Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-585/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po pun. Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 23. lipnja 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 11. Ugovora o kreditu broj 9013976528 sklopljen 31. srpnja 2008., sklopljen između tužiteljice OĐ i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, a koji glasi: „…U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visii utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate." te dio odredbe čl. 13.3. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,15 % (slovima: jedan cijelih petnaest posto) od iznosa kredita."

II. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 92,87 € (devedesetdvaeuraiosamdeset- sedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15 %, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na iznos od 74,52 € teče od 9. kolovoza 2008. do isplate te na iznos od 18,12 € teče od 24. svibnja 2011. do isplate, a sve u roku 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od

238,66 € (dvjestotridesetosameuraišezdesetšestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 6. srpnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 4,98 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila 31. srpnja 2008. Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9013976528, prema kojem je tuženik odobrio i stavio joj na raspolaganje kredit u iznosu od 6.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

1.1. U navedenom ugovoru o kreditu u čl. 11. stoji kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za otplatu u cijelosti ili djelomično, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Isto tako čl. 13.3. korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,15 % od iznosa kredita.

1.2. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ i "izlaznu naknadu" nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba bila je unaprijed formulirana od strane banke i na nju nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nepoštena ugovorna odredba posljedično se smatra ništetnom.

1.3. Ističe kako joj nije bio razjašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanja kredita. Kako se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO) predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.4. Poziva se na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Suda Europske unije broj C-84/19 I C-224/19. Predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeka kamata.

2.1. Navodi da iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo je tko je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, ali ne i u koju svrhu. Stoga nije moguće utvrditi je li ta osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Ovo osobito iz razloga jer je predmetni kredit nenamjenski i tužiteljica nije dokazala da je isti podignut u potrošačke svrhe. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite.

2.2. Ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporne ugovorne odredbe su jasne, lako uočljive i razumljive te jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužiteljicu bile jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena.

2.3. Ističe da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužiteljici u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su joj pružene. Kako je prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

2.4. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva jednokratno se naplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Korisnik kredita je potpisom predmetnog ugovora o kreditu u odredbi čl. 13.7. Ugovora jasno potvrdio da mu je banka uručila otplatnu tablicu u kojoj je jasno bio iskazan iznos naknade koju bi korisnik trebao platiti, a na koju je korisnik kredita svjesno pristao te da su mu u cijelosti objašnjeni uvjeti kredita. Osim toga, ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima, a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako i pristao na odredbu navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju prilikom obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u njegovim poslovnicama, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Isto tako, prilikom sklapanja ugovora o kreditu na snazi je bio i jest podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne i izlazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade.

2.5. U odnosu na ništetnost odredbe o izlaznoj naknadi ističe kako se radi o standardnoj i potpuno zakonitoj odredbi te o vrlo jednostavno odredivoj činidbi. Navedenu odredbu tužiteljica je prilikom potpisa ugovora prihvatila. Ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o odredbama ugovora, ukoliko su joj neke od njih nejasne ili nerazumljive i eventualnim posljedicama koje one mogu imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora, tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz odredbe ugovora koji sklapa.

2.6. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužiteljica se u podnesku od 9. lipnja 2026. očitovala na navode iz odgovora na tužbu ukazujući na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020., koje obvezuje sve niže sudove, a prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu tek u ovom parničnom postupku, to nikako nema govora o nastupu zastare za kondemnatorni zahtjev postavljen u točki II. tužbe.

3.1. Sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju se shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima. Okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. Ističe da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju redovito pruža te je stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita uračuna i podmiri iz kamate koju je naplaćivao prilikom otplate kredita. Osim toga, prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj nije mogao pregovarati s tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne i izlazne naknade, niti je na bilo koji način uopće mogla individualno pregovarati o takvim odredbama i obzirom da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa nije imala niti mogućnost utjecaja na njezin sadržaj. To je rezultiralo njezinim dovođenjem u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njezinu štetu. Stoga ostaje i dalje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Na ročištu održanom 23. lipnja 2026. tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu ne prijeporeći visinu tužbenog zahtjeva nego samo osnov.

6. Tužiteljica OĐ, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazala je da je dugi niz godina klijent tuženika. U poslovnici tuženika u [adresa] razgovarala je s djelatnicom banke. Bio joj je potreban nenamjenski kredit za obnovu obiteljske kuće. U to vrijeme bila je na porodiljnom i kredit joj je bio hitno potreban. Ne sjeća se da li ju je djelatnica banke upoznala s visinom ulazne naknade niti da joj je govorila o parametrima koji čine ulaznu naknadu. Banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima i nije mogla utjecati ni na koju obvezu iz ugovora. Navela je da je ekonomistica i da je studirala marketing i nije stavljala primjedbe na ugovor. Kredit joj je odobren i isplaćen u eurima, ali ne zna da li joj je pri isplati kredita naplaćena ulazna naknada. Ugovor je podigla kao fizička osoba na tri godine i utrošen je u obiteljsku kuću, a tada nije imala nikakav obrt. Kredit je otplatila ranije i naplaćena joj je izlazna naknada i nije s djelatnikom banke raspravljala ni o izlaznoj naknadi i koji parametri nju čine. U to vrijeme bila je samohrana majka i nije mogla utjecati na visinu ulazne i izlazne naknade, a kredit joj je bio nužno potreban.

7. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužiteljica 31.07.2008. sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9013976528;

- da je čl. 11. Ugovora ugovoreno da u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate;

- da je čl. 13.3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,15 % od iznosa kredita.

- da je 8. kolovoza 2008. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 539,32 kn / 74,75 €, a naknada za prijevremenu otplatu naplaćena je 23. svibnja 2011. u iznosu od 134,26 kn / 18,12 €.

8. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni dijelovi odredbe čl. 11. i 13.3. predmetnog Ugovora;

- da li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata te status potrošača tužiteljice.

9. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

10. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan su odredbe čl. 11. i 13.3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

11. Sud smatra utvrđenim da je tužiteljica bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, no, tužiteljica je u svom iskazu navela da nije bila informirana na što konkretno se te naknade odnose te da o naknadama nije mogla pregovarati. Banka je te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

12. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za uređenje obiteljske kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

13. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno sukladno Tarifi naknade za usluge kreditora.

14. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

16. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

17. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

18. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 11. i 13.3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknade u visini od 18,12 € i 74,75 €, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 11. i 13.3.. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP- a.

19. Kako su ništetne odredbe čl. 13.3. i 11. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Kako je tužiteljica u svom iskazu navela da je ugovor sklopila kao fizička osoba za uređenje obiteljske kuće, razvidno je da tužiteljica ima status potrošača. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 74,75 €, a koja je naplaćena 08.08.2008. te na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 18,12 € koja je naplaćena 23.05.2011. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

20. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužiteljice da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetne naknade te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužiteljica osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćenih naknada od dana plaćanja istih.

21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

23. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Tužiteljica, koja je ovaj spor dobila u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 243,64 €, a priznati su joj troškovi postupka u iznosu od 238,66 € koji se sastoje i to: iznosa od 50,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 50,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 09.06.2026. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 23.06.2026. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 25,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 43,75 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 175,00 € te iznosa od 6,64 € na ime sudske pristojbe na tužbu i iznosa od 13,27 € na ime sudske pristojbe na presudu.

25. Sud je tužiteljicu s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 4,98 € odbio jer je na sudske pristojbe obračunala PDV.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude i rješenja.

U Valpovu 6. srpnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika