Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva29a

Poslovni broj: Kž-224/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Damira Romca, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Ivone Rupić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ane Papić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IE, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika i Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu podnesenima protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-254/2021-28 od 3. travnja 2024., u sjednici održanoj 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog IE i Općinskog kaznenog državnog odvjetnika u Zagrebu kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu optuženi IE proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 2. KZ/11 te je na temelju članka 227. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, nakon čega mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo (pri čemu je propušteno navesti kako rok provjeravanja teče od pravomoćnosti presude).

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11,121/11 - pročišćen tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19 - Rješenje Ustavnog suda RH i 80/22 i 36/24 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećena ŽE je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka koji se odnose na sudskomedicinsko i prometno vještačenje u visini od 337,26 eura te nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećene, o čijoj će visini biti naknadno odlučeno posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik IE po branitelju Kristijanu Galiću, odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, uvjetnoj osudi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe i obveze snošenja troškova kaznenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.1. Žalbu je podnijelo i Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na strožu kaznu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Protivno žalbenim tvrdnjama, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, dok su o svim odlučnim činjenicama izneseni jasni, određeni i dostatni razlozi koji nisu međusobno proturječni, odnosno o odlučnim činjenicama ne postoji znatno proturječje između onoga što se navodi o sadržaju tih isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Stoga pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Naime, obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik polemizira s ocjenom izvedenih dokaza, osobito s ocjenom iskaza oštećene ŽE i nalaza i mišljenja prometnog vještaka Srećka Hlišća, nastojeći vlastitom ocjenom tih dokaza dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Međutim, takvim se navodima ne ostvaruje istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, već se njima sadržajno osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud je sve izvedene dokaze savjesno ocijenio, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti te je na temelju takve ocjene pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice. Za svoja činjenična utvrđenja dao je valjane, logične i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7.2. Tako je pravilno prvostupanjski sud vjerodostojnim ocijenio iskaz oštećene ŽE, koji je u odlučnim dijelovima dosljedan i podudaran s ostalim izvedenim dokazima, osobito s nalazom i mišljenjem prometnog vještaka. Okolnost da se oštećenica nije mogla izjasniti o preciznom načinu na koji je došlo do kontakta bicikala, imajući u vidu dinamiku samog događaja, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezina iskaza o odlučnim okolnostima prometne nesreće. Nadalje, žalbenim tvrdnjama kojima se ukazuje na različite navode o brzini kretanja oštećen ice također nije dovedena u sumnju pravilnost prvostupanjskih utvrđenja. Naime, iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da brzina kretanja sudionika nije bila u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće. Stoga za odluku o krivnji optuženika nije odlučno je li se oštećena kretala brzinom hoda pješaka ili brzinom koju je prvostupanjski sud označio kao umjerenu.

7.3. Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i nalaz i mišljenje prometnog vještaka Srećka Hlišća te za njegovo prihvaćanje dao prihvatljive razloge. Točno je da vještak, s obzirom na raspoložive materijalne tragove i druge podatke, nije mogao utvrditi točan sudarni položaj, mjesto kontakta, brzinu kretanja biciklista niti pouzdano zaključiti tko je od sudionika neposredno prije kontakta izvršio bočni pomak. Međutim, iz toga ne proizlazi zaključak za koji se zalaže žalitelj da uzrok prometne nesreće nije moguće utvrditi. Iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da se biciklom, kao relativno nestabilnim vozilom, ne može održavati idealno pravocrtna putanja kretanja, zbog čega je upravo na vozaču koji poduzima radnju pretjecanja obveza ostaviti takav bočni sigurnosni razmak koji omogućuje sigurno pretjecanje i u slučaju uobičajenog bočnog pomaka bicikla kojeg pretječe. Stoga žalbeni navod da je oštećenica mogla neposredno prije kontakta učiniti bočni pomak prema optuženiku ne dovodi u pitanje njegovu odgovornost. Takva mogućnost nije utvrđena kao činjenica, a i kada bi do određenog bočnog pomaka oštećen ice došlo, optuženik je bio dužan pretjecanje poduzeti na dovoljnoj udaljenosti upravo imajući u vidu svojstva bicikla i mogućnost odstupanja od idealne putanje kretanja . Kod takvog stanja stvari pravilno je prvostupanjski sud zaključio da optuženik prilikom pretjecanja nije držao potreban bočni sigurnosni razmak od bicikla oštećene, uslijed čega je došlo do kontakta i njezina pada.

7.4. Bez utjecaja na pravilnost takvog zaključka su žalbeni navodi kojima se ističe da je oštećenica tijekom vožnje imala slušalicu na jednom uhu. Naime, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je korištenje slušalice bilo u uzročnoj vezi s nastankom prometne nesreće, a žalitelj takvu tvrdnju temelji na pretpostavkama, a ne na rezultatima dokaznog postupka. Jednako tako, činjenica da je optuženik prije pretjecanja uzviknuo „pazi“ ne oslobađa ga obveze da radnju pretjecanja poduzme na siguran način. Pri tome je prometni vještak jasno naveo da takav uzvik nema određeno prometnotehničko značenje i ne predstavlja propisani način davanja zvučnog upozorenja drugom sudioniku u prometu.

7.5. U odnosu na vožnju optuženika nogostupom izvan obilježene biciklističke staze, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik takvim postupanjem prekršio odredbu članka 47. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Međutim, njegova krivnja ne temelji se samo na toj povredi prometnog propisa, već i na kršenju obveze sigurnog pretjecanja, odnosno propuštanju održavanja potrebnog bočnog sigurnosnog razmaka. Stoga žalbeno izdvajanje pojedinih dijelova nalaza i mišljenja prometnog vještaka, uz njihovo tumačenje izvan cjeline provedenog dokaznog postupka, nije od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama.

7.6. Slijedom navedenog, žalbenim navodima optuženika nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom presudom.

8. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen i kazneni zakon kada je prvostupanjski sud postupanje optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz članka 227. stavaka 1. i 2. KZ/11. Naime, utvrđenim postupanjem optuženik je kao sudionik u cestovnom prometu kršenjem propisa o sigurnosti prometa izazvao opasnost za tijelo ljudi, uslijed čega je oštećena zadobila tešku tjelesnu ozljedu. Pravilno je utvrđen i nehajni oblik krivnje jer je optuženik bio svjestan da svojim načinom vožnje može ugroziti drugog sudionika u prometu, ali je olako smatrao da do štetne posljedice neće doći. Stoga nije ostvarena ni u žalbi optuženika istaknuta povreda kaznenog zakona.

9. Nisu osnovane ni žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. Ispitujući odluku o kazni u povodu obje žalbe, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne te ih je primjereno vrednovao. Pravilno je optuženiku kao olakotno cijenjena njegova dosadašnja neosuđivanost. U okolnostima konkretnog slučaja nema osnove za zaključak državnog odvjetnika da je toj okolnosti dan prevelik značaj. Nije u pravu državni odvjetnik ni kada smatra da je kao otegotnu okolnost trebalo posebno cijeniti stupanj ozljeda koje je zadobila oštećena. Teška tjelesna ozljeda oštećene zakonsko je obilježje kaznenog djela iz članka 227. stavka 2. KZ/11. Pri tome narav i ukupnost konkretno nastalih ozljeda, iako nisu beznačajne, ne odstupaju u takvoj mjeri od težine posljedice koja je već obuhvaćena zakonskim bićem djela da bi opravdavale strože kažnjavanje optuženika. Ni činjenica da bicikl optuženika nije bio opremljen uređajem za davanje zvučnih znakova, na što se također poziva državni odvjetnik, prema ocjeni ovog suda nema takav značaj da bi, uz ostale utvrđene okolnosti, opravdala izricanje strože kaznenopravne sankcije.

9.1. Kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, uz izricanje uvjetne osude s rokom provjeravanja od dvije godine, primjerena je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Takvom će se sankcijom u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i na druge da poštuju pravni poredak i ne čine kaznena djela. Stoga nema osnove ni za blažu sankciju za koju se sadržajno zalaže optuženik niti za strože kažnjavanje koje predlaže državni odvjetnik.

10. Pravilna je i na zakonu osnovana odluka o troškovima kaznenog postupka. Budući da je optuženik proglašen krivim, pravilno ga je prvostupanjski sud, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08, obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka, a žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost takve odluke.

11. Ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu ispitao i u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11,121/11 - pročišćen tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19 - Rješenje Ustavnog suda RH i 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 - dalje u tekstu: ZKP/08-268 te nije našao da bi bila ostvarena neka od povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.

12. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08 -26

Split, 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Damir Romac