Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-867/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko–upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 598/2024-27 od 9. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 7. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-598/2024-27 od 9. prosinca 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odlučeno da se za više zatraženi iznos glavnice od dosuđenog (za iznos od 2.343,48 €) kao i dulji tijek zakonskih zateznih kamata na glavnicu od dosuđenih, tužbeni se zahtjev tužitelja odbija, kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-598/2024-27 od 9. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju DE iznos od 445,92 eura, zajedno sa zateznim koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , a za razdoblje od 31. prosinca 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-598/2024- 27 od 9. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju DE preko iznosa od 445,92 eura do iznosa od 1.800,00 eura (za iznos od 1.354,08 eura), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 10. travnja 2020. pa do isplate te pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.177,13 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja DE za isplatu iznosa od 1.354,08 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 10. travnja 2020. pa do isplate, kao neosnovan te se određuje da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

2. Odbija se zahtjev tužitelja DE za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.177,13 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, kao neosnovan.

IV. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.800,00 € sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do isplate.

Za više zatraženi iznos glavnice od dosuđenog (za iznos od 2.343,48 €) kao i dulji tijek zakonskih zateznih kamata na glavnicu od dosuđenih, tužbeni se zahtjev tužitelja odbija, kao neosnovan.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.777,13 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.800,00 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te pod točkom II. izreke, žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25

- dalje: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 250,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknade štete žali se tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška sastava žalbe, ili u istom dijelu presudu ukinuti. Traži trošak sastava žalbe u visini 125 bodova, odnosno 300,00 eura te trošak sudske pristojbe u iznosu od 66,54 eura.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

U odnosu na žalbu tužitelja

7. Tužitelj u bitnome ističe da je prvostupanjski sud, po istoj sutkinji, donio presudu poslovni broj Pnš-391/13 kojom je oštećeniku dosudio znatno veći iznos nego u ovoj presudi te da je u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev-766/2009 dosuđena naknada od 345,29 eura za jedan dan neosnovanog pritvora pa predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i usvojiti tužbene zahtjeve.

8. S obzirom da je, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iznos naknade štete tužitelju trebao biti dosuđen u manjem iznosu od onoga koji je prihvaćen u prvostupanjskoj presudi, iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tuženice

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete radi neosnovanog lišenja slobode za dvanaest dana provedenih u istražnom zahtjevu, i to za dane: 4. prosinca 2011., 15. siječnja 2011., 25. siječnja 2011., 19. veljače 2011., 11. ožujka 2011., 29. kolovoza 2011., 1. rujna 2011., 15. rujna 2011., 14. listopada 2011., 2. studenoga 2011., 18. studenog 2011. te 21. prosinca 2011. u iznosu od po 345,90 eura za svaki dan sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvog sljedećeg dana nakon dana provedenog u istražnom zatvoru.

10. S obzirom da pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, da je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, to nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženica. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj bio optužen da bi 26. siječnja 2010. oko 11,00 sati na adresi [adresa] ušao u stan svoje tete FE, znajući da se u to vrijeme u njemu nalazila njegova majka VE, te da je u cilju oduzimanja života nasrnuo na nju dok se nalazila u kupaonici, da ju je udario tupo-tvrdim predmetom u predjelu desne strane čela i obrve, zadavši joj dvije razderotne rane, uslijed čega je ona pala na pod, a potom je iz neposredne blizine iz vatrenog oružja ispalio dva hica na nju, zadavši joj dvije strijelne ozljede prsnog koša, prijelom desne nadlaktice, ključnih kosti, lopatica, prvog, drugog desnog i trećeg i četvrtog lijevog rebra, koje predstavljaju osobito teške ozljede za život uslijed kojih je preminula, to jest da je počin io kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstva, djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. Kaznenog zakona;

- da je odlukom Županijskog suda u Splitu broj K-45/10 od 10. listopada 2011. tužitelj proglašen krivim za naprijed navedeno kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 09. veljače 2010. pa nadalje;

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj I Kž-983/11 od 6. ožujka 2012. ukinuta naprijed navedena prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- presudom Županijskog suda u Splitu K-20/12 tužitelj je ponovno proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva, te mu je izrečena ista kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je provedeno u pritvoru od 9. veljače 2010. pa nadalje;

- rješenjem Vrhovnog suda RH broj I Kž-404/13 od 02. srpnja 2013. ponovno je ukinuta prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje;

- presudom Županijskog suda u Splitu broj K-43/13 od 21. srpnja 2017. tužitelj je oslobođen optužbe zbog navedenog kaznenog dijela ubojstva;

- rješenjem Vrhovnog suda RH broj I Kž-483/17 od 10. srpnja 2018. ukinuta je odluka Županijskog suda u Splitu K-43/13 te je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje;

- presudom Županijskog suda u Splitu broj K-13/18 tužitelj je oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva svoje majke VE **.**.2020.,

- presudom Vrhovnog suda RH broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. odbijena je kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te potvrđena oslobađajuća prvostupanjska presuda broj K-13/2018,

- punomoćnik tužitelja je naprijed navedenu presudu Vrhovnog suda RH broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.;

- tužitelj u istražnom zatvoru boravio u razdoblju od 09. veljače 2010. do 02. srpnja 2013., ukupno 1240 dana, ili u godinama, 3 godine i 144 dana;

- tužitelj se obratio Ministarstvu pravosuđa radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete zahtjevom od 10. travnja 2020., sa zahtjevom da mu se isplati 500,00 kuna po danu provedenom u pritvoru, sa zateznom kamatom tekućom od dana provedenog u pritvoru

- da je Ministarstvo pravosuđa RH u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. utvrdilo da tužitelj kao oštećenik zahtijeva da mu se na ime neimovinske i imovinske štete nastale uslijed neutemeljenog uhićenja nadoknadi šteta u iznosu od 123.000.000,00 kuna/ 16.324.905,43 €. Traženje na ime neimovinske štete je osnovano, ali previsoko postavljeno, pa je ocijenjena pravična naknada u iznosu od 46.078,40 eura (odnosno 37,16 € po danu), dok je za imovinsku štetu potrebno utvrđivanje činjenica i dokaza koje Ministarstvo ne provodi,

- da su tužbe na koje se odnosi tužbeni zahtjev u ovom postupku podnesene 16. veljače, 16. siječnja, 17. siječnja, 18. siječnja, 29. siječnja, 15. veljače i 16. veljače, sve 2024.,

- da među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-288/13-4 od 02. srpnja 2013, da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., to jest 1240 dana, odnosno tri pune godine i 144 dana,

- da je tužitelj uhićen u dobi od 46 godina, oženjen i otac tada 20-godišnje kćeri, zaposlen kao pomorac te je imao veliku plaću, a namjeravao je završiti i pomorski fakultet koji je u to vrijeme pohađao. Tužitelj je za vrijeme boravka u istražnom zatvoru bio lišen i uživanja i privatnosti obiteljskog života te mogućnosti privređivanja za obitelj, što je za cijelu obitelj sigurno ostavilo trajne posljedice. Naveo je da se nakon boravka u istražnom zatvoru zaposlio i radio 10 godina, a fakultet nije završio . Posljedice neosnovane optužbe i boravka u istražnom zatvoru ostavile su posljedice na kasniji život u pogledu radne i profesionalne karijere, budući da je ugled tužitelja nepovratno uništen, jer ga prati stigma ubojice, kako je bio nepravomoćno osuđen i predstavljen u medijima.

12. Odredbom čl. 14. ZKP/08 propisano je kako osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom. Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba propisan je u ranijem Zakonu o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje: ZKP/97) u glavi XXX. s tim da su, temeljem odredbe čl. 573 i čl. 3 ZKP/08, odredbe Glave XXX. ZKP/97 i nadalje u primjeni do donošenja posebnog zakona, a koji propis nije donesen.

13. U odredbi čl. 480. st. 1. t.1 ZKP/97 propisano je da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena. U primjeni navedene zakonske odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (Rev-766/09, Rev-474/09, Rev-505/23 i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači i pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

14. Imajući u vidu činjenična utvrđenja i okolnosti slučaja, a posebice zbog trajanja istražnog zatvora od 1240 dana, trajanja kaznenog postupka u kojemu mu je 4 puta suđeno, o kojem postupku se redovito medijski izvještavalo, prirode i težine kaznenog djela ubojstva vlastite majke koje mu je stavljeno na teret, negativan odnos okoline, rodbine i prijatelja prema tužitelju te utvrđenu trajnu povredu duševnog zdravlja tužitelja, prvostupanjski sud je ocijenio primjerenim i tužitelju dosudio naknadu štete u iznosu od 150,00 € po danu provedenom u istražnom zatvoru. Sud prvog stupnja također navodi da kada bi se dosuđena naknada po danu pomnožila s brojem dana provedenih u istražnom zatvoru (1240), koju naknadu je u cjelini tužitelj mogao tražiti jednom tužbom, a nije, došlo bi se do iznosa od 186.000,00 eura, što bi prema ocjeni tog suda predstavljalo primjeren i pravičan iznos koji bi tužitelju mogao pružiti simboličnu satisfakciju i zadovoljštinu za pretrpljene povrede prava osobnosti, odnosno iznos koji bi mogao tužitelju omogućiti pribavu materijalnih dobara, njemu i njegovoj obitelji, kojom bi ublažio psihičke posljedice s kojima se nosi zbog oduzete slobode i izgubljenog života tijekom dugog trajanja istražnog zatvora, a što je svrha pravične naknade.

15. Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje kako je, unatoč gramatičkom tekstu odredbe čl. 478. st. 2 ZKP/97, stajališta da se logičnim, smislenim i sadržajnim tumačenjem te odredbe mora zaključiti da zastara predviđena u čl. 477. st. 1 ZKP/97 (tri godine od pravomoćnosti prvostupanjske presude) ne teče dok traje postupak povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesenog Ministarstvu pravosuđa, budući da je jedino odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 propisan rok zastare za naknadu štete i od kada počinje teći, te da je očito omaškom u stavku drugom pogrešno navedeno da ne teče zastara predviđena u čl. 481. st.1 ovog Zakona, koja greška je ispravljena prilikom izrade pročišćenog teksta ZKP-a objavljenog u Narodnim novinama broj: 62/03. Naime, kako to navodi prvostupanjski sud, u tom pročišćenom tekstu ZKP-a odredba čl. 477. dobila brojčanu oznaku 495., a odredba čl. 478. brojčanu oznaku 496., s time da st. 2 tog članka u tom pročišćenom tekstu doslovce glasi: “Dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena i čl. 495. st. 1. ovog Zakona.“

16. Zbog naprijed navedenog, prvostupanjski sud smatra da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 238. st. 2 ZOO-a, te da je zastara nastavila teći u veljači 2023., dakle nakon što je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa, s tim da se vrijeme od idućeg dana kada je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/ postala pravomoćna (3. siječnja 2020.) do podnošenja zahtjeva za naknadu štete (10. travnja 2020.) uračunava u propisani trogodišnji rok zastare.

17. Osnovano tuženica osporava pravilnost ocjene osnovanosti prigovora zastare.

18. Naime, prvostupanjski sud gubi iz vida da je predviđeno trajanje postupka povodom zahtjeva oštećenika za naknadu štete podnesenog Ministarstvu pravosuđa , tri mjeseca od podnošenja zahtjeva (a nakon bezuspješnog proteka tog roka oštećenik može podnijeti tužbu radi naknade štete) te da je zakonodavac odredio da za vrijeme trajanja postupka (kroz tri mjeseca) ne teče zastara.

19. Odredbom čl. 495. st.1. (č. 477. st.1.) ZKP/97-a je propisano da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda, dok je čl. 495. st. 2. (čl. 477. st.2.) ZKP/97-a propisano da je prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

20. Nadalje, u čl. 496. st.1. (čl. 478. st.1.) ZKP/97-a propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. U odredbi čl. 496. st. 2. (čl. 478. st. 2.) ZKP/97- a je propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 495. st. 1. ovoga Zakona.

21. Dakle, u skladu s citiranim odredbama izvansudski postupak pred Ministarstvom pravosuđa radi postizanja nagodbe o naknadi štete, a koji predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe, treba biti okončan u roku tri mjeseca, u kojem tromjesečnom razdoblju dolazi do zastoja zastare. Stoga je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju došlo do zastoja zastare u razdoblju od skoro tri godine – od 10. travnja 2020. do veljače 2023.

22. U ovoj pravnoj stvari je zastara počela teći danom kada je tužitelj primio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. – to jest 9. siječnja 2020., da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97 koji je trajao tri mjeseca, odnosno do 10. srpnja 2020. u smislu odredbe čl. 478. st. 1. ZKP/97 jer u situaciji kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe, računajući od 10. srpnja 2020., istekao s danom 10. srpnja 2023.

23. S obzirom da su predmetne (spojene) tužbe podnesene u siječnju i veljači 2024., valja zaključiti da su podnesene nakon nastupa zastare - osim u dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva za koji je tuženica očitovanjem svog Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. tužiteljev podneseni zahtjev za naknadu štete ocijenila pravno osnovanim za ukupan iznos od 46.078,40 eura, odnosno po jednom danu u iznosu 37,16 eura pa je u odnosu na priznate iznose nastupio prekid zastare u smislu odredbe čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), koja je potom prema nastavnoj odredbi čl. 245. st. 2. ZOO-a počela teći iznova i nije se u odnosu na priznate novčane iznose navršila danom podnošenja predmetnih tužbi.

24. Ovdje treba dodati da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. (Su IV-100/2026-3) navedeno da „Ponuda za sklapanje nagodbe u sporovima radi naknade neimovinske štete u kojima je tužitelj, kao oštećenik (okrivljenik u kaznenom postupku u kojem je pravomoćnom sudskom odlukom oslobođen optužbe), odbio ponuđeni iznos od strane Ministarstva pravosuđa, u postupku po zahtjevu radi postignuća nagodbe o postojanju te štete, vrsti i visini naknade ima učinak priznanja duga u točno određenom dijelu u kojemu je ponuda dana.“

25. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da ponuda Ministarstva pravosuđa od 10. travnja 2020. ne predstavlja priznanje duga.

26. Iz naprijed navedenog proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete koju je pretrpio zbog 12 (dvanaest) dana provedenih u istražnom zatvoru, zbog neosnovanog lišenja slobode, u ukupnom iznosu od 445,92 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 10. travnja 2020., kada je tužitelj podnio Ministarstvu zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti pa do isplate, sve u skladu s odredbama iz čl. 1100. st. 1. i 2. te čl. 1103. ZOO–a, u svezi čl. 29. st. 2. i čl. 183. st. 1. ZOO–a, dok mu to pravo u preostalom dijelu dosuđenog iznosa od 1.354,08 eura, za koji je u smislu odredbe iz čl. 477. st. 1. ZKP/97 nastupila zastara, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos, ne pripada.

27. Slijedom naprijed iznesenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te čl. 373. t. 3. ZPP-a je u odnosu na odluku o glavnoj stvari odlučeno kao u točkama I. i II.1. izreke.

28. Tuženica osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka u odnosu na koju treba reći sljedeće.

29. Imajući u vidu da je tužitelj u odnosu na osnovu tužbe uspio u opsegu od 11% (u opsegu od 89% tužbeni zahtjev je odbijen zbog zastare) te je u istom opsegu uspio u odnosu na visinu, to bi u primjeni odredbe čl.154. st. 2. ZPP-a tužitelj bio u obvezi naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka, s obzirom da je njezin uspjeh u provedenom postupku veći od tužiteljevog i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode zbog boravka u pritvoru sveukupno 1240 dana. No, uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti predmeta spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženoj to bi troškovi tužitelja bili veći od glavnice tražbine koja mu je predmetnom prvostupanjskom presudom dosuđena pa bi znatno umanjenje (zapravo anuliranje) iznosa tog potraživanja predstavljalo miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023.). O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je sporno pitanje zastare i pravnog značaja odgovora tuženice iz postupka koji je prethodio predmetnom sudskom, a imajući u vidu da je tužitelj za svaki dan proveden u pritvoru podnio zasebnu tužbu - postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske) to se u konkretnom okolnostima u kojima su sporna pitanja podložna tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nisu bila pojašnjena, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženoj predstavljao bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

30. Slijedom izloženog pravnog shvaćanja valjalo je preinačiti pobijanu presudu u odnosu na odluku o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 373. t. 3. te čl. 154. st. 4. ZPP-a te odbiti zahtjev tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka te odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, kao i troškove žalbenog postupka, pa je stoga odbijen i zahtjev parničnih stranaka radi naknade troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 7. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac