica 2, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn -772/2023-32 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-772/2023-32 od 19. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 35.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana. Nalaže se Jutarnjem listu objaviti u cijelosti Presudu i bez komentara o trošku tuženika." Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.125,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 35.000,00 kn na temelju odredbe čl. 21. st. 1. i čl. 22. st. 1. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/2004., 84/2011., 81/2013., 114/2022. - dalje: ZM) i zahtjev da tuženik objavi presudu bez ispravka.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da nije sporno da je u tiskanom izdanju Jutarnji list od 17. prosinca 2021. objavljen članak autorice GM pod naslovom "Dom u [adresa]. Natječe se za mjesto ravnatelja, a optužen za seksualne delikte" i nije sporan sadržaj navedenog članka,

-da je sporno jesu li informacije istaknute u tužbi istinite i je li objavom istih tužitelju nanesena neimovinska šteta koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade ,

-da je sukladno odredbi čl. 21. st. 1. ZM nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju nadoknaditi, izuzev u slučajevima propisanim istim zakonom, a na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima,

-da je odredbom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) propisano da će sud za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravnoj osobi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će među ostalim voditi računa o cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom,

-da sukladno odredbi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a pod pravima osobnosti u smislu tog zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.,

-da je odredbom čl. 21. st. 4. ZM propisano da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri,

-da imajući u vidu citirane zakonske odredbe kojima je regulirano pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, kao i odgovornost nakladnika za štetu koja je prouzročena objavom neistinitih informacija u medijima, proizlazi da za povredu prava osobnosti, a što među ostalim obuhvaća i pravo na ugled, čast, dostojanstvo, ime itd., nije dovoljno da je objavljena informacija objektivno podobna nanijeti štetu, već da je tužitelj dužan dokazati da mu je upravo zbog objave spornih informacija povrijeđeno neko od zaštićenih subjektivnih prava i da je takva povreda kod njega izazvala takve posljedice koje opravdavaju dosudu pravične novčane naknade ,

-da sporne informacije koje tužitelj navodi u tužbi u suštini upućuju na zaključak da se tužitelj prijavio na natječaj na mjesto ravnatelja Doma za odrasle osobe u [adresa], iako nije ispunjavao propisane formalne uvjete, odnosno da nije dostavio odgovarajući dokaz da se protiv njega u tom trenutku ne vodi kazneni postupak,

-da autorica članka među ostalim zaključuje da je tužitelj prethodno podnio ostavku na mjesto ravnatelja kako bi izbjegao razrješenje zbog kaznenog postupka koji je u to vrijeme protiv njega pokrenut te da su članovi Upravnog vijeća bili pristrani zbog toga što su većina članovi iste stranke kao i sam tužitelj,

-da iako sporne informacije upućuju na nezakonito provođenje natječaja za izbor ravnatelja Doma za odrasle osobe Bjelovar, odnosno da se tužitelj prijavio na navedeni natječaj iako nije ispunjavao zakonom propisane uvjete, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da mu je upravo objavom tih informacija prouzročena šteta u smislu čl. 19. ZOO,

-da promatrajući sporne informacije u kontekstu optužbi za zlostavljanje i spolno uznemiravanje zaposlenica Doma u [adresa] i činjenice da je u vrijeme objave predmetnog članka protiv tužitelja bila podnesena optužnica kojom ga se tereti za počinjenje navedenog kaznenog djela, nije životno logično da bi upravo informacije koje tužitelj ističe u tužbi dovele do povrede prava osobnosti tužitelja,

-da iako iz dostavljene medicinske dokumentacije proizlazi da je tužitelj tijekom 2022. i 2023. zatražio medicinsku pomoć i da je u nekoliko navrata bio na kontrolama kod psihijatra, tegobe na koje se žali prilikom tih kontrola nije moguće dovesti u izravnu vezu sa objavom informacije koje su predmet ovog spora.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tužitelj u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja neosnovanim, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9. Žalbeni navodi tužitelja svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja i o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već ocjenjuje pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

10. Odredbom članka 21. stavka 1. ZM propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u medijima prouzroči drugome štetu dužan tu štetu nadoknaditi, a prema odredbi članka 21. stavka 4. podstavka 3. ZM nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

11. Odredbe ZM i ZOO, kojim je općenito uređeno pitanje naknade štete, valja primjenjivati i tumačiti sukladno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kako je uostalom izričito propisano člankom 1. stavkom 2. ZM, odnosno sukladno judikaturi Europskog suda za ljudska prava te Ustavnog suda Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju radi se o konkurenciji dvaju ljudskih prava - prava na slobodu izražavanja zaštićenu člankom 10. Konvencije i člankom 38. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90 i dr.) i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava.

12. ESLJP je u nizu odluka izrazio pravno shvaćanje da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Kako ostvarivanje te slobode obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

13. Prema članku 10. stavku 2. Konvencije ograničenje slobode izražavanja dopušteno je samo ako su kumulativno ispunjena tri uvjeta: a) da je ograničenje propisano zakonom (načelo legaliteta); b) da je ograničenje propisano radi zaštite legitimnog cilja (načelo legitimiteta) i c) da je ograničenje neophodno u demokratskom društvu (načelo nužnosti, uključujući načelo razmjernosti).

14. I odredbom članka 3. stavka 3. ZM propisano je da je slobode medija dopušteno ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi, između ostaloga, zaštite ugleda ili prava drugih. Prema članku 7. stavku 1. ZM svaka osoba ima pravo za zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

15. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud, imajući u vidu odredbe čl. 21. ZM., čl. 19. 1100. ZOO, kojima je regulirano pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, kao i odgovornost nakladnika za štetu koja je prouzročena objavom neistinitih informacija u medijima, utvrdio da nije dovoljno da je objavljena informacija objektivno podobna nanijeti štetu, već da je tužitelj dužan dokazati da mu je upravo zbog objave spornih informacija povrijeđeno neko od zaštićenih subjektivnih prava i da je takva povreda kod njega izazvala takve posljedice koje opravdavaju dosudu pravične novčane naknade. Naime, prvostupanjski sud je sporne informacije razmotrio u kontekstu optužbi za zlostavljanje i spolno uznemiravanje zaposlenica Doma u [adresa] i činjenice da je u vrijeme objave predmetnog članka protiv tužitelja bila podnesena optužnica kojom ga se tereti za počinjenje navedenog kaznenog djela, da iz dostavljene medicinske dokumentacije proizlazi da je tužitelj tijekom 2022. i 2023. zatražio medicinsku pomoć i da je u nekoliko navrata bio na kontrolama kod psihijatra, ali da se tegobe na koje se tužitelj žalio prilikom tih kontrola, imajući u vidu opisane objektivno otežane okolnosti u životu tužitelja, nije moguće dovesti u izravnu vezu sa objavom informacije koje su predmet ovog spora.

16. Stoga, iscrpni žalbeni navodi tužitelja kojima argumentira svoje tvrdnje o neistinitosti i uvredljivosti navoda u spornom članku nisu od značaja za odlučivanje jer je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja da tužitelj nije dokazao postojanje štete u smislu odredbe čl. 1100. ZOO.

17. Naime, svaka povreda časti i ugleda ne izaziva duševne boli koje bi opravdale dosuđenje novčane naknade za nematerijalnu štetu. Naknada nematerijalne štete za povredu ugleda i časti dosuđuje se samo kada je izazvana intenzivna duševna bol koja bi prema utvrđenom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokovala takvu duševnu bol koja bi dovela do primjene čl. 1100. ZOO i usvajanja tužbenog zahtjeva kao što je postavljen u konkretnom slučaju.

18. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da podnositelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete, odnosno da nije dokazao da je upravo zbog sadržaja objavljenog članka pretrpio štetu i da je ta šteta takvog opsega da opravdava dosuđenje naknade pri čemu se tužitelj izrijekom odrekao prava da ga sud sasluša kao stranku u postupku. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III/3798/2006 od 30. listopada 2008. u činjenično podudarnom predmetu u kojem je utvrđeno da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog objavljenih neistina u novinama, da tužitelj osim dokaznih prijedloga navedenih u tužbi tijekom postupka nije predložio daljnje dokazne prijedloge te da se izrijekom odrekao prava da ga sud sasluša kao stranku u postupku te da se i postojanje kaznene presude za kazneno djelo klevete protiv tužene ne može smatrati dokazom postojanje zakonskog osnova za dosuđenje naknade štete, ocijenio da pravna stajališta, navedena u osporenim odlukama redovnih sudova zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

19. Vezano za žalbene navode tužitelja koji se odnose na ocjenu dokaza sa tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze u odnosu na tvrdnje tužitelja da je upravo zbog sadržaja predmetnog članka trpio štetu koju potražuje ovom tužbom, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud pri ocjeni provedenih dokaza dao jasne i valjane razloge, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih dokaza i davanje vlastite i pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, na koju opisno ukazuje tužitelj.

20. Valja istači da sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku odluku samo u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom i u granicama razloga određeno navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti samo na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž - 21/17-2 od 10. listopada 2017.).

21. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tužitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

22. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj