Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1817/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sandre Artuković Kunšt, univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Valentini Božićek odvjetnici iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri d.o.o. protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupan po pomoćniku Hrvoje Matić odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4083/2025-11 od 30. prosinca 2025., u sjednici vijeća dana 7. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4083/2025-11 od 30. prosinca 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog dana 28. rujna 2005. između tužitelja i tuženika kojom odredbom je ugovorena naknada od 1,25 % od iznosa kredita za troškove obrade kredita, jednokratno.

Pod točkom II. izreke je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.362,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. listopada 2005. do isplate. Pod točkom III. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1.. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19. i 80/22-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe, a podredno predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe ugovora o kreditu od 28. rujna 2005. kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita kojega je tuženik odobrio tužitelju u iznosu od 424.300 chf kunskoj protuvrijednosti, te zahtjev za isplatu iznosa od 3.362,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. listopada 2005... kad je isplata izvršena, a koji iznos predstavlja iznos plaćene naknade od 1,25 % od iznosa kredita.

6. Sud prvog stupnja je na temelju iskaza tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja utvrdio da je tužitelj podigao kredit radi kupnje kuće za stanovanje s obitelji i da kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita niti mu je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

7. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se radi o nepoštenoj odredbi te je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 5. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita. Posljedično navedenom sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29 /18,126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) prvostupanjski sud je pravilno naložio tuženiku vratiti tužitelju i ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. st. 1. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. dalje: ZZP ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

10. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, što je u ovom slučaju izostalo.

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, tužitelj je dokazao ,svojim iskazom na ročištu dana 23. prosinca 2025. na koji tuženik nije imao primjedbi niti je dokazao suprotno, da je kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja, da je nekretninu kupio i u njoj sa obitelji živo do unatrag nekoliko godina u kojima tijekom ljetnih mjeseci istu iznajmljuje kako bi mogao ispunjavati svoje ugovorne obveze prema tuženiku.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81 ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. st.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije b io u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Valja reći da sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

16. Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim. Suprotno žalbenim navodima navedeno utvrđenje je u skladu sa stajalištem Suda EU zauzetom u presudi, C-561/21 Banco Santander SA, prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13 Stoga se neosnovanim ukazuju žalbeni navodi u kojima tuženik smatra da je prigovor zastare neosnovano odbijen.

17. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika glede ništetne odredbe iz čl. 5. st. 1. . Ugovora o kreditu te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

18. Stoga žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

19. Odluka o troškovima postupka nije obrazloženo pobijana pa ju ovaj sud nije posebno ni ispitivao imajući na umu sadržaj čl. 365. st. 2. ZPP prema kojem ovaj sud više ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti kada se radi o odluci o troškovima postupka te je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.

20. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer tuženik sa žalbom nije uspio.

21. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.