Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-780/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima Damiru Metelko i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P - 852/2023-29 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-852/2023-29 od 19. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 852/2023-29 od 19. prosinca 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II, III i IV izreke i sudi: 1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati iznos od 1.727,73 eura (slovima: jedna tisuća sedamsto dvadeset sedam eura i sedamdeset tri centa), kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o namjenskom kreditu br: [broj kredita], koji Ugovor je potvrđen od Javnog bilježnika Ante Brekalo u Požegi pod br: OU-969/05 16. prosinca 2005. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim na iznose od:

- 39,35 eura od 2. srpnja 2013.

- 52,89 eura od 2. kolovoza 2013.

- 54,71 eura od 2. rujna 2013.

- 59,09 eura od 2. listopada 2013.

- 56,95 eura od 2. studenog 2013.

- 58,16 eura od 2. prosinca 2013.

- 59,19 eura od 2. siječnja 2014.

- 64,23 eura od 2. veljače 2014.

- 65,79 eura od 2. ožujka 2014.

- 65,01 eura od 2. travnja 2014.

- 63,50 eura od 2. svibnja 2014.

- 62,82 eura od 2. lipnja 2014

- 63,14 eura od 2. srpnja 2014.

- 65,09 eura od 2. kolovoza 2014.

- 67,09 eura od 2. rujna 2014.

- 66,93 eura od 2. listopada 2014.

- 67,94 eura od 2. studenog 2014.

- 69,38 eura od 2. prosinca 2014.

- 68,82 eura od 2. siječnja 2015.

- 69,65 eura od 2. veljače 2015.

- 69,66 eura od 2. ožujka 2015.

- 69,68 eura od 2. travnja 2015.

- 69,70 eura od 2. svibnja 2015.

- 69,71 eura od 2. lipnja 2015.

- 69,73 eura od 2. srpnja 2015.

- 69,75 eura od 2. kolovoza 2015.

- 69,77 eura od 2. rujna 2015. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u Dodatku Ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. obračunate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 4. veljače 2016. na slijedeće iznose:

- 0,21 eura od 2. ožujka 2009.

- 2,38 eura od 2. travnja 2010.

- 1,26 eura od 2. svibnja 2010.

- 3,84 eura od 2. lipnja 2010.

- 17,71 eura od 2. srpnja 2010.

- 14,72 eura od 2. kolovoza 2010.

- 26,58 eura od 2. rujna 2010.

- 20,53 eura od 2. listopada 2010.

- 16,02 eura od 2. studenog 2010.

- 30,31 eura od 2. prosinca 2010.

- 39,20 eura od 2. siječnja 2011.

- 33,00 eura od 2. veljače 2011.

- 34,08 eura od 2. ožujka 2011.

- 29,67 eura od 2. travnja 2011.

- 31,23 eura od 2. svibnja 2011.

- 46,86 eura od 2. lipnja 2011.

- 49,19 eura od 2. srpnja 2011.

- 67,14 eura od 2. kolovoza 2011.

- 61,13 eura od 2. rujna 2011.

- 51,68 eura od 2. listopada 2011.

- 51,57 eura od 2. studenog 2011.

- 50,67 eura od 2. prosinca 2011.

- 54,29 eura od 2. siječnja 2012.

- 58,27 eura od 2. veljače 2012.

- 58,53 eura od 2. ožujka 2012.

- 56,27 eura od 2. travnja 2012.

- 57,40 eura od 2. svibnja 2012.

- 58,99 eura od 2. lipnja 2012.

- 57,59 eura od 2. srpnja 2012.

- 57,88 eura od 2. kolovoza 2012.

- 56,61 eura od 2. rujna 2012.

- 54,12 eura od 2. listopada 2012.

- 57,51 eura od 2. studenog 2012.

- 58,84 eura od 2. prosinca 2012.

- 58,53 eura od 2. siječnja 2013.

- 53,98 eura od 2. veljače 2013.

- 57,41 eura od 2. ožujka 2013.

- 58,33 eura od 2. travnja 2013.

- 57,03 eura od 2. svibnja 2013.

- 52,85 eura od 2. lipnja 2013.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu 1.683,18 eura (slovima: jedna tisuća šesto osamdeset tri eura i osamnaest centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana donošenja prvostupanjske p resude pa do isplate.“ kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-852/2023-29 utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br: [broj kredita] od 15. prosinca 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđenog po Javnom bilježniku Anti Brekalo u Požegi pod br: OU-969/05 od 16. prosinca 2005. u dijelu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak (Chf), kao u stavku I izreke te presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.727,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od svakog 2. dana u mjesecima od srpnja 2013. do rujna 2015. pa do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo i da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine iznose od svakog drugog dana u mjesecima od ožujka 2009. do lipnja 2013. pa do 4. veljače 2016., kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. U stavku IV izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.683,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak sudu prvog stupnja, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč . 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Osnovano tuženik u žalbi ističe ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog izostanka razloga o odlučnoj činjenici tužiteljevog statusa potrošača.

4.3. Iako je sud prvog stupnja propustio dati razloge o odlučnoj činjenici tužiteljevog statusa potrošača, tu je činjenicu slijedom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP moguće utvrditi iz sadržaja priloženih isprava – Ugovora o namjenskom kreditu br. [broj kredita] od 15. prosinca 2005. (list 6-11 spisa) za kupnju stana a nadasve iz Dodatka ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. (list 12-17 spisa), sklapanje kojeg je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15, dalje: ZID ZPK) tuženik ponudio tužitelju smatrajući ga potrošačem . Stoga je ostvarena navedena činjenica tužiteljevog statusa potrošača, odlučna za primjenu mjerodavnih odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 11. i čl. 12., čl. 103. st. 1. i čl. 104. st. 1. te čl. 210. čl. 1. po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89 i „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje ZOO/78).

4.4. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondermnatorne odluke iz stavka II i III izreke prvostupanjske presude. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 31. te čl. 210. st. 1. u vezi čl. 103. st. 1. i čl. 104. st. 1. ZOO/78 na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 ostvaren je u navedenim odlukama iz stavka II i III izreke presude suda prvog stupnja.

5.1. U postupku su utvrđene i u žalbenoj fazi postupka nisu sporne činjenice da je dana 15. prosinca 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita] za kupnju stana u protuvrijednosti iznosa od 38.500,00 Chf, kojim je u odredbama čl. 1., čl. 2. i čl. 7. ugovorena valutna klauzula u valuti Chf.

5.2. Nije sporno ni da su tužitelj i tuženik dana 4. veljače 2016. zaključili Dodatak uz ugovor o kreditu temeljem odredaba ZID ZPK kojim su suglasno izvršili konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdili iznos preostale neotplaćene glavnice kredita kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

6.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 1. čl. 2. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 15. prosinca 2005. kao u stavku I. izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan uč inak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, odluka iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja odražava pravilnu primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03.

6.2. Presudom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača posl. br. P - 1401/12 utvrđene su ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora o kreditima zaključenim s tuženikom u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

6.3. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

6.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku iz stavka I. izreke presude suda prvog stupnja u kojoj utvrđena ništetnost odredbi predmetnog govora o valutnoj klauzuli u Chf pri otplati kredita, kao u stavku I izreke ove presude.

7.1. Kada je, kao u stavku II. izreke osporene presude tuženiku naložio isplatu iznosa od 1.727,73 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama, prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da taj iznos predstavlja tečajne razlike za Chf u predmetnom razdoblju kojeg je Banka primjenjivala prilikom svakog plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan korištenja kredita nakon odbitka preplate iz konverzije.

7.2. Međutim, zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru od 4. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.1. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 210.-220. ZOO/78). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO/78 koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja) ili kao izvanugovorna šteta a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 104. st. 1. ZOO/78). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

8.2. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka 4. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tuž itelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koji su u anuitetima otplaćeni a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

8.3. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 15. prosinca 2005. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koji su plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/78 vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 15. prosinca 2005. jer te razlike nema obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 4. veljače 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 210. st. 1. ZOO/78 nisu ostvarene.

8.4. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka od 4. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

9.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO/78, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

9.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj obzirom da je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

9.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu FB protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 10. ZOO/78.

10.1. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici u prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf, u predmetnom se Dodatku ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. ne nalaze takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ne bi proizlazilo da bi Dodatak ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. bio zaključen bez dovoljnih informacija odnosno da bi se radio o nepoštenim odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) . Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

10.2. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 4. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 4. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/78 a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za isplatu obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 4. veljače 2016.

10.3. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK, izostale su pretpostavke za primjenu čl. 210. st. 1. ZOO/78 što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

11.1. Uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi on kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 15. prosinca 2005. i Dodatku ugovora od 4. veljače 2016. imao pravo na naknadu štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

11.2. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da bi zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2005. bile ostvarene pretpostavke iz čl. 108. ZOO/78 kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

11.3. Stoga je povodom osnovane žalbe tuženika protiv kondemnatorne odluke iz stavka II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II. toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

12.1. U izostanku postojanja novčane obveze otpada i tražbina zateznih kamata, obzirom na akcesornost te tražbine. Prvostupanjski je sud u stavku III. izreke osporene presude tuženiku naložio isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose obuhvaćene Dodatkom ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. tekućih na pojedine mjesečne iznose od svakog dugog u mjesecima od ožujka 2009. do lipnja 2013. pa do 4. veljače 2016. uvažavajući shvaćanje da tužiteljima pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u Chf koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije, smatrajući da ZPK kao specijalni propis nije uredio područje prava na zatezne kamate te da se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 210. st. 1. ZOO/78. Međutim odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK propisano je da se pri konverziji ne obračunavaju zatezne kamate.

12.2. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Dodatkom ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. – konverzijom kredita u valutu euro uz odgovarajuću primjenu odredbe čl. 19. st. 1. toč. 4. ZPK. Suprotno prvostupanjskom zaključku na kojem se temelji odluka iz stavka III izreke prvostupanjske presude s dosudom zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba do dana izvršene konverzije, tuženik je pretplatu izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Dodatka ugovora o kreditu i s učinkom od 15. prosinca 2005. kada je zaključen Ugovor o kreditu br. 946/2005.

12.3. Obzirom da učinak Dodatka ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 15. prosinca 2005. na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u čl. 8. i 9. Dodatka ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 4.veljače 2016. Iz tih razloga valjane pravne osnove iz Dodatka od 8. veljače 2016. i posljedične primjene čl. 19.c st. 1. toč. 4 ZPK nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita do dana izvršene konverzije.

12.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP je u odnosu na odluku iz stavka III izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude.

13.1. Žalbom pobijanu odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku IV izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.683,18 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama valjalo je preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP i odlučiti kao u stavku II. toč. 2. izreke.

13.2. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, V i F od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom (dok je deklaratorni tužbeni zahtjev služio samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu) primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

14. Iako je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej