REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-957/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pn-99/2019-55 od 28. travnja 2026., na sjednici vijeća 6. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-99/2019-55 od 28. travnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102116371 sklopljenog između tužitelja BS kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditora 16. studenog 2004. u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. isplatiti tužitelju BS iznos od 1.068,10 EUR (tisućušezdesetosam eura i deset eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

13,69 EUR od 2.2.2008.,

13,87 EUR od 2.3.2008.,

13,94 EUR od 4.4.2008.,

13,51 EUR od 6.5.2008.,

13,65 EUR od 14.6.2008.,

13,65 EUR od 2.7.2008.,

13,42 EUR od 9.8.2008.,

13,48 EUR od 3.9.2008.,

13,70 EUR od 2.10.2008.,

14,83 EUR od 2.11.2008.,

13,97 EUR od 2.12.2008.,

14,99 EUR od 2.1.2009.,

15,05 EUR od 5.2.2009.,

15,12 EUR od 2.3.2009.,

14,82 EUR od 5.4.2009.,

24,28 EUR od 6.5.2009.,

23,96 EUR od 2.6.2009.,

23,84 EUR od 23.7.2009.,

23,71 EUR od 2.8.2009.,

24,01 EUR od 2.9.2009.,

23,62 EUR od 24.10.2009.,

24,03 EUR od 1.12.2009.,

24,04 EUR od 2.12.2009.,

24,31 EUR od 2.1.2010.,

24,67 EUR od 2.2.2010.,

24,58 EUR od 2.3.2010.,

25,20 EUR od 2.4.2010.,

25,07 EUR od 2.5.2010.,

25,21 EUR od 2.6.2010.,

26,85 EUR od 2.7.2010.,

26,49 EUR od 2.8.2010.,

27,83 EUR od 2.9.2010.,

27,16 EUR od 2.10.2010.,

19,54 EUR od 2.11.2010.,

20,80 EUR od 2.12.2010.,

21,45 EUR od 11.1.2011.,

20,86 EUR od 3.2.2011.,

21,11 EUR od 2.3.2011.,

20,71 EUR od 1.4.2011.,

21,28 EUR od 17.5.2011.,

12,78 EUR od 11.6.2011.,

12,96 EUR od 10.7.2011.,

13,89 EUR od 3.8.2011.,

13,62 EUR od 2.9.2011.,

13,01 EUR od 5.10.2011.,

2,34 EUR od 2.11.2011.,

2,33 EUR od 2.12.2011.,

2,36 EUR od 2.1.2012.,

2,39 EUR od 2.2.2012.,

2,39 EUR od 2.3.2012.,

2,37 EUR od 2.4.012.

2,39 EUR od 16.5.2012.,

2,39 EUR od 2.6.2012.,

2,38 EUR od 2.7.2012.,

2,37 EUR od 23.8.2012.,

2,37 EUR od 7.9.2012.,

2,34 EUR od 3.10.2012.,

2,39 EUR od 30.11.2012.,

2,38 EUR od 20.12.2012.,

2,33 EUR od 24.1.2013.,

2,35 EUR od 23.2.2013.,

2,37 EUR od 27.3.2013.,

2,37 EUR od 25.4.2013.,

2,31 EUR od 25.5.2013.,

2,32 EUR od 28.6.2013.,

2,31 EUR od 5.7.2013.,

2,32 EUR od 9.8.2013.,

2,33 EUR od 19.9.2013.,

2,36 EUR od 12.10.2013.,

2,36 EUR od 15.11.2013.,

2,37 EUR od 6.12.2013.,

2,35 EUR od 21.1.2014.,

2,04 EUR od 7.2.2014.,

2,05 EUR od 18.3.2014.,

2,04 EUR od 5.4.2014.,

2,02 EUR od 20.5.2014.,

2,02 EUR od 19.6.2014.,

2,02 EUR od 2.7.2014.,

2,04 EUR od 2.8.2014.,

2,06 EUR od 2.9.2014.,

2,06 EUR od 2.10.2014.,

2,06 EUR od 2.11.2014.,

2,08 EUR od 2.12.2014.,

2,07 EUR od 8.1.2015.,

2,08 EUR od 2.2.2015.,

2,08 EUR od 3.3.2015.,

2,08 EUR od 3.4.2015.,

2,08 EUR od 2.5.2015.,

2,08 EUR od 2.6.2015.,

2,08 EUR od 2.7.2015.,

2,08 EUR od 2.8.2015.,

2,08 EUR od 2.9.2015.,

2,08 EUR od 2.10.2015.,

2,08 EUR od 2.11.2015.,

2,08 EUR od 2.12.2015.,

2,08 EUR od 2.1.2016.,

2,26 EUR od 16.2.2016.,

2,27 EUR od 2.3.2016.,

2,24 EUR od 2.4.2016.,

2,22 EUR od 2.5.2016.,

2,20 EUR od 2.6.2016.,

2,25 EUR od 2.7.2016.,

2,24 EUR od 2.8.2016.,

2,22 EUR od 2.9.2016.,

2,25 EUR od 2.10.2016.,

2,25 EUR od 2.11.2016.,

2,27 EUR od 2.12.2016.,

2,29 EUR od 2.1.2017.,

2,28 EUR od 2.2.2017.,

2,27 EUR od 2.3.2017.,

2,26 EUR od 6.4.2017.,

2,24 EUR od 2.5.2017.,

2,21 EUR od 2.6.2017.,

2,20 EUR od 2.7.2017.,

2,11 EUR od 3.8.2017.,

2,10 EUR od 2.9.2017.,

2,13 EUR od 2.10.2017.,

2,10 EUR od 2.11.2017.,

2,10 EUR od 13.12.2017.,

2,06 EUR od 11.1.2018.,

2,08 EUR od 2.2.2018.,

2,10 EUR od 2.3.2018.,

2,05 EUR od 7.4.2018.,

2,01 EUR od 2.5.2018.,

2,06 EUR od 8.6.2018.,

2,07 EUR od 5.7.2018.,

2,07 EUR od 2.8.2018.,

2,15 EUR od 5.9.2018.,

2,12 EUR od 5.10.2018.,

2,12 EUR od 2.11.2018.,

2,13 EUR od 2.12.2018.,

2,14 EUR od 2.1.2019.,

2,13 EUR od 2.2.2019.,

2,13 EUR od 2.3.2019.,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. prema tužitelju BS u iznosu od 5.177,78 CHF, a na ime razlike mjesečnih anuiteta nastalih između početno ugovorene kamatne stope od 4,99 % i fiksirane kamatne stope od 3,23 %, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose pojedinih anuiteta od dana obveze njihovog plaćanja do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. naknaditi tužitelju BS trošak parničnog postupka u iznosu od 3.424,08 EUR (tritisućečetristodvadesetčetiri eura i osam eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ukazuje da je neosnovano stajalište da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi (članak 8.) nepoštena odnosno ništetna te da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka, da sud ne cijeni dokaze koje je tuženik dostavio u spis niti provedena saslušanja; ukazuje na odredbe ZZP/03, da je valjalo utvrditi je li riječ o povećanju kamatne stop koje dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranka, ukazuje na odluku Suda EU Ibercaja Banco Sa od 9. srpnja 2020. C-452/18; da je tužitelj poslovno sposobna osoba pa je nelogično da nije razumio značaj ugovaranja promjenjive kamatne stope; da je sud propustio utvrditi je li u konkretnom slučaju riječ o takvom povećanju kamatne stope koje bi dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja kao korisnika kredita, da nije proveden test transparentnosti. Ukazuje na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju te čl. 175. Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama; da se tuženik rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. te ukazuje na točku 2. (b) Priloga Direktive; da se stoga odredba ne može smatrati nepoštenom kada je tuženik postupio sukladno zahtjevima iste te je s razlogom i uz obavijest potrošaču mijenjao kamatnu stopu, da je odredba tužitelju bila razumljiva, pa stoga sud nije niti bio ovlašten ocjenjivati poštenost takve odredbe. Ustraje u prigovoru zastare i u prigovoru radi prijeboja jer razlog ništetnosti nikada ne može biti opravdanje da ništetna odredba ne proizvodi pravni učinak samo za jednu ugovornu stranu, a ne i za drugu. Dodaje i da je negativnu razliku anuiteta prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO; da u odnosu na primjenu kamatne stope od 3,23% ista se odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava tužbom. Osporava i odluku o trošku. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/23, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za:

- utvrđenje ništetnim odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102116371 od 16. studenog 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditora (dalje u tekstu Ugovor) u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika, čl. 8. Ugovora .

- zahtjev za isplatu osnovom te ništetne odredbe iznosa od 1.068,10 eura sa zateznim kamatama.

5.1. Predmet spora je i prigovor radi prijeboja koji ističe tuženik i to tražbine u visini 8.177,78 chf na ime razlike mjesečnih anuiteta nastalih između početne ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje i fiksne kamatne stope od 3,23% sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno:

- da su stranke dana 16. studenog 2004. sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju 72.448,33 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 360 mjeseci

- da je ugovorena kamatna stopa 4,99% godišnje; da je ugovoreno u čl. 8. Ugovora da se mogu vršiti promjene iste tijekom trajanja ugovora u skladu s važećim odlukama banke

- status tužitelja kao potrošača

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P -1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6.1. Sporno je:

- ništetnost odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope, sadržana u čl. 8. Ugovora i slijedom toga postojanje obveza tuženika izvršiti povrat iznosa koje tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a osnovnom ništetnosti odredbe u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi, visina toga zahtjeva

- postojanje tražbina tuženika s obzirom na istaknut prigovor radi prijeboja

- prigovor zastare.

7. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, usvojio zahtjev tužitelja te utvrdio nepostojanje tražbine tuženika prema tužitelju istaknute prigovorom radi prebijanja utvrdivši, uz zaključke:

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika,

- da ta pravomoćna utvrđenja vežu sud, čl. 502.c ZPP

- da je odredba iz čl. 8. Ugovora jasna i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03; da se stoga ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi

- da se o sadržaju odredaba nije pojedinačno pregovaralo

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru nedovoljno razumljive, da ne sadrže kriterije, parametre utvrđivanja promjene kamatne stope, da tužitelj nije mogao predvidjeti posljedice koje za njega proizlaze iz takve odredbe ovisne o isključivo odluci tuženika; da je tuženik nametnu navedenu ugovoru odredbu tužitelju, da je time potpuno izbjegnut utjecaj druge ugovorne strane, da je takvo postupanje suprotno s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da tužitelj nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem razdoblju, da tuženik nije dokazao da je tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje ne bi li tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastati u budućnosti

- da iz iskaza tužitelja slijedi da nije imao nikakvog udjela u formiranju visine ugovorne kamate, da mu je samo rečeno da je ona promjenjiva, a iz čega slijedi da tuženik parametre koji utječu na formiranje kamatne stope nje objašnjavao tužitelju a iz čega zaključuje da je odredba nepoštena, nastavno ništetne primjenom odredbi čl. 322. st. 1. ZOO u svezi s odredbama čl. 3. Direktive 93/13/ EEZ;

- da prigovor zastare nije osnovan jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe; da tražbina zastarijeva u roku pet godina, čl. 225. ZOO, da je tužitelj tužbu podnio 24. svibnja 2019., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., pa nije protekao rok od pet godina

- da visina zahtjeva tužitelj slijedi iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića, da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu primio iznos od 1.068,10 eura

- da nije osnovan prigovor radi prijeboja jer je kamatna stopa zakonom fiksirana na iznos od 3,23%, a niti je tužitelj uslijed tako smanjenih mjesečnih anuiteta od tuženika išta stekao

- da tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta jer je tuženik nepošteni stjecatelj, čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 70/2019), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Pogrešno je primijenjen Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“ 35/2005 jer se na predmetni pravni odnosi na temelju odredbe čl. 1163. toga Zakona primjenjuje Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje: ZOO).

9. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati; nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja kada sud prvog stupnja ne utvrđuje činjenice kako to tuženik smatra da treba. Sud prvog stupnja se pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao i valjano obrazložio.

10. Nisu počinjene druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP/14.

11. Ovaj sud, u bitnom, prihvaća utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja i nastavno primjenu materijalnog prava budući relevantne su odredbe ZOO/91 u bitnom istovjetne ZOO/05. U odnosu na žalbene navode u svezi ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, valja navesti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Nadalje i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedene ugovorne odredbe na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao (kao tuženik).

13. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita (koje odredbe nisu razumljive) tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 18. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

15. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tuženik tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije informirao o sadržaju tih odredbi.

16. Valja dodati s obzirom na žalbene navode je tuženik predlagao samo materijalne dokaze, a iz istih, kao i rezultata cjelokupnog postupka ne može se izvesti zaključak da je tuženik tužitelju dao potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora o primjeni i promjeni parametara o kojima ovisi kamatna stopa, pa da bi njegov pristanak mogao se smatrati informiranim i potpunim.

17. Nastavno, promjena početne kamatne stope je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

18. Test poštenosti spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti (dakle i test transparentnosti) uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu ovdje o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, odnosno dijelovima, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.

19. Osim toga, i kod ovoga pitanja restitucije, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu BSF i BSFŠ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

20. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

21. Stoga sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu prema nalazu vještaka osnovnom ništetne odredbe (čl. 210. i čl. 214. ZOO) time ostvarivanje u potpunosti učinka zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedene ništetne ugovorne odredbe i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na takvoj odredbi. Dakle, postupanjem tuženika tužitelj je doveden u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača , a tuženik je pao u zakašnjenje danom plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, iznosa od strane tužitelja.

22. Navedeno pravo tužitelj kao potrošača u skladu je sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u Ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, te se uzima kao da nikad nisu postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično, iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene. Stoga, neosnovano tuženik se poziva na navedenu odluku.

23. Glede prigovora zastare valja navesti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 24. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 371. ZOO. Stoga neosnovano tuženik ukazuje na pravno shvaćanje VSRH koje se odnosi na ugovor o zajmu.

24. Takvo shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda EU u predmetu C-485/19, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, i u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

25. Nastavno, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja s osnova razlike u primjeni niže kamate stope jer je ta kamatna stopa 3,23% određena ZID ZPK/15, dakle radi se o smanjenju stope koje je posljedica zakonske odredbe, ne predmetne ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Također, do ništetnosti već navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi dovelo je upravo postupanje tuženika koji je samostalno bez pregovora, informiranja tužitelja u Ugovoru nametnuo odredbu koja je dovela do znatne neravnoteže u odnosu stranaka, pa neosnovano tuženik ukazuje da te neravnoteže nema. Zato ne postoji tražbina tuženika istaknuta prigovorom radi prijeboja. Iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule, promjenjive kamatne stope prema odluci banke) tuženik koji je kriv za sklapanjem takvih ništetnih odredbi ne može izvlačiti koristi, a niti ga u tom smislu može eskulpirati npr. slanje obavijesti o promjeni kamatne stope.

26. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

27. Odluka o trošku je pravilna i valjano obrazložena, čl. 154. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.

28. Kako je žalba neosnovana odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli – Pola 6. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško