Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-209/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Mariji Petri Sokač odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB; 92963223473, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz OD Porobija & Porobija u Zagrebu, radi ništetnosti i dr., odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-338/2025-2 od 15. travnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-338/2025-2 od 15. travnja 2025. godine i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice HŠ za isplatu iznosa od 2.548,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.710,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2025., do isplate.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici na ime preplate po ništetnoj i promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli iznos od 2.548,00 eura, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.710,12 eura, sve za zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-

3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Osnovani su žalbeni navodi jer sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa.

6. Naime, nesporno da je tužiteljica sa tuženicom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. godine (dalje: Dodatak), kojim se regulira konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita i u kojem je određena metodologija kamatne stope navedena u otplatnoj tablici kao sastavni dio Dodatka.

7. Taj Dodatak sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

8. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

9. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženica, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

10. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredi t denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

11. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

12. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove.

13. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, iskorištene za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim tablicama koje su zamijenile prethodne otplatne tablice za kredit u CHF.

14. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije jer je bila upoznata s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, što je izričito potvrdila i potpisala predmetni Dodatak.

15. Sklapanjem predmetnog Dodatka na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

16. Stoga je tužiteljica kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate ( tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

17. Naime, predmetnom konverzijom je kredit vezan uz CHF retroaktivno preračunat kao da je od početka bio vezan uz EUR uz odgovarjuću prilagodbu kamatne stope i otplatnog plana, što znači da se tužiteljica kao korisnica kredita u CHF dovede u isti položaj s onim u kojem bi bila da je od početka imala kredit vezan uz EUR, zbog čega je konverzija ostvarila temeljni cilj restitucije.

18. Dodatnom isplatom navedenih iznosa dovelo bi do toga da tužiteljica kao korisnik kredita u CHF dobije povoljnije uvjete od onih koji su bili dostupni na tržištu u tom razdoblju, što znači da bi bila u povoljnijem položaju u odnosu na korisnike koji su uzimali kredite u kunama ili eurima, odnosno povlaštenijem položaju u odnosu na te korisnike.

19. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev tužiteljice, kao i zahtjev za naknadu troška, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda H i N od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljenosti sudske prakse o spornom pitanju, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

21. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

22. Tuženici, iako je djelomično uspjela sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz gore navedenih razloga koji se odnose na odluku o trošku.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb